Razmislite malo o tome kako smo navikli živjeti. Nemamo strpljenja čekati, sve želimo odmah, sad i brzo. Više ne gledamo filmove na televiziji jer nemamo živaca na reklame. Serije na streaming servisima gledamo tek dok su u potpunosti snimljene, jer tko je vidio čekati novu epizodu tjedan dana. Trubimo kao ludi svaki dan u prometu, čak i na onu najmanju gužvu. 

U svijetu u kojem sve postaje brže, instant i površno, jesmo li mi izgubili strpljenje? Jesmo li se pretvorili u ljude koji traže samo trenutačno zadovoljstvo?

Kultura trenutačnog zadovoljstva

Živimo u svijetu u kojem je sve podređeno brzini. Brza hrana, brzi internet, brza moda, brza zabava. Mi jednostavno nemamo vremena čekati. Ako nam video ne privuče pažnju u prvih pet sekundi, nastavljamo dalje na TikToku ili Instagramu. Ako nas serija ne oduševi u prvoj epizodi, odustajemo. I tako dalje i tako dalje. Ali danas želim posebno pisati o tome kako takav način života utječe na naše čitalačke navike, budući da sam i sama strastveni čitač i to mi je jedan od omiljenih hobija i načina na koji se opuštam.

Odustajete li lako od knjiga?

Ako uzmemo knjigu u ruke i ona nas ne “zarobi” odmah od prve stranice, ostavljamo je. Tvrdimo da "nemamo vremena" i da ga ne želimo gubiti na nešto što nas odmah ne oduševljava. I razumijem to do neke mjere, no čini mi se da zaboravljamo da čitanje zahtijeva posvećenost. 

Zamislite da je pred vama roman od 400 stranica. Prvih barem 100 stranica treba služiti da vas uvede u priču, u svaki lik, u sve ono što knjiga nosi u sljedećim stranicama. Dobra knjiga često traži vrijeme da izgradi svoj svijet, predstavi likove i potpuno nas uvuče u priču kao čitatelje. Baš kao što to zahtjeva i dubok razgovor. Ali mi smo naučili očekivati trenutačno zadovoljstvo, a ako ga ne dobijemo, prelazimo na sljedeću distrakciju.

Umijeće prepuštanja knjizi

Čitanje nije pasivna aktivnost. Nije samo da očima prelazimo preko slova i čekamo da prođe vrijeme. Kad čitamo, dajemo dio sebe knjizi. Ulažemo vrijeme, upijamo riječi i dopuštamo da se priča odvija u našem umu, povezujemo se s likom i pričom. Uvlačimo dio sebe u knjigu, zamišljamo likove, scene, pokušavamo dočarati ton glasa osoba čije razgovore čitamo. Najbolje knjige ne počinju uvijek eksplozivno; ponekad traže da se prepustimo, da upoznamo likove i pustimo da se priča prirodno razvije.

Sjetite se nekih klasika, poput Malih žena ili Zločina i kazne – nisu nas izbile ih cipela odmah u prvih nekoliko stranica, tražile su naše strpljenje, izgradnju radnje i upoznavanje s likovima.

No danas je strpljenje rijetkost, koji god segment života da uzmem kao primjer. Površno “preletavamo” članak umjesto da ga pročitamo. Očima tražimo samo podnaslove, opise ispod slike ili istaknute riječi. Tražimo sažetke umjesto da uživamo u cjelovitosti romana ili bilo kakvog teksta. Konzumiramo knjige umjesto da ih doživljavamo.

Trend brzog čitanja – ima li smisla?

A tu je onda i još još jedan trend koji dobiva na popularnosti, koja meni osobno, uopće nije opravdana (but that's just me), a to je brzo čitanje. Postoje tečajevi koji obećavaju da ćete naučiti pročitati knjigu u sat vremena i upiti informacije rekordnom brzinom. Ali zašto? 

Zašto bismo žurili kroz nešto što je zamišljeno kao aktivnost za opuštanje i uživanje? Čitanje je jedna od rijetkih aktivnosti koja nam omogućuje da usporimo, da se isključimo iz kaosa svijeta i uronimo u neku drugu stvarnost. To je oblik svjesnosti i trenutak mira u inače nemirnom svijetu.

Moderni svijet od nas traži da budemo što produktivniji u svakom trenutku, ali knjige bi trebale biti bijeg od tog pritiska, a ne još jedno područje u kojem se moramo "dokazivati" da bismo mogli pričati „koliko smo knjiga pročitali ove godine ili ovog mjeseca“. 

Čitanje kao čin pobune u ubrzanom svijetu

Baš si nešto razmišljam kako je, u današnjem svijetu, gdje se brzina slavi, a sporost se doživljava kao neučinkovitost, čitanje zapravo oblik tihe pobune. Odabir da sjednem s knjigom, da se potpuno unesem u priču, da zaboravim na mobitel i scrollanje u prazno. Ukratko da vratim svoje vrijeme u svoje ruke. 

Mislim da je u cijeloj priči bitno podsjetiti sama sebe zašto uopće čitaš. Da bi što brže konzumirala informacije? Ne, upravo suprotno. Da vratim sama sebi osjećaj za strpljenje i pažnju (kad smo već kod pažnje i knjiga – usputna preporuka je Ukradena pažnja).

Čitam iz gušta, kako bih se opustila, pobjegla malo od sto misli koje mi se vrte po glavi. Kako bi hranila svoju maštu i odmorila mozak, ali istovremeno radila na tome da se naučim ponovno biti strpljiva i uključena. 

Da ne duljim, jer ipak nemaš vremena - učini si uslugu i pročitaj knjigu ovog vikenda.  

Izvor naslovne fotografije: Pexels