Buga Marija Šimić: Prolazimo li mi kroz vrijeme ili vrijeme kroz nas?

Razmišljam puno o vremenu ovih dana. Čitala sam negdje da nam osjećaj protoka vremena ovisi o brzini kucanja srca.  Bebama i djeci srce kuca brže, a što smo stariji to naše srce usporava. Pa tako bebama vrijeme prolazi beskrajno sporo, a odraslima stravično brzo. 

Zato kažu da ti cijeli život prođe ispred očiju prije smrti, kad srce prestaje – vrijeme kao da postaje jedan trenutak. 

Bebama i djeci vrijeme prolazi beskonačno sporo. Mi odrasli pak često kažemo da “vrijeme leti kad ti je lijepo”, ali zapravo nisam sigurna je li to istina.

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili vrijeme kroz nas?

Kad gledam bebe u kazalištu kako promatraju svijet oko sebe, ono što se događa oko njih, mislim da je istina o vremenu ipak malo drugačija. Rekla bih da zapravo više ovisi o nama i kako mi prolazimo kroz vrijeme nego kako ono prolazi kroz nas.

Osnovna uputa za svaku predstavu za bebe je – “polako”. 

Iako predstave traju 30 do 35 minuta, one ne mogu niti smiju biti natrpane sa previše sadržaja. Jer kad gledate bebe – nije samo stvar da njima treba vremena da vide nešto, prime informaciju. One uzimaju vrijeme. Da istraže, sagledaju iz svakog kuta, svaku igračku, stvar dožive sa svim osjetilima, isprobaju što sve ta stvar može. Jer sve je novo. Sve je važno. Svemu se pristupa sa oprezom, ali i znatiželjom. 

I iako se nama čini da im je koncentracija kratka jer ta pažnja traje svega nekoliko minuta, sve mi se više čini, što više radim s bebama, kako one u tih par minuta prime više informacija nego odrasli u sat vremena. Jer zaustave vrijeme. I svu pažnju usmjere na taj jedan predmet, na tu jednu igru. I ništa drugo ne postoji. Nije ni čudo da budu nezadovoljne kad ih izbacimo iz njihovog protoka vremena tražeći da usmjere pažnju na nešto drugo, da budu brže, da ubrzaju svoj “timeline”.

Usudiš li se zaustaviti vrijeme?

Razmišljala sam o vremenu jer sam evo baš danas sjedila u autu u gužvi. Na radiju su se vrtile reklame pa sam ga ugasila. Pokušavam ne imati mobitel stalno u rukama pa sam i njega stavila sa strane, koliko god mi desna ruka stalno bježala prema njemu.

I tako sam sjedila. U tišini. U nepomicanju. I vrijeme kao da je – usporilo. Svaki čovjek koji je prelazio zebru odjednom kao da je bio u “slow motionu”. Taj jedan semafor trajao je duplo duže nego inače kada skrolam po društvenim mrežama ili pjevam uz radio “da mi vrijeme brže prođe”.

Pomislila sam kako se zapravo trudimo protrčati kroz život samo do onih trenutaka koje smatramo da su važni. Kao da sve ovo, čekanje u autu, gledanje djeteta koje se igra, pisanje poslovnog plana, vođenje djeteta do škole ili vrtića, pisanje onih najdosadnijih mailova nije – život. To kao da su reklame na videu youtube-a. Za koje čekaš da prođu da možeš stisnuti gumbić “skip”. 

I onda kad dođemo do onog što nam je važno, toliko želimo uhvatiti vrijeme za rep da nam zapravo – brže isklizne iz ruke. Jer smo naučili ubrzavati vrijeme. To smo utrenirali. 

Gledajući djecu u kazalištu, osobito kad im mame kažu “još 5 minuta”, a njima očito to ne znači ništa, učim se da se vrijeme zaustavlja i da se to isto – vježba. Baš kao hodanje.

Koliko možeš izdržati?

Koliko mogu izdržati – stajati. Sjediti u nepomičnom autu na semaforu i svjedočiti – životu. Izdržati s tom nelagodom da taj trenutak nije značajan, nije velik, nije bitan da se pamti, nije produktivan, ne doprinosi ni na koji način, nego evo – je. I da je baš to – život. Jer toga ima puno više.

Pa onda kad u tim trenucima ugledaš dijete kako se igra. Kako samo promatra svijet oko sebe (kada bismo mu za to dali priliku); kad u tim trenucima ugledaš baku i djeda kako hodaju držeći se za ruke; kad ugledaš ptičicu koja je ugrabila crva – vidiš svu ljepotu života. To je ono što učim najviše od djece. Od kazališta. Možda zvuči patetično i bespotrebno. A možda nam upravo to treba.

I u poslu. I majčinstvu. I životu. I partnerstvu.

Samo malo – zaustavljanja vremena.

I najbolje od svega – uglavnom tada dolaze i najbolje ideje, najveća rješenja, inspiracije i razrješenja. Kad ih ni ne tražiš nego eto pustiš da i one s tobom malo stoje.

Ne škodi probati, zar ne?

Izvor naslovne fotografije: Buga Marija Šimić // Foto: Krešimir Brković