Internet bi trebao biti digitalna agora, mjesto gdje svatko može reći što misli, razmjenjivati ideje i slobodno izražavati stavove. No, umjesto toga, postao je minsko polje u kojem se granica između slobode govora i digitalnog kaosa sve više briše. 

Pa, gdje u takvom okruženju onda povlačimo crtu između prava na slobodno izražavanje i odgovornosti za izgovorenu riječ? Jesmo li uopće spremni priznati da ta crta postoji ili se i dalje zavaravamo idejom da internet može funkcionirati bez pravila?

Od demokracije do divljeg zapada

Sloboda govora na internetu često se prikazuje kao sveti gral demokracije, a to nije bez razloga. Platforme poput društvenih mreža omogućile su milijunima ljudi da sudjeluju u globalnim razgovorima, ruše monopole informacija i iznose svoje stavove bez filtera. Ali postoji i druga strana medalje. 

Sloboda govora je jedno, ali što se događa kada se ona koristi kao oružje? 

Govor mržnje, dezinformacije, cyberbullying i radikalizacija samo su neki od nusprodukata „neograničene“ slobode izražavanja. Pitanje koje se svi trebamo zapitati je: kada prestajemo biti borci za slobodu i postajemo saučesnici u digitalnom neredu?

Sloboda govora nije sloboda od posljedica

Jedan od najvećih mitova internetske ere je ideja da sloboda govora znači slobodu bez posljedica. Ali to jednostavno nije istina. Pravo na izražavanje ne znači da imate pravo biti okrutni, diskriminirajući ili dezinformirajući bez ikakvih posljedica. 

U stvarnom svijetu, ako u kafiću počnete urlati uvrede prema nepoznatim ljudima, vjerojatno ćete brzo biti izbačeni. Ako vrijeđate nekoga na poslu, suočit ćete se s posljedicama. Ako javno širite laži o nekoj osobi, možete završiti na sudu. Zašto bi internet bio drugačiji? Zašto mislimo da na internetu možemo reći bilo što i proći nekažnjeno?

Prema istraživanju Pew Research Centra, više od 70 % korisnika društvenih mreža smatra da platforme trebaju regulirati govor mržnje. No, kad se regulacija zaista dogodi (bilo kroz zabrane profila, označavanje dezinformacija ili uklanjanje sadržaja) isti ti korisnici često viču o „cenzuri“ i „napadu na slobodu govora“. Sve to dovodi nas do ključnog problema koji si mnogi i dalje ne žele priznati: želimo slobodu, ali ne želimo odgovornost.

Granica između prava i manipulacije

Sloboda govora prestaje biti pravo u trenutku kad se koristi za manipulaciju i zlonamjernu propagandu. Najbolji primjer za to su tzv. trolling farme, odnosno organizirane grupe koje se bave širenjem lažnih vijesti, teorija zavjere i propagande. Ove grupe iskorištavaju rupe u sustavu, manipuliraju algoritmima i koriste slobodu govora kao štit za vlastite interese.

Prema izvještaju Oxford Internet Institutea, deseci vlada širom svijeta koriste trolove i botove kako bi širili propagandu i napadali neistomišljenike. I sve to – pod plaštom slobode govora.

U poslovnom svijetu, šteta je još konkretnija: kompanije gube reputaciju zbog lažnih recenzija, lideri se suočavaju s digitalnim linčem zbog izvučenih citata izvan konteksta, a javni diskurs sve više liči na ratnu zonu nego na razmjenu ideja.

Cenzura ili nužna regulacija?

Kada se poduzmu mjere protiv govora mržnje, odmah kreće lavina optužbi za cenzuru. No, važno je razlikovati slobodu govora od slobode širenja laži i govora mržnje.

Europske zemlje već su uvele strože regulative protiv digitalne zloupotrebe slobode govora. Njemačka, primjerice, ima NetzDG zakon, koji prisiljava društvene mreže da uklone nezakoniti sadržaj u roku od 24 sata ili se suoče s milijunskim kaznama. Slični zakoni se razmatraju i u drugim dijelovima svijeta. No, pitanje ostaje: gdje je granica između zaštite slobode izražavanja i zaštite pojedinaca od digitalnog nasilja?

Ako želimo sačuvati slobodu govora, ali i smanjiti digitalnu agresiju, potrebna nam je kombinacija edukacije, odgovornosti i regulacije. 

Sloboda govora ne smije postati izlika za toksično ponašanje, već alat za stvaranje boljeg društva. 

Jesmo li spremni podvući crtu?

Društvene mreže i digitalni svijet neće se sami regulirati. Platforme su profitno vođene i nemaju stvarni interes rješavati ove probleme dok god im engagement donosi novac. To znači da odgovornost pada na nas – korisnike. Pa, jesmo li spremni priznati da nečija sloboda govora ne znači pravo na širenje laži?

Jesmo li spremni prihvatiti da digitalna odgovornost postoji i da riječi imaju posljedice?

I ono možda najvažnije, jesmo li spremni odreći se dijela svoje internetske „slobode“ kako bismo stvorili zdraviji online prostor?

Sloboda govora nikada nije bila apsolutna – čak ni u stvarnom svijetu. Ne možemo u kazalištu uzviknuti „Požar!“ bez posljedica, baš kao što ne bismo smjeli koristiti digitalni prostor za uništavanje života, širenje mržnje i manipulaciju.

Ako želimo sačuvati ono što sloboda govora doista znači, vrijeme je da priznamo: granice postoje – pitanje je samo tko će ih postaviti.

U konačnici, ako želite slobodu izražavanja, morate biti spremni prihvatiti i odgovornost za ono što govorite. Jer sloboda bez odgovornosti – to nije demokracija, to je anarhija.

Izvor naslovne fotografije: Pexels