Kad bih trebala izabrati jednu osobu koja najbolje objašnjava što sve čovjek može kada zapne ili hoće, to bi bila Dunja. Naše poznanstvo je letimično, dijametralno suprotno kao i naši interesi, a najbolje nas veže ljubav prema moru. I brodovima. I ispunjenom životu  koji nastaje kroz niz pokušaja i pogrešaka jer ideš po sistemu – šta može da se desi? Dunja Dopsaj je mlada žena koja ruši sve stereotipe i pokazuje vlastitim primjerom kako je sve moguće kada vjeruješ u sebe. Uvjerite se i  vi.  

Pridružite nam se dok uronimo u njezinu izvanrednu životnu priču, u kojoj je avantura način života, a uspjeh je definiran ostajanjem vjernim sebi. 

M: Dunja, prije svega, hvala ti što si izdvojila vrijeme za ovaj intervju. Rođena si u Beogradu, i odrastala na kontinentu. Ipak, danas si skiperica, vodiš timove na moru, pa čak i zimi radiš u GSS-u Srbije kao spasiteljica u planinama. Kako se dogodio taj prijelaz s kopna na more i visoke planine? Otkud ljubav prema tim ekstremnim okruženjima? 

D: Hvala tebi na prilici da se predstavim u ovom formatu (pod tim mislim ja sam tebi poslala voice memos u dužini podcasta, a ti sestro slatka tipkaj odgovore). Prijelaz se zapravo nije dogodio jer već od četvrte godine aktivno plivam, čak sam se i natjecala u plivanju, trenirala sam podvodni hokej i cijeli život ronim s tatom. Moj tata je bio u našoj reprezentaciji u bivšoj državi, kao plivač rekorder na 200 metara delfin, tako sam i ja od malih nogu uz njega bila u vodi. Osim toga bio je i instruktor skijanja, pa sam i u najranijoj dobi naučila skijati. Tata mi je pričao da je mama također jedrila kad su se upoznali, pa je naša obiteljska kultura nekako oduvijek bila takva da se bavimo sportom i boravimo u prirodi. 

Mislim da mi je to u genima, i onda se nekako ta moja ljubav prema ekstremnim sportovima razvijala, ali sam uvijek pretpostavljala, budući da živim u Beogradu, kako je jedrenje za mene elitni, skup sport, jer nisam blizu mora. Krenula sam s radom u našem GSS-u kao spasioc tijekom skijaške sezone, i kroz to sam dobila priliku prijaviti se na skipersku akademiju u organizaciji tvrtke u kojoj sada radim, SailWeek. Prijavila sam se u fazonu, što imam za izgubiti? Otići ću par tjedana na more, naučiti upravljati brodom, dobiti dozvolu i u najmanju ruku kada idem s društovm na more, nećemo trebati plaćati skipera. Te se godine dogodilo da sam dobila nagradu za najboljeg novog ženskog skipera, i provela skoro cijelo ljeto na moru, radeći. Ove godine napredovala sam na višu kategoriju plovila, i dobila priliku voditi rutu kao glavni skiper. Također sam kroz GSS završila tečaj za speleo spašavanje, trebam još samo terensku obuku završiti.   

M: Karijeru si započela kao dizajnerica ambalaže, studirala si fotografiju, a sada se baviš poslovima koji se tipično smatraju “muškim”. Kako je došlo do toga da ostaviš akademiju i okreneš se tako različitim, ali srodnim disciplinama? Što te inspiriralo na tako nekonvencionalne korake? 

D: Prvo, moraš znati da sam ja baš ljenjivac. Ono, ljenivac sam na kvadrat. Uvijek sam bila kampanjac, i učila sam samo ako me nešto zanimalo. To bih onda lako pamtila, a ako mi se nešto nije dalo, nije postojalo teoretske šanse da to savladam. Mojim roditeljima je sigurno bilo zabavno sa mnom. Učila bih kada bi trebala i do tri ujutro, i birala raditi stvari koje su mi se činile zabavnima, koje mi ne stvaraju stres i koje ne doživljavam kao posao. Ja za sebe kažem da živim od svojih hobija. Sada kada razmislim, da sam rođena prije sto godina, teško bi ti Dunja ovako radila, ali izgleda da sam se rodila u pravo vrijeme. Recimo, ako me nešto pretjerano ne zanima, gotovo sam sigurna da ću “zasrat”, ali jedrenje, za što će većina reći da je stresno raditi meni je lagano, opušta me.  

Završila sam srednju školu za dizajn, i razmišljala upisati za fotografiju ili kameru. Dok sam se ja nećkala, prijemni za kameru je prošao i ja kao dobro hajde, fotografiju ću, premda sam zapravo htjela uzeti godinu pauze. Tada sam već fotkala bendove i koncerte i praktički živjela sama, ali moji su počeli pritiskati, i na kraju sam upisala fotografiju. Ali meni se tamo nije zapravo išlo, što znači da nisam bila pretjerano zaintereisrana. Profesori mi nisu sjeli, ekipa mi se nije svidjela, sve mi je nekako bilo grozno. Nisam se osjećala da pripadam, i nikako se nisam uklopila.  

Kako sam usporedno stalno radila, zaključila sam da taj fakultet nije za mene i da trošim vrijeme. Dobra stvar kod kreativnih poslova poput fotografije, filmskog seta ili koncerata je taj što možeš, jednom kad se umoriš od određenog tipa posla, jednostavno se prebaciti na drugi. Kao nešto si promjenio, ali zapravo nisi ista je branša, samo su nijanse drugačije i dopuštaš ponovno svojim “creative juices” da prorade. Svjesna sam sebe i jako cijenim svoju slobodu, na opće zaprepaštenje mojih roditelja jer stabilan posao znači i stabilni prihodi, ali tako stvari stoje i sigurna sam u sebe. Biram raditi ono u čemu uživam, ne radi društvenog pritiska ili zato što je netko rekao da bih to trebala raditi. Da sam slušala druge, vjerojatno ne bih postigla pola toga što jesam.   

M: Osim fimske industrije, radila si i kao službena fotografkinja za velike glazbene bendove poput Van Gogha, Parnog valjka i Bajage. Kako bi usporedila rad na filmskim setovima s fotografiranjem koncerata? Što ti je zahtjevnije, a što ti pruža više slobode u izražavanju? Možeš li izdvojiti jedan najdraži moment/segment? 

D: Ja sam svoju karijeru fotografa započela kao koncertni fotograf, već u srednjoj školi. Razlog je tinejdžerski i sladak - nisam voljela plaćati karte za koncerte. Otišla sam na prvi koncert s društvom i nije mi se svidjelo što sam morala platiti kartu, stajati u gužvi gdje su svi pili i pušili. Ništa nisam vidjela, bilo mi je vruće i malo dosadno jer ja nisam ni pila ni pušila. Poslije tog koncerta odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke i ponuditi svoje fotke u zamjenu za backstage pristup gdje zaista mogu osjetiti bend, i naravno - ne plaćam kartu (smijeh). Zapravo nisam nikada bila tip klinke koja će sjediti i blejati na klupici cijelu noć u izlasku, htjela sam biti konstruktivna. Jedino tada mi je izlazak imao smisla.  

Radila sam fotke za jedan naš muzički portal za kompenzaciju za akreditacije i tako slučajno završila na koncertu Van Gogh-a. Jedan prijatelj me pozvao da fotkam, i uz pet-šest ostalih fotografa moje fotke su mu se najviše svidjele i odlučio me angažirati za dalje. Meni je to bio san snova. Raditi za bend, i biti za cijelo vrijeme nastupa na stage-u gdje te nitko ne gura, sve vidiš, ma fantastično. Ostala sam s njima dvije godine, onda su se počeli otvarati drugi poslovi, pa sam radila i na Bajaginim koncertima, zatim Parni Valjak, Prljavo Kazalište, Hladno pivo, Siddharta, Zdravko Čolić... 

Nakon toga prebacila sam se na filmske setove kao set fotograf i moram priznati da je to napornije. Snimanja traju 12-15 sati, beskonačno čekaš dok postave scenu, pa svjetla, stalno nekome smetaš, svi te guraju i nervozni su jer uvijek nešto kasni. Ali na kraju, čim se klapa spusti, odmah viču - gdje su fotke (govori nam Dunja kroz smijeh).  

Najdraži moment mi je zbilja teško izdvojiti, ali možda Bajagin koncert u Beogradu na Kalemegdanu. Pljuštala je kiša, baš je bilo loše i nakon pola sata rastezanja po bini okinem sliku cijelog banda, s tvrđavom u pozadini i munjom koja para tamno nebo. To je bio moment kada sam sama sebi rekla bravo Dunja.  

M: Kad smo već kod slobode, fascinantno je da tečno govoriš finski. Kako si se odlučila za tako neuobičajen jezik, i ima li to nekakvu poveznicu s tvojom potrebom za istraživanjem i izazovima? 

D: S nekih 15, 16 godina počela sam slušati finske bendove. Da, znam, tko je ikad slušao finske bendove, ali znaš kako to ide - tinejdžer si pa ti valjda svašta pada napamet. Bilo mi je jako fora tada naučiti govoriti jezik koji rijetko tko razumije, premda budimo realni, znala sam da mi baš i neće trebati u životu.  U novinama sam vidjela neki članak o jednom djedici koji je bio srpski ambasador u Finskoj godinama prije i sada besplatno podučava djecu finski jezik. Rekoh sama sebi, zašto ne, javila sam mu se, počela učiti jezik i iduće tri godine išla u Finsku po mjesec dana na nešto kao đačku razmjenu. Moji su se sasvim očekivano, prekrstili na ideju, smatrajući je još jednom od mojih hireva. Ali, meni je tih mjesec, dva u finskoj obitelji, gdje ja nisam pričala tečan finski, oni nisu razumjeli engleski, bio nezamjenjiv poguranac da se osamostalim i očvrsnem. Bilo je to selo od jedva 1000 stanovnika gdje smo svako jutro muzli krave i bili vani, radili ništa prepametno, ali ja sam na kraju stigla u Helsinki, gdje sam bila u đačkom domu.   

Bilo je to prvi put da sam otputovala negdje sama i to na dva mjeseca. Moji su mi samo dali novce za džeparac i rekli sretno, odvezli me na aerodrom i to je bilo to. U to doba internet je koštao kao suho zlato, plaćalo se po minuti i sjećam se kako bih se svakih par tjedana nakačila na internet napisati mail svojima da je sve u redu i kako provodim dane.  

Ovo mi je bio velik izazov jer sam maltene izašla iz svoje dječje sobe ravno u neku tamo veliku, uređenu europsku zemlju, sama samcata. U Helsinkiju sam morala jako paziti koliko trošim, kuhala sam sama za sebe, i gledala kako da ne potrošim sve pare koje sam dobila. Imala sam ideju u glavi kako se želim vratiti kući sa što više novaca, jer mi je bilo glupo da trošim novce koje sam dobila. Nešto sam i zaradila tamo radeći svakojake studentske poslove i to je bio moj spending money, s kojim sam kupovala skuplje poklone, a ostalo sam jako pazila da ne trošim. Doslovno sam imala jednu bilježnicu u kojoj bih zapisivala troškove, od kupnje žvake do karte za javni prijevoz. To iskustvo naučilo me puno o tome kako život funkcionira i to u jako ranoj dobi. 

M: Prošle godine si odlučila kamperom proputovati Island, i to popuno sama. Spavanje u kamperu na pustopoljinama, buđenje u gejzirima, ludilo. Uživali smo gledati tvoje fotke, ali u isto vrijeme smo se pitale – kako si se odlučila na taj korak, jesi li doživjela kakvu neugodnost, ili je put bio savršenstvo?  

D: Postoji pet zemalja koje su na mojoj bucket listi. Na prvom mjestu je bio Island, zatim Škotska, Maroko, Novi Zeland i Patagonija. I to mi je kao ono nešto što baš moram obići kako god znala i umijela. Island sam jako željela obići i to dugi niz godina, i nisam htjela ići sama. Stalno sam čekala da se netko od mojih prijatelja odvaži, i čekala i čekala, a to se nije događalo: jedan dan samo sam rekla – dobro, onda idem sama. Tad je već proradio neki inat u meni, u stilu, neće nitko sa mnom, e pa sad ne može nitko sa mnom. Kako sam to rekla, odjednom je krenulo pa što nisi rekla, pa ovo pa ono. Uglavnom, krećem na Island i radim popis lokacija i listu mjesta koje želim obići poput vojnika. Uvijek tako radim. Ne želim ništa prepustiti slučaju, dodatno zato što su me svi godinama plašili Islandom kao jako nepristupačnom i jako skupom zemljom. Ta godina je bila moja prva skiperska godina i uštedjela sam dovoljnu količinu novaca da se mogu uputiti na to putovanje opušteno. Koliko imam, imam, kad više ne budem imala, vratiti ću se kući.  

Preko jednog prijatelja u Reykjaviku, koji radi u lokalnoj novinskoj redakciji, uspjela sam dogovoriti kombi – kamper u zamjenu za foto reportažu solo putovanja kroz Island. Njihova ideja bila je kako je Island nemoguće prijeći u deset dana i kako ti treba puno više da zaista obiđeš sve. Napravila sam listu restorana, vodopada, gejzira, vrućih izvora, manifestirala fotke koje želim napraviti u glavi i iskrcala se na Island. Neopisivo lijepa zemlja, to odsustvo ljudi, priroda koja te okružuje u najneobičnijim oblicima, boje i pojave, jednostavno neopisivo. Fotke su zapravo pričale umjesto mene, sama sam se fotkala uz pomoć stativa i zbilja sam zadovoljna kako je ispalo. Osim toga, zemlja je izuzetno sigurna, nisam se ni u jednom trenu osjećala ugroženo, ni od ljudi ni od životinja.  

To je jedna posebna vrsta slobode kad putuješ sam. Ako ću ustati u pet ujutro ustanem u pet. Ako neću spavati, ne spavam. Ako želim negdje blejati u gejzir osam sati, blejat ću. Čak sad razmišljam vratiti se na Island jer ga želim osjetiti u svim godišnjim dobima, ali razmišljam trebam li uopće tražiti društvo, jer toliko mi je dobro bilo samoj. Ovo je moja zemlja snova, i stvarno mislim da ako želiš negdje otputovati, spremi stvari i odi, ako treba i sama. Možda naučiš nešto novo o sebi. Ja jesam.  

M: Već si nekoliko godina skiperica, a sad ideš i korak dalje prema Yacht Masteru. Kako je biti žena na čelu posade u branši koja je pretežno muška? Jesi li se susrela sa stereotipima, ako jesi - koji su to najčešće, i kako se nosiš s tim? 

D: Ovo je moja treća sezona u kojoj sam uspješno završila kao skiper i sada na zimu krećem na tečaj za yacht mastera kako bih mogla upravljati još većim brodovima. Želim napredovati u toj karijeri jer je jedan od mojih snova preploviti Atlantik. A kako je biti žena na čelu posade? Pa vidiš, meni je to jako prirodno, i zapravio mi se sviđa što je branša primarno muška, jer u nekim trenucima činjenica da sam žensko zapravo pomaže. Većinom je posada prema meni blagonaklona, ali to je i do mojeg karaktera, uvijek sam znala izvući ono što mi treba, pritom uvijek naglašavajući moje kompetencije, ne izgled. Neki misle da sam nesposobna, ali vrlo brzo im svojim ponašanjem ili potezima dokažem suprotno. Ne pričam previše, samo napravim. To je ujedno i stereotip koji najčešće doživljavam, kako je žena nesposobna ili nejaka za upravljati brodom, iako tu više igra mozak nego mišići. I skuliranost, smirenost, reagiranje u kriznim situacijama. Najčešće misle da sam hostesa, premda na mojoj majici piše velikim slovima skiper. Nekada se ljudi namjerno i otvoreno ponašaju bezobrazno, upadajući na brod bez da sam to tražila, nudeći pomoć jer, eto, neću sama moći dignuti mooring ili privezati brod.  

Nema veze kojeg si spola na brodu, more ne zna jesi li muško ili žensko. Moraš imati taj vibe, određenu razinu autoriteta koji dolazi iz sigurnosti u ono što radiš. Ne smiješ pokazivati strah i ljudi se moraju osjećati sigurno u mojim rukama i to je ono što im pružam. 

M: Da se ne lažemo, imaš samo 33 godine, a tvoji poslovi, bilo da se radi o fotografiji ili vođenju posade na moru, nose puno odgovornosti i stresa. Kako se nosiš s pritiskom? Imaš li neke rituale za opuštanje ili get shit done metode?  

D: Ja svoje poslove uopće ne doživljavam kao stres. Ni vođenje posade ni fotografiju, ni upravljanje katamaranom ni gorsku službu. U pravilu što je “stresniji” posao, to sam ja opuštenija. Tada sam u svojem elementu, stojim s obje noge čvrsto na zemlji jer ili sam na skijama, ili visim s neke stijene ili plutam na brodu. Ali sam sigurna u to što radim, i ne osjećam onaj pravi stres, nemam strah. Radim kao freelancer i napravim radni raspored tako da sebi ostavim dovoljno slobodnog vremena, ali ne volim ga provoditi tako da sjedim u kući i ne radim ništa. Opuštaju me putovanja, ili odem na selo pa treniram. Znaš kako, ljudi imaju stresne poslove, pa odu na odmor da odmore. Meni je odmor kada odem na posao, jer zbilja uživam u svemu što odaberem da radim. Teže se nosim s everyday stvarima koje nisu brod, posada ili kada sam kući i nemam neke posebne obaveze. Rekla bih da je odabir onoga što radiš i čime se baviš najbolji način za otpuštanje stresa, samim time ne baviti se stvarima koje nas čine nesretnima ili napetima. Recimo, kada izađem van i okružena sam velikim brojem ljudi, veći mi je stres nego ploviti na 50 čvorova bure. Valjda sam introvert, jer neobavezno druženje s puno ljudi me opterećuje, umara.  

M: Kao fotografkinja, od čega crpiš inspiraciju? Postoji li nešto specifično u moru, planinama ili ljudima koje fotografiraš što te posebno inspirira i motivira da stvaraš? 

D: Nikada svjesno nisam crpila inspiraciju od nekoga, ili imala uzore, ljude na koje se ugledam. Rekla bih da inspiraciju crpim iz prirode ili kada se osamim, odem na neku lokaciju ili vidim neku zanimljivu osobu i pustim da me osjećaj vodi. Ponekad mi tako padnu na pamet ideje napraviti nešto što nisam vidjela da je netko prije napravio, ili nešto što bi izgledalo cool kao fotka. Moram priznati da mi je more velika inspiracija. Kada sam u navećoj depresiji i ne da mi se ništa, samo me stavi pored mora, ili neke vode i odmah sam bolje volje. 

M: S obzirom na tvoj životopis, koji uključuje skiperiranje, ekstremne sportove, planinsko spašavanje, fotografiju i putovanja, kakve su tvoje ambicije za budućnost? Imaš li još neki plan ili san koji želiš ostvariti, a da još nije na tvojoj listi?  

D: Jedan od mojih neostvarenih snova je naučiti svirati gitaru. Otkad znam za sebe željela sam naučiti svirati instrument, ali roditelji nisu bili previše zainteresirani za to. Čak sam prošle godine kupila gitaru i odlučila naučiti svirati, i eno je stoji u futroli, jedva sam je izvadila. Lijena sam nekad, zapnem za nešto ali dok ne dođe vrijeme da stvarno zapnem, a to ne znam definirati kako se dogodi, stvari stoje. Voljela bih pojačati svoje kapacitete u ronjenju na dah, sada sam trenutno na 40m dubine, ali znam da mogu dublje. Volim te male izazove koje si postavljam i polako, korak po korak ih ostvarujem. Osim toga, voljela bih odraditi regatu koja se zove Clipper Round The World, doslovno plovimo oko svijeta, ali to je skupa regata koja zahtijeva veliku pripremu. Ne znam, vidjeti ćemo. Short term ciljevi su mi napredovati u skiperskoj karijeri jer tu sam se zbilja pronašla, i općenito da mi bude lijepo u životu. Da budem sretna s onim što imam.  

M: Na kraju, što bi poručila mladim djevojkama i ženama koje žele zakoračiti u tradicionalno "muške" poslove, ali oklijevaju radi osude okoline ili neuspjeha? Koji bi bio tvoj savjet na temelju vlastitog iskustva? 

D: Nisam nikada u životu gledala na poslove kao muške ili ženske. Meni je to više bilo – želim li to raditi, da li mi je zabavno i predstavlja li mi kakav izazov. Imam na sreću divne roditelje koji nikada nisu pravili razliku ili pretpostavljali da nešto ne mogu jer sam žensko. Također su mi svojim primjerom davali smjer i pokazivali kako se zaista sve može kada si svim srcem u tome. Jedino što moram priznati je da su obrtali očima na moje ideje i hobije, ali su me podržavali. Recimo jednom kada sam htjela skakati s padobranom, oštro su zabranili i rekli - evo ti radije drugi blesav sport, pa sam tako trenirala podvodni hokej. (mi u redakciji guglamo “podvodni hokej”.) 

Moj savjet je da pokušaš napraviti to što si zamisila. Što je najgore što se može desiti? Da ne uspiješ? Bože moj, koliko sam ja samo puta nešto krenula bezuspješno. Samo se nasmiješ i ideš dalje. Jedine stvari za kojima žalim u životu su one koje se nisam usudila napraviti radi razmišljanja o osudi okoline, prvenstveno radi tog straha od neuspjeha. I onda sam naučila da jednostavno moram sebi pružiti ono za čime žudim, makar pala kao kruška. Barem ću znati da sam pokušala, a za mene to je najveći uspjeh. I više no što neki postignu u životu, jer ja brojim i neuspjehe u svoje uspjehe jer su pokušaji.  

Kada sam krenula na skipersku akademiju nisam tjedan dana mogla razaznati lijevo i desno od količine informacija. Svađala sam se s instruktorom, ništa mi nije bilo jasno, znači bila sam najgora. Ali znala sam da moram raditi stvari svojim tempom, čak i ako to znači da sam tri puta sporija. Na kraju krajeva, tvoj život treba tebi da bude lijep i kada pogledaš iza sebe da budeš zadovoljna s onim što si ostvarila. Hoće li mi biti bitno za godinu dana što mi se netko smijao jer nisam znala lijevo i desno. Neće.  

I mislim da što više djevojaka treba zakoračiti u tradicionalno “muške” poslove, jer nema razloga da ne uspiješ u tome što zamisliš. U svojem tempu. Na svoj način.  

Izvor naslovne fotografije: Dunja Dopsaj