U pokušaju da svojoj djeci omogućimo sve ono što mi nismo imali, od materijalnog do emocionalnog bogatstva te da im pružimo prilike koje će ih izgraditi u dobre i kvalitetne ljude, danas često pretjerujemo i činimo kontraefekt. Pretjerana potreba za zaštitom djeteta u nadi da se ne bi ozlijedilo, palo, poderalo odjeću, zaprljalo ili na bilo koji način uništilo savršenu sliku dobrog odgoja koju moderan roditelj ima u glavi, donosi za sobom brojne posljedice. 

Dobivamo generaciju mladih koji imaju brojne emocionalne izazove koje ne znaju riješiti niti njima vladati, pojedince koji brzo razmišljaju, ali ne znaju što je to ustrajnost i strpljenje, one koji se teško nose s kritikom i očekuju instantne nagrade i vrednovanja u društvu. 

Kako moderno roditeljstvo utječe na današnju djecu?

Činjenica jest da je svijet u kojem danas živimo dijametralno suprotan od onog u kojem smo mi odrasli. Vremena i trendovi se mijenjaju, kako u ostalim životnim područjima, tako i u roditeljstvu i odgoju, ali korak prema modernom ne mora uvijek značiti dobar konačni scenarij. Moderna kultura danas potiče zaštitu djeteta do te mjere da dijete ima pravo svašta izgovoriti (i napraviti) roditelju i učitelju, profesoru ili slučajnom prolazniku. 

Pokušavajući zaštititi svoju djecu, u kontekstu današnjice ih stavljamo na put nedostatka otpornosti i mogućnosti da se nose s modernim izazovima. Sve to izaziva i potencijalne probleme s anksioznošću i depresijom zbog prevelikih očekivanja i nedostatka iskustva suočavanja s problemima. Štiteći ih od neuspjeha i padova, lišavamo ih sposobnosti da iz njih izađu jači i sposobniji nositi se sa svim životnim izazovima. 

Zašto biramo zaštitnički pristup?

Porast ovakvog pristupa roditeljstvu ide ukorak s promjenama kulturnih vrijednosti i tehnološkog napretka, a društvene mreže pojačavaju pritiske roditelja da budu savršeni u svojoj odgojnoj ulozi. Strahovi za sigurnost djece koju potencira digitalizacija također stvaraju kulturu straha upućujući na perspektivu da roditelji čak i u rutinskim svakodnevnim aktivnostima počinju vidjeti rizik. 

Danas je sasvim normalno i poželjno da skoro svaki učenik ima najbolje rezultate i da stremi akademskom krugu u obrazovanju. Sve to roditelje tjera da uspoređuju – razrede, profesorske pristupe, druge obitelji, aktivnosti s kojima se djeca bave i slično te stoga žele dati sve od sebe da njihovo dijete ne zaostaje. To sve dovodi do prekomjernih školskih i izvannastavnih aktivnosti, a posljedično i velikog pritiska na dijete. Misleći da ih pripremamo na uspjeh stvaranjem savršenog okruženja i pružanjem brojnih mogućnosti, mi ih zapravo samo usmjeravamo u tjeskobu, manjak otpornosti i otežanu emocionalnu regulaciju. Nesvjesno im oduzimamo alate za suočavanje i uspravljanje neuspjehom.

Važnost poticanja growth mindseta

Sve to potvrđuje i dr. Carol Dweck, poznata po svom radu na konceptu "growth mindseta". Ona naime naglašava da djeci treba dati priliku da se suoče s izazovima u cilju razvijanja otpornosti i emocionalne stabilnosti. Tako se djeca koja su odgajana u growth mindsetu lakše nose s neuspjehom, otvorena su za nove prilike i spremna su istraživati bez straha od pogrešaka, bez obzira radi li se o prihvaćanju teških zadataka u školi, neuspjehu u sportu ili čak konkretnom primjeru na ponašanju roditelja koji djeca promatraju i oponašaju.

Growth mindset kod djece roditelji mogu poticati uz isticanje djetetovog truda, umjesto da ga se usmjerava isključivo na važnost rezultata, zatim uz učenje kroz pogreške, pa i uz iskrene i redovite otvorene razgovore o vlastitim iskustvima i padovima uz koje im možemo pokazati kako pogreške mogu biti poticaj i pomoć prema napretku. Također, Dweck naglašava važnost uloge školskih psihologa za koje kaže da bi trebali poticati svrhu truda i davanje smislene pohvale. Ističe kako napor treba dovesti do rezultata jer kada djeca ulože napor, a ipak imaju neuspjeh, mogu početi svoj neuspjeh pripisivati svom nedostatku inteligencije, što je pogrešno. Tako umjesto da djetetu koje je dobilo odličnu ocjenu kažete: „Jako si pametan/a“, možete mu reći: “Primijetili smo kako si naporno učio/a za test i zasluženo si dobio/la odličnu ocjenu!“

Helicopter parenting

Izraz „helikoptersko roditeljstvo“ odnosi se na roditeljski stil u kojem roditelji pomalo lebde nas svakim područjem djetetovog života i sažima upravo problematiku pretjerano zaštitiničkog roditeljstva. Takvi su roditelji stalno prisutni i preaktivno uključeni u djetetove aktivnosti i neprestano interveniraju i rješavaju probleme umjesto djeteta, a sve u cilju kako bi ih zaštitili od razočaranja i neuspjeha.

Stručnjaci poput dr. Julie Lythcott-Haims, autorice knjige How to Raise an Adult, naglašavaju da ovakav roditeljski stil sprječava djecu da razviju ključne životne vještine te da osjete autonomiju ili posljedice svojih odluka.

Kako biste izbjegli helikoptersko roditeljstvo, ne trebate otići u krajnost i prepustiti djecu same sebi. Budite prisutni, ali ne previše uključeni. Budite podrška djeci, ali se povucite u trenutku kada se suoče s nekim problemom, iako to možda neće biti ugodno iskustvo za vas. Potičite ih da se suoče s izazovima i razvijaju otpornost.

Iako je svaki roditelj motiviran ljubavlju i brigom, pretjerana briga i želja za zaštitom može donijeti dugoročne negativne posljedice na emocionalni i psihološki razvoj djeteta. Drugim riječima, ne činite im dobro iako vam je to namjera. 

Pokušajte pronaći zdravi balans između pružanja podrške djeci i omogućavanja da samostalno preuzimaju odgovornost onda kada za to bude prilika. Jedino na takav način možemo omogućiti generaciji mladih da se razviju u sposobne individue spremne nositi se s neizbježnim životnim izazovima.

Izvor naslovne fotografije: Pexels