Buga Marija Šimić: Živjeli su dugo, sretno i…umorno?

“Živjeli su dugo i sretno i imali su jako puno…”

Što vam je prvo palo na pamet?

U kazalištu Mala scena već više od 35 godina igra predstava “Kraljevna na zrnu graška”. Predstava je jako interaktivna i djeca stalno sudjeluju, pozvana su da daju svoje mišljenje i komuniciraju s glumcima na sceni.

Prvo su ovu predstavu igrali moji roditelji, a ja sam ju počela igrati 2019. U ovih 5 godina (ajmo reći 4 ako Covid godinu ne računamo) svaki put na kraju predstave kad bi kolega i ja rekli “Živjeli su dugo i sretno do kraja života i imali jako puno…” djeca su uglavnom završavala našu rečenicu sa “puno djece!”. 

Ali, u zadnje vrijeme, počelo se događati nešto čudno. Sve češće, djeca uzvikuju “imali su jako puno posla!”. Prvi put mi je bilo smiješno. Drugi put mi je bilo kao “gle, opet”. Sve nakon trećeg puta postalo mi je tužno i zabrinjavajuće. 

Dok nisam neki dan došla u jedan vrtić pričati s djecom o glumi i kazalištu.

Biti mama je teško

I tako ja njima pričam što sve glumci rade i kako nam kazalište može pomoći da razumijemo ljude oko sebe koje bi nam bilo inače teže razumjeti ili zamisliti kako im je. Recimo, kad smo mali, ne znamo kako je mamama, ali kroz priče i kazalište možemo to bolje shvatiti. 

No tada me dočekao “šamar” od riječi. Bujice riječi. Jer sam uzela krivi primjer. Jer sam zaboravila da djeca – gledaju. 

“Biti mama je teško. Mama stalno radi i bude tužna i umorna.”

Reklo je jedno dijete. A onda su se ostali počeli slagati s njim. I nastala je rasprava i objašnjavali su mi s čim se mame muče, kako im je teško, kako stalno rade, kako moraju nositi veš (pa su kratko raspravljali kome gdje stoji vešmašina gdje mame nose taj veš) i brinuti se o svemu, i tako je svako dijete podijelilo isto mišljenje. Zaključak je bio da su mame umorne, tužne i da jako puno rade. 

I onda smo se opet vratili na “imali su jako puno…posla”. 

I vrti mi se po glavi opasno pitanje koje se bojim izgovoriti i samoj sebi, a kamo li napisati. A opet, s obzirom da pišem sve ovo, očito – moram.

Je li moguće da nam se feminizam u spoju s kapitalizmom obio o glavu? 

Ili krivo objašnjen feminizam?

Gdje smo to skrenuli krivo? 

Kako da se ne bojim? 

Kako imati sve

Ja prva želim oboje. Želim biti mama i želim nastaviti biti poduzetnica. I zato se i bojim. Jer, iako još nemam svoje dijete, bila sam već u fazi u kojoj su me svi moji bližnji i dragi vidjeli samo takvu. Umornu, tužnu i overworked.

Jer je posao bio prvi. Nisam mogla stati. Nisam smjela stati. I na dane kad sam pomislila kako bi sve poslala kvragu – osjećala sam se slabom. Jadnom. Kad bi si “dopustila” pola dana pauze, osjećala sam se neproduktivnom.

Ne mogu uopće niti zamisliti u sve to dodati i dijete. 

Na kome je točno, o čemu ovisi to da me dijete za 5 godina ne vidi samo kao umornu, tužnu, onu koja samo radi. A još ja imam privilegiju da mi posao dopušta da stanem. Što ne znači da si to nužno dopuštam ja. Ili društvo u kojem živimo. Ili sam to opet – ja? 

Gdje počinje ta promjena, na kome je? 

Pomiriti se da je to eto tako, reći da jednostavno moramo birati, okriviti partnere koji eto “ne pomažu” ili su djelomično/potpuno krivi jer nije fer da oni “ne moraju stati i “ne moraju birati”, odgajati sinove drugačije, ili to pak nema veze? Ili sve to ima veze? Čekati na tu neku promjenu, potegnuti je nekako same ili prihvatiti da više nema povratka?

Znam, ova kolumna nije nužno ono što sam obećala – topla, zagrljaj, siguran prostor.

I ne želim da itko pomisli da ga ovim putem osuđujem.

Dapače.

Grlim svaku od vas. S nadom da ćemo sve zajedno pronaći načina da naša djeca o nama ne govore da smo “tužne i umorne jer samo radimo”. Ne znam kako. Ali znam da možemo. I vjerujem da ću za par godina, na kraju Kraljevne opet čuti “imali su puno djece” ili možda još bolje:

“Imali su puno ljubavi, smijeha, sreće”

Izvor naslovne fotografije: Buga Marija Šimić