Jesi li se ikad zapitala kako to da nitko ne pita tko si kad nisi super? A možda bi tu zapravo trebalo početi pravo osnaživanje.

Nosiš dijete, dok drugom rukom odgovaraš na poruke, a navečer pokušavaš izgledati kao da te sedam minuta self-care rutine može izvući iz emocionalnog kaosa. Netko ti dobaci: "Ti si stvarno superžena!" I ti se nasmiješiš. Drago ti je to čuti na prvu. Ali duboko u sebi, znaš da nisi dobro i pitaš se je li to kompliment ili samo fancy način da ti kažu da se od tebe očekuje nemoguće?

Taj termin "superžena", nekad je bio oda snazi, multitaskingu i ženskoj otpornosti, a danas sve više zvuči kao ironični hashtag na Instagramu uz fotku kave s magnezijevim prahom. Možda je vrijeme da same sebi priznamo – nismo (uvijek) super. I to nije nužno loše.

O čemu zapravo govorimo kad kažemo "superžena"?

Koncept superžene zapravo se rodio još u osamdesetima – spoj karijere, obitelji, partnerstva, društvenog angažmana i uvijek uredne frizure. Danas, u vrijeme kad su žene i dalje podzastupljene u vodećim pozicijama, a preopterećene kod kuće, "superžena" postaje PR alat za tihu eksploataciju. Jer kad kažu da možeš sve, često zapravo misle da moraš sve. U pozadini komplimenta skriva se pritisak da budemo funkcionalne i kad “pucamo”.

Roditeljstvo? Naravno. Ambicija? Poželjna. Zdravlje, emocionalna ravnoteža, društveni život, zategnuti trbuh 6 tjedana nakon poroda? Obavezno. Sve to uz osmijeh jer ako se požališ, nisi zahvalna. Ako pak odbiješ, nisi dovoljno jaka.

Biti superžena često znači negirati vlastite granice u korist tuđih očekivanja. I to ne samo u korporativnoj sferi, nego i među prijateljicama, susjedima, pa čak i u feminističkim krugovima. Jer i feminizam, ako nismo oprezne, zna pasti u zamku glorifikacije "svemogućnosti".

Možemo li biti uspješne, a da ne izgorimo?

Ovo pitanje svakako ne postavljamo dovoljno glasno, a odgovor nije u odustajanju. Odgovor je u redizajnu ideala. U biranju prioriteta. U redefiniranju uspjeha.

Ne moramo biti svima sve svaki dan. Ponekad je snaga u tome da kažemo ne. Da odaberemo tišinu umjesto još jednog sastanka. Da pustimo da dijete gleda crtiće sat vremena duže dok mi mame sjedimo u autu i ne radimo ništa. Da prestanemo romantizirati iscrpljenost kao postignuće.

Vrijeme je za novi narativ

Superžena možda zvuči glamurozno, ali ustvari predstavlja koncept koji više koristi sustavu nego ženama. Vrijeme je da taj mit srušimo, ispečemo ga na tavi kao palačinku koju smo zaboravile okrenuti jer nas je netko zvao iz škole i zamijenimo ga stvarnijom, zdravijom te važnijom verzijom sebe.

Dakle, biti superžena ne znači da si super. Znači da stalno guraš granice vlastite izdržljivosti, često iznutra slomljena, izvana besprijekorna. Znači da si naučila baratati Excel tablicama, dječjim temperaturama, PMS-om i emocionalnom regulacijom muža — sve u istom danu, dok ti po glavi bruji ono vječno: “Moram još...”

Odnos prema toj riječi mijenja se tiho, ali nepovratno. Sve više žena, posebno majki, okreće leđa tom sjajnom statusu jer su naučile na teži način da “možeš sve” često znači “ostani tiha i radi sve”, dok tvoje potrebe skupljaju prašinu kao stari rokovnici.

Superžena nije više pojam za divljenje. Ona je postala upozorenje. Simbol kulture koja glamurizira iscrpljenost i pod krinkom osnaživanja traži da i dalje šutiš, guraš i nikad ne pokažeš da nisi dobro. I to sve dok ti drugi govore “divim ti se kako sve stižeš”.

U konačnici, ne bi li pravo osnaživanje bilo pravo da ne moraš sve? Da kažeš ne mogu i da to bude sasvim u redu?

Ne želimo više biti superžene. Želimo biti stvarne i slobodne reći kad nam je dosta.

Izvor naslovne fotografije: Pexels