Netflixova hit serija “Adolescencija” nije samo još jedan triler u nizu koji će se pogledati u jednom dahu pa sutra zaboraviti. To je šaka u lice svakome tko misli da su problemi mladih danas samo prolazne faze i hormoni te onima koji tvrde da se mladi samo trebaju maknuti od ekrana. 

Brutalna i uznemirujuće realna, ova britanska serija snimljena je u neprekinutom kadru, a govori o 13-godišnjem dječaku Jamieju Milleru, koji je optužen za ubojstvo školske kolegice. Dok se njegova obitelj, terapeutkinja i detektiv koji vodi istragu suočavaju s optužbama, svi pokušavaju dokučiti što se zapravo dogodilo. Serija tako otvara Pandorinu kutiju i suočava nas s pitanjima koja kao društvo najviše imamo običaj polemizirati, a što često ostane samo na tome. 

Dakle, nasilje u školama, mentalno zdravlje tinejdžera i utjecaj društvenih mreža na mlade su teme koje danas više nego ikad zahtijevaju veći fokus i konkretne poteze. 

A možda i ono najvažnije: potiče nas da se svi ponaosob zapitamo koliko je malo zaista potrebno da se dogodi ovakva tragedija.

Važno je naglasiti kako ovo zaista ne bi trebala biti samo još jedna provokativna serija koja pokušava šokirati, nego da je ona prilika za svakoga od nas da se kao pojedinci, a pogotovo kao društvo, suočimo s nečime stvarnim, nečime što već dugo gledamo u školskim hodnicima, na društvenim mrežama i u novinskim naslovima. Tinejdžeri gotovo nikad neće tako nešto otvoreno verbalizirati, ali oni više od svega trebaju našu pomoć, utjehu, razumijevanje, utočište. Vrijeme je da se trgnemo i počnemo djelovati u tom smjeru.

Tko su naša djeca kada ih ne gledamo?

Ako ste roditelj, nastavnik ili samo netko tko povremeno u tramvaju čuje razgovore srednjoškolaca, znate da odrastanje nije i nikada nije bilo jednostavno. No, ono što “Adolescencija” posebno stavlja pod reflektore jest činjenica da su mnogi roditelji potpuno nesvjesni unutarnjih svjetova svoje djece.

Školski hodnici postali su bojna polja na kojima se vodi bitka za društveni status, pažnju i preživljavanje u digitalnom dobu. Pitanje je – jesmo li mi, kao društvo, sposobni prepoznati kada dijete u tišini vrišti za pomoć? Koliko nas uopće zna što naša djeca rade na internetu? Tko su im idoli? S kim razgovaraju u noćnim satima dok su nam u sobi do, a mi mislimo da spavaju ili uče?

O ovoj je seriji i tematici snimila live na Instagramu i hrvatska psihoterapeutkinja i edukatorica, Irena Orlović. Ona od ranije ističe kako je ono što svi nakon ovakvih situacija i šokantnih zabrinjavajućih događaja ističu da se s djecom treba razgovarati. Ipak, ona potiče suprotno i apelira da ako nam je kao roditeljima zaista stalo doprijeti do tinejdžera je da najprije trebamo prestati pričati. Njima je dosta naših prodika i razgovora punih prijetnja i osuda. Ono što naši tinejdžeri trebaju, prema Orlović je da zašutimo i počnemo ih slušati. U live snimci, Irena je istaknula kako djecu u ovoj dobi moramo naučiti gledati i prihvaćati baš takve kakvi jesu te da zbog toga što je danas u digitalno doba biti tinejdžer puno teže nego prije, djeca moraju kod svoje kuće imati nekoga tko će u njih vjerovati i pružiti im sigurno utočište, nekoga kome je ok čuti njihove emocije i nekoga tko želi vidjeti te emocije na njihovim licima, zajedno s njima osjećati i prolaziti sve te težine, a ne osuđivati, kritizirati, kažnjavati, držati prodike.

Beograd, Hrvatska, Netflix – fikcija ili stvarnost?

Scenarij Netflixove serije nije toliko dalek od stvarnih događaja koji su potresli regiju. Masakr u beogradskoj osnovnoj školi ili nedavni slučaj preminule djevojčice u zagrebačkom naselju Prečko nisu samo senzacionalističke vijesti. Ovo su vapaji djece koja su ili predugo ignorirana ili su upala u tamne kutke interneta gdje su pronašla razumijevanje na pogrešnim mjestima.

Popisi za odstrel koje su učenici u hrvatskim školama počeli sastavljati nisu izolirani incidenti. To su simptomi generacije koja se guši u vlastitom bijesu i frustraciji, a nema mehanizme za drugačije suočavanje s problemima. Dječaci ne dobivaju prostor za ranjivost. Njihovi roditelji, odgajani po istim pravilima, ne znaju kako razgovarati s njima. Školski sustav je pretrpan birokracijom i nema vremena za mentalno zdravlje. I onda se čudimo kada sustav pukne na najgori mogući način.

U seriji “Adolescencija”, baš kao i u stvarnosti, trenutak kada se situacija otme kontroli dolazi gotovo neprimjetno - kroz nevidljive pukotine u obiteljskim odnosima, kroz pritisak vršnjaka, kroz odgojne propuste koji nisu nužno znak lošeg roditeljstva, nego društva koje djecu odgaja kroz algoritme.

Toksična muškost i nasilje – gdje se gubi granica?

Muškarcima je od malih nogu usađen obrazac ponašanja:

• Ne pokazuj emocije.
• Ne traži pomoć.
• Ne budi slab.
• Ako si povrijeđen, uzvrati udarac.

To su pravila igre. Pravila koja oblikuju generacije dječaka koji odrastaju u muškarce nesposobne za izražavanje emocija, ali itekako sposobne za agresiju. Jer kad ti cijeli život govore da su ranjivost i tuga znakovi slabosti, što ti preostaje? Ljutnja.

U “Adolescenciji”, vidimo kako upravo takvi obrasci ponašanja guraju tinejdžere prema destruktivnim odlukama – prema nasilju, otuđenosti i na kraju, tragediji. No, muškarci nisu rođeni s idejom da moraju dominirati, šutjeti i trpjeti. To im je netko usadio.

Serija suptilno, ali beskompromisno, prokazuje fenomen toksične muškosti. Iako će mnogi na prvu reći kako je Jamiejev otac dobar i pozitivan lik te da je njihova obitelj relativno funkcionalna i neće vidjeti crveni alarm, Jamie ipak nije prepoznao roditelje i svoj dom kao mjesto gdje može jasno pokazati probleme s kojima se suočava. Isto tako, nije osjećao poticaj da otvoreno razgovara o seksualnosti i pitanjima s kojima se suočava jedan dječak koji je u svojoj tinejdžerskoj dobi na pragu ulaska u svijet odraslih. U jednom dijelu serije počinje se govoriti o manosferi i emotikonima kojima se tinejdžeri služe u svakodnevnoj komunikaciji na Instagramu. Prema tome, crveno srce ne predstavlja nasumično odabranu boju, nego svako srce znači nešto drugo i slično. 

I mi smo nedavno pisali o fenomenu “Red Pill” i tome kako je jedan muški citat iz popularnog filma Matrix zapravo postao muška ideologija te smo objasnili kako The Red Pill (TRP) označava grupu manosfere koja poučava muškarce o zavođenju uz specifičnu vrstu hipermaskuliniteta te potiče jačanje stereotipnih rodnih hijerarhija i manipulaciju ženama kako bi se suprotstavili feminizmu, a to onda nazivaju ženskom seksualnom strategijom.

Alfa mentalitet tako postaje dio toksične muškosti, a uz ovakve lekcije muškarci uče pogrešne lekcije o životu, ljubavi i uspjehu. 

I da nešto usput naglasimo. Ovo uopće nije napad na muškarce. Ovo je pitanje odgoja i pristupa djeci. Trgnimo se i naučimo dječake da budu empatični, da izraze frustracije drugačije osim šakama. Učimo ih da ranjivost nije slabost. Učimo ih da muška šutnja nije nešto što su oni dužni slijediti te da ona ne donosi ništa dobro. Ako na to ne odgovorimo sada, odgovorit će nam brojke u statistici nasilja.

Možemo li spriječiti ovakve tragedije?

Ono što mnogi zaboravljaju je da prevencija počinje kod kuće. U otvorenim razgovorima. U postavljanju jasnih granica, ali i u stvaranju prostora u kojem dijete zna da je voljeno i saslušano. 

Osim doma, prevenciju je važno provoditi i u školama, gdje nastavnici trebaju imati alate i podršku da prepoznaju problematična ponašanja prije nego što prerastu u katastrofu te u konačnici i u medijima koji trebaju prestati senzacionalističkim pristupom veličati nasilje te u političkim odlukama koje obrazovanje moraju staviti u centar društvene reforme.

Vrijeme je da prestanemo glumiti da se ovo ne događa

Ako vam je bilo neugodno i strašno gledati “Adolescenciju”, to je dobro. To znači da imate savjest. Ali ako nakon što ste je pogledali ne postavite pitanje što možete učiniti da se ovakve priče ne ponove u stvarnom životu i ako ne krenete stvarno djelovati u praksi, onda smo svi dio problema.

Vrijeme je da prestanemo ignorirati znakove, da prestanemo zatvarati oči pred ponašanjima koja etiketiramo kao „dječje gluposti“ i da shvatimo da su problemi adolescenata stvarni, ozbiljni i, ako se na vrijeme ne reagira, potencijalno smrtonosni. 

A dok ne naučimo kako ih slušati i prihvaćati, “Adolescencija” neće biti samo Netflixova priča. Bit će realnost svih nas.

Izvor naslovne fotografije: Netflix