Ponekad vas jednostavno ošine taj osjećaj da ne znate kamo idete, ni zašto. Možda je to dok skrolate nečije Instagram albume s Maldiva, dok sjedite na sastanku koji vam nema smisla ili dok stojite pred ogledalom pitajući se zašto vam se odjednom više ne sviđa ni vaša frizura ni život kakvim živite. Nešto je off. Umorni ste, ali ne fizički. Zasićeni, ali ne znate definirati sami sebi čime točno.

U vremenu u kojem bi svi trebali biti „najbolje verzije sebe“, nevjerojatno puno ljudi se osjeća izgubljeno. Stvar je u tome što možda i ne znate što vam točno fali, samo znate da nešto nije kako treba. I dok se pokušavate „popraviti“ još jednim produktivnim jutrom, motivacijskim podcastom ili „samo još ovim“ velikim ciljem, možda propuštate poantu. Možda ste samo premoreni od svega što biste trebali raditi. Možda vam treba odmor, ali ne od posla, nego od svih tih društvenih očekivanja koja vas stalno guraju naprijed, a istovremeno nikad ne daju vremena da zapravo shvatite kamo idete.

Zašto se to događa? 

Zapravo je vrlo jednostavno: živimo u vremenu neograničenih mogućnosti i svijet nam je doslovno nadohvat ruke. No, umjesto da osjećate kontrolu nad svojim životom, često vam se čini da vozite punom brzinom prema nepoznatom odredištu, nesigurni je li to uopće smjer u kojem želite ići.

Moderna kultura hiperproduktivnosti, konstantnog samopoboljšanja i neizbježne usporedbe s drugima stvorila je fenomen koji su psiholozi nazvali egzistencijalnim umorom – osjećajem da, unatoč stalnoj jurnjavi, nikada ne stižemo tamo gdje bismo trebali biti.

Danas mnogi žongliraju između neonskih natpisa koji vrište: „Zgrabi svoje snove!“, „Ne budi prosječan!“, „Ostavi svoj posao i postani digitalni nomad!“ i realnosti u kojoj je većina nas preumorna da bi uopće odgovorila na sve nepročitane poruke na WhatsAppu.

Dakle, s jedne strane imamo te neograničene mogućnosti, a s druge strane, ta sloboda dolazi s ogromnim pritiskom jer se neprestano pitamo što ako donesemo pogrešnu odluku? Što ako nismo dovoljno uspješni, dovoljno fit, dovoljno dobar partner, roditelj, prijatelj? Što ako se nismo pronašli, a već smo to odavno trebali? Taj pritisak ponekad iscrpljuje više od bilo kojeg posla.

Živimo u eri konstantne ekspanzije – ali kamo točno idemo?

Američka sociologinja Juliet Schor još je 1992. u svojoj knjizi The Overworked American upozorila da smo postali društvo koje glorificira rad i stalnu zaposlenost, a zanemaruje vrijeme za refleksiju i odmor. Njezina istraživanja pokazala su da su se radni sati od 1970-ih do 1990-ih u SAD-u znatno povećali, iako je tehnologija trebala osloboditi ljude od napornih rutina. Danas je situacija još gora. Prema podacima Gallupa iz 2023., čak 59 % ljudi širom svijeta osjeća se emocionalno iscrpljeno od posla, a 44 % njih priznaje da su svakodnevno pod stresom. No, nije riječ samo o poslu. Ta iscrpljenost prenosi se na sve aspekte života, uključujući i privatne odnose.

Jedna od ključnih teorija koja objašnjava ovo stanje je hedonička traka za trčanje – koncept koji su razvili psiholozi Philip Brickman i Donald Campbell. Ukratko, ljudi se prilagođavaju sretnim (ili nesretnim) okolnostima i ubrzo se vraćaju na svoju osnovnu razinu zadovoljstva, bez obzira na postignuća. Drugim riječima, čim dostignemo jedan cilj, već nas tjera sljedeći. Nikada nismo zadovoljni. Uvijek postoji nešto novo za što bismo se trebali boriti – sljedeća diploma, bolji posao, savršenije tijelo, idealan odgoj djece. I tako se stalno vrtimo u krug.

Znakovi da vam treba odmor od društvenih očekivanja

Možda ste već prešli tu točku iscrpljenosti, a da niste ni primijetili. Nekoliko znakova vam može dati do znanja da je vrijeme za reset. Ako osjećate da:

• Vaš unutarnji monolog zvuči kao nemilosrdni menadžer koji vas gura da uvijek radiš više i bolje.
• Osjećaj uspjeha traje manje od jednog dana prije nego što se počnete pitati: „Što je sljedeće?“
• Neprestano se uspoređujete s drugima, čak i kad znate da je Instagram bajka filtrirana do neprepoznatljivosti.
• Osjećate krivnju kad ne radite ništa, iako bi to „ništa“ moglo biti ono što vam najviše treba.

Ako se prepoznajete u svemu ovome, bez brige, niste u krizi identiteta – samo ste umorni od očekivanja.

Kako se vratiti sebi (i prestati juriti tuđu verziju sreće)

Ponekad je najpametniji potez – stati. Pogledati oko sebe i prestati slušati buku koja vam govori što bi trebali raditi.

• Pauzirajte uspoređivanje. Društvene mreže su iluzija, a tuđi put nije vaš. Ako vas nečiji život tjera da se osjećate loše, vrijeme je za digitalni detoks.
• Dajte si dozvolu da ne znate što dalje. Nema pravila kad bismo trebali „shvatiti život“. Neki ljudi to ne shvate nikad – i svejedno su sretni.
• Vježbajte biti prisutni. Zvuči kao klišej, ali ako ne možete uživati u običnoj šetnji bez osjećaja da nešto propuštate, možda vam treba više takvih šetnji.
• Preispitajte što vam stvarno treba. Jeste li umorni od života ili od verzije života koju su vam drugi nametnuli?

Osjećaj izgubljenosti često dolazi kada jurimo nečiju tuđu ideju sreće. A možda je vaša sreća negdje drugdje – u sporijem tempu, u jednostavnijim stvarima, u miru koji ne ovisi o vanjskim validacijama.

Idući put kad osjetite da ne znate kamo idete, umjesto da panično tražite sljedeći veliki cilj, probajte samo stati. U tišini, daleko od svih tih trebanja i moranja. Možda ćete tek tada konačno zaista čuti same sebe.

Izvor naslovne fotografije: Pexels