Seks je temeljni dio ljudskih odnosa, no mnoge žene i dalje osjećaju nelagodu kada o njemu razgovaraju – čak i s najbližima. Jasno mi je da nećete o tome razgovarati s creepom koji vam priđe u baru ili s likom na drugom Tinder dejtu, ali malo mi je manje jasno zašto se ta tema izbjegava u partnerskim odnosima ili pak u razgovoru s bliskim prijateljicama.

Da, seks je dio naše intime i ni u jednom trenutku ne želim da se netko osjeća prozvano jer ne voli pričati o svojoj intimi. Ali isto tako mislim da postoji hrpa žena koje bi možda rado pitale nešto, koje nisu sigurne kako raditi neke stvari u seksu, koje osjećaju nelagodu od toga da partner kažu ili pokažu što im se sviđa (ili ne sviđa) i to zbog srama jer ne žele ispasti manje ženstvene ili prenapadne ili, ne znam, nešto treće.

Seks kao konverzacijska stigma kojoj je već davno trebalo odzvoniti

Ako samo kažem “razgovaraju o seksu”, koga instinktivno zamišljate? Grupu cura, dečkiju ili možda par?

Unatoč napretku u rodnoj ravnopravnosti i otvorenijim razgovorima o seksualnosti u suvremenoj kulturi, društvena očekivanja, osobna iskustva i duboko ukorijenjene stigme i dalje otežavaju mnogim ženama otvoreno govoriti o seksu.

Dio te stigme nalazi se i u povijesti. Mnoge kulture i religijska učenja prikazivale su žensku seksualnost kao nešto što treba kontrolirati ili potiskivati. U konzervativnijim sredinama, žene su često odgajane s uvjerenjem da je razgovor o seksu neprimjeren ili sramotan. “Dobra djevojka” (u nekim kontekstima i wife material) skromna je, tiha i suzdržana – ne izražava otvoreno želju ili znatiželju o seksu. Ali opet, s druge strane, ako u krevetu nije seksualna ili senzualna, onda je mrtvo puhalo. Svetica i kurba, sve po potrebni, kako se namjesti. (Kurba* samo zbog pjesme, da ne bi bilo da me krivo shvatite). Neka, ipak ću ja to napisati. Ako otvoreno pričaš o seksu i voliš ga – it does not make you a whore. Ok, možemo dalje.

Ovakav odgoj (mirna, tiha i povučena) ne nestaje s odraslom dobi; on ostaje i oblikuje način na koji žene sudjeluju (ili ne sudjeluju) u razgovorima o intimnosti, čak i s prijateljicama ili partnerima. 

Strah od osude ili koliko je koraka između svetice i promiskuiteta?

Jedan od najznačajnijih razloga zašto žene oklijevaju razgovarati o seksu je strah od osude i sram. Žene se suočavaju s dvostrukim standardom gdje su kritizirane ili zbog prevelike seksualne otvorenosti ili pak zbog pretjerane suzdržanosti. Ako žena otvoreno govori o seksu, riskira da bude označena kao “previše” promiskuitetna, željna pažnje ili neprimjerena. S druge strane, ako izbjegava razgovor, može biti viđena kao naivna, dosadna ili “stisnuta”. Ova stalna potreba za balansiranjem može učiniti da je jednostavnije potpuno izbjeći tu temu.

Nekada nije sram, nekad je trauma

Nikada ne znate što tko nosi u sebi i zato nikada ne valja osuđivati, generalizirati ili stereotipizirati. Za neke žene, razgovor o seksu nije samo neugodan, već bolan. Žene koje su doživjele seksualni napad, zlostavljanje ili druge oblike traume mogu smatrati ove razgovore okidačima. 

Čak i u sigurnim ljubavnim vezama, otvaranje o tako osobnoj temi može vratiti uznemirujuće uspomene. Instinkt da se izbjegnu ovi razgovori može biti oblik samozaštite, a ne srama, no društvena očekivanja često ne uzimaju u obzir ove nijanse.

Nekada ne pričamo jer ne znamo

S druge strane, mnoge žene odrastaju s ograničenim pristupom sveobuhvatnoj seksualnoj edukaciji, što može dovesti do osjećaja neznanja ili nesigurnosti u vezi vlastitog tijela i želja. Ako se žena osjeća neinformirano o seksu, može oklijevati razgovarati o tome iz straha da ne kaže nešto "pogrešno" ili da ne otkrije svoj nedostatak znanja ili iskustva. 

Ovaj nedostatak edukacije ne pogađa samo tinejdžerice – on prati žene u odrasloj dobi, utječući na njihovu sposobnost da se ugodno uključe u razgovore o seksu s partnerima ili prijateljima/prijateljicama.

Puno žena zbog izbjegavanja teme ne zna uopće ni što voli u seksu. Od poza i dodira, ne znaju vole li biti dominantne ili podčinjene, ne znaju kako tražiti što žele ili pak zaustaviti ono što im nije ugodno. Iz neznanja ili nedovoljne informiranosti mogu proizaći puno dublji problemi od pukog izbjegavanja teme.

Pritisak društva i javne osude

U današnjem digitalnom dobu, žene koje otvoreno govore o seksu (posebno javne osobe) često se suočavaju s negativnim reakcijama. “To nije primjereno za jednu ženu”, “vidi ove željna je … pa priča okolo”. Oštre osude ovog tipa dodatno učvršćuju ideju da bi žene trebale ostati suzdržane po ovoj temi. Kada obične žene vide kako se javne osobe napadaju zbog svoje otvorenosti, to ih dodatno obeshrabruje da same sudjeluju u tim razgovorima. 

Isto tako, postoje i dvostruka mišljenja oko žena koje iniciraju seks. S jedne strane ih se diže u nebesa, go queen, a s druge strane ih se osuđuje. Kad malo bolje razmislim, baš je teško pronaći sredinu. Što bi trebale? 

Samosvijest i problemi s tjelesnom slikom

Još jedan od razloga za takozvani seksualni muk žena je taj da je seksualnost usko povezana sa samopouzdanjem, a za mnoge žene, tjelesne nesigurnosti dodatno otežavaju razgovor o intimnim temama. A zašto su toliko nesigurne? 

Pa možemo se lijepo opet vratiti na medije i to kakva se slika šalje – kakva žena treba biti i kakve komentare o sebi može očekivati, ako to nije. Strah od osude zbog vlastitog izgleda, preferencija ili iskustava može dovesti do oklijevanja u razgovoru o seksu, čak i s onima kojima vjeruju.

Pusti sve i poštuj svoje osobne granice

Nisu svi jednako otvoreni niti je svima ugodno u razgovoru o osobnim temama, i to je legit. Neke žene jednostavno preferiraju zadržati svoja seksualna iskustva i misli privatnima, ne zbog srama, već zato što cijene svoje osobne granice. Baš kao što neki ljudi ne vole razgovarati o svojim financijama ili obiteljskim pitanjima, neke žene odluče razgovore o seksu zadržati unutar bliskog, povjerljivog kruga – ili ih potpuno zadržati za sebe.

Iako postoji mnogo razumljivih razloga zbog kojih žene izbjegavaju razgovore o seksu, važno je izbrisati stigmu koja ove razgovore čini teškima. Ako ne pričaš o seksu jer preferiraš to ostaviti za sebe ili partnera, sasvim normalno, ali ako ne pričaš jer se bojiš da će te etiketirati kao laku, promiskuitetu ili manje ženstvenu, onda ne samo da nije normalno, već je i krivo. 

Edukacija, otvoreni dijalog i normalizacija ženske seksualnosti u medijima i društvu mogu pomoći u stvaranju okruženja u kojem se žene osjećaju sigurno i osnaženo da otvoreno govore o svojim iskustvima, željama i brigama.

Narativ o ženskoj seksualnosti polako se mijenja, ali dokle god žene osjećaju sram, nelagodu ili strah od osude zbog razgovora o seksu, posao još nije gotov.

Izvor naslovne fotografije: Pexels