U poslovnom svijetu koji se još uvijek često zaklinje u inkluziju dok potajno njeguje konformizam, rijetko se susreću lideri koji ne samo da misle drugačije – već to i žive. Ivona Hemen Erdeli jedna je od takvih osoba. 

Psihologinja, poduzetnica i osnivačica queer-friendly prostora za mentalno zdravlje Duge i oblaci, Ivona nije ušla u poduzetništvo s pričom o junačkom izlasku iz ormara niti s patosom o velikim preprekama koje je morala svladati. Umjesto toga, nudi nešto daleko moćnije – iskrenost, ranjivost i samorefleksiju.

U razgovoru s njom nećete čuti izlizane fraze o autentičnom vodstvu. Umjesto toga, Ivona s nevjerojatnom jasnoćom govori o tome kako izgleda život na presjeku različitosti koje su često nevidljive – queer identiteta koji nije odmah prepoznatljiv, neurodivergentnosti koja nije uvijek shvaćena, i poslovnog svijeta koji često ne zna kako reagirati na ono što mu nije poznato ili profitabilno.

Ona ne pretendira na titule vizionarke ni liderice. Ne koristi riječi poput "misija" ili "brend vrijednosti" da bi opravdala postojanje svoje tvrtke. Umjesto toga, ona jednostavno živi svoje vrijednosti. Uči na vlastitim pukotinama, prepoznaje njihovu snagu i gradi sigurne prostore tamo gdje ih prije nije bilo. Duge i oblaci nisu samo naziv njezine tvrtke; oni su metafora za prostor u kojem je dozvoljeno biti autentičan, čak i onda kad si nevidljivo drugačiji i kad se tvoje razlike ne uklapaju u unaprijed propisane kutije.

Kroz njezine odgovore otvara se cijeli jedan svijet koji se rijetko prikazuje u poslovnim magazinima i na LinkedInu – svijet u kojem se queer identiteti ne koriste za marketing, već se bore za siguran prostor postojanja. Svijet u kojem neurodivergentne osobe nisu samo izvor kreativnosti, već i nositelji iscrpljenosti, sumnje i potrebe za podrškom. Svijet u kojem se stvarno postavlja pitanje: je li uloga lidera da "drži uzde" ili da stvara uvjete u kojima i drugi mogu doći do izražaja – bez da se maskiraju?

Ovaj intervju nije samo priča o jednoj poduzetnici. To je poziv na dublje promišljanje o tome što uopće znači biti "uspješan" ako za taj uspjeh moraš skriti dio sebe. Ivona Hemen Erdeli ne daje jednostavne odgovore, ali možda je upravo u tome njezina najveća autentičnost.

M: Koje je Vaše mišljenje, kako izgleda autentično vodstvo kad si queer osoba u poslovnom svijetu?

I: Nisam sigurna kako najbolje odgovoriti na ovo pitanje. Znam da bi bilo zanimljivije napisati priču o meni kao osobi koja je mnogo propatila zbog queer identiteta, ali se uzdigla iznad svih neugodnih situacija i uspjela, no to nije moja priča. 

Ne bih rekla da ima puno tog herojskog u mojoj priči. Činjenica je da sam i ja, kao i mnogi drugi, o svom queer identitetu dugo šutjela. Mogla sam to jer su mi se kockice tako posložile – u većini zajednica u kojima sam se kretala nije se pričalo o romantičnim interesima, a osim toga, moji su romantični odnosi uvijek uključivali osobe muškog roda. I trenutno sam u sretnom braku s muškarcem, tako da to što mogu osjetiti privlačnost prema ženama nikad nije došlo u prvi plan po nekim stvarima koje se vide na van. 

No, mnogim meni dragim ljudima grah je pao drugačije nego meni. Njihovi su queer identiteti puno vidljiviji, a životne priče obilježene neugodnim reakcijama obitelji i okoline. S nekima od njih roditelji već godinama ne pričaju. Bolno mi je razmišljati kroz što sve ti ljudi prolaze, dijelom zato jer stvarno mislim da se niti jedna osoba ne zaslužuje bojati za svoju sigurnost samo zato što postoji, a dijelom i zato jer me podsjeća na to što se sve i meni moglo dogoditi da su okolnosti bile drugačije ili da nisam šutjela. Možda me zbog toga neki neće smatrati članom queer zajednice, i imaju pravo na svoje mišljenje. 

I sama sam se često smatrala nekakvim imposterom koji je izvana neprimjetan i vrlo lako uklopiv, a sve ono iznutra ignorirala, iako sam se osjećala da za mene ne postoji mjesto pod Suncem, a ni pod kojom drugom zvijezdom. Ta je misao u meni s vremenom jačala i, u kombinaciji sa šarolikim obavezama na prošlom radnom mjestu, pridonijela mom burnoutu, koji se, srećom samo privremeno, odrazio i na moje tjelesno zdravlje. 

U tim nekim mračnim trenucima egzistencijalne krize kasnih dvadesetih kroz glavu mi je prošla misao „A što ako to da za mene nema mjesta pod Suncem znači da ga jednostavno trebam stvoriti? Za sebe… a možda i za druge?“ Korak po korak, kroz trnje i grmlje birokracije ta me ideja vodila prema otvaranju Duga i oblaka. Neću reći da je u početku bilo lako ni da je sve išlo po planu, no sa svakim novim klijentom postajala sam sve sigurnija da radim nešto dobro, nešto ispravno – i za sebe i za druge. 

I danas sam tu, na svojem malom mjestu pod Suncem, i, imposter ili ne, pomažem drugima da pronađu ili stvore svoje. Zapravo, to jesam li imposter i u kojoj točno grupi više me ne brine toliko jer danas znam da sam ja samo jedna ja – ljudsko biće sa svim svojim obilježjima i specifičnostima – i da se mogu tako ponašati dok god time ni sebi ni drugima ne nanosim štetu. Po meni, da bi vodstvo bilo autentično, mora biti usklađeno s nečijim vrijednostima, ali prvo ta osoba sama mora živjeti u skladu s tim vrijednostima jer bolje vodimo primjerom nego riječima. Ne smatram se nikakvim velikim vođom ni vizionarom – moguće je da bi neki vodili tvrtku uspješnije od mene. No, znam da puno truda ulažem u to da u Dugama i oblacima i klijenti i zaposlenici mogu biti autentični – koliko to naš mali prostor dozvoljava. To je neka moja percepcija autentičnog vodstva – ne samovolja u kojoj se šef ponaša kako želi, a svi ostali kako moraju, nego vodstvo koje uvažava svaki glas umjesto da ga nastoji ušutkati, čak i ako se radi o negativnoj povratnoj informaciji, i koje uvažava dobrobit i specifičnosti svakog člana tima. Eto, rekla bih da je to autentično vodstvo, po mom mišljenju. 

M: Što znači biti out i uspješan u isto vrijeme – i je li to uopće privilegija ili teret?

I: Mislim da to jako ovisi o okolini, može biti pomalo i jedno i drugo. Čini mi se da je u mnogim poslovnim okolinama biti out više teret za vlastitu sigurnost, egzistenciju i posao. 

Privilegija može biti u okolinama koje su sigurne i prijateljski nastrojene prema različitostima, a čini mi se da je takvih još uvijek malo. I kao da osoba uvijek dodatno mora dokazivati svoju vrijednost kad je out, da vrijedi jednako kao i drugi. No, ako se nalazi u queer friendly okolini, biti out može biti i dodana vrijednost za uspjeh, može biti upravo razlog zašto netko odabire upravo nju/njega/njih kao poslovanje. 

Na primjer, ja imam iskustvo da nas ljudi biraju kao stručnjake mentalnog zdravlja upravo zbog toga što smo kreirali queer friendly mjesto jer se u njemu osobe koje dijele naše stavove i vrijednosti osjećaju sigurno, bilo da su članovi LGBTQ+ zajednice ili ju podržavaju. A tu se osjećaju sigurno brojni ljudi koji drugdje nemaju taj osjećaj ili iskustvo. No, zna biti i situacija kad osjećam pritisak da malo manje pričam o ovim temama, pred nekim ljudima i poslovanjima koja su tradicionalna i ne sviđa mi se da se to počelo podrazumijevati.

M: Koji su najveći mitovi o LGBTQ+ osobama u poduzetništvu – i koliko često ih još čujete?

I: Postoje različiti mitovi i dezinformacije o LGBTQ+ zajednici u poduzetništvu. Posljedice nekih od njih i osobno sam iskusila, dok sam za druge saznala tek posredno od drugih osoba koje su se s njima prisiljene boriti. Na primjer, znala sam čuti da LGBTQ+ osobe nisu zainteresirane za poduzetništvo, da su manje uspješne, da LGBTQ+ identitet predstavlja “rizik” ili “problem”, da traže privilegije, da ne mogu biti lideri/-ce i da će njihova vidljivost štetiti poslovanju.

U praksi je, naravno, suprotno. LGBTQ+ osobe su prisutne u svim sektorima, uključujući i poduzetništvo, i doprinose inovacijama, raznolikosti i otpornosti timova i zajednica. Ono što često nedostaje nije sposobnost, već prostor. Zbog realnog straha od diskriminacije, mnogi ostaju nevidljivi. Ne zato što žele, nego zato što je sigurnost prioritet. 

Vidljivost nije uvijek opcija. I zato kad se LGBTQ+ osobe vide kao uspješne poduzetnici/-ei, lideri/-ce, mentori/-ce – to nije iznimka, nego dokaz koliko toga može procvjetati kada se stvori prostor bez straha. Kao netko tko radi s ovom zajednicom, mogu reći da identitet nije prepreka – ali mitovi i predrasude jesu, kao i odbacivanje okoline zbog identiteta. I upravo zato o ovome moramo više govoriti.

M: Jesu li diversity & inclusion politike samo fasada u korporacijama ili stvarna praksa?

I: Iako nisam radila u velikim korporacijama, iz iskustava osoba koje jesu čini mi se da sve jako ovisi o pojedinoj korporaciji. Općenito, imam dojam da se u velikim korporacijama u praksi zapravo očekuje da je osoba prvenstveno onakva za kakvu je radno mjesto osmišljeno. U stilu: budi onakav ili onakva kakva jesi dok god si ona verzija sebe koja ostvaruje najbolji komercijalni uspjeh. U okolinama koje su otvoreno LGBTQ+ friendly to može značiti otvorenost za izražavanje identiteta. No, u okolinama koje nisu prijateljski raspoložene prema LGBTQ+ zajednici ili jednostavno ne žele izraziti nikakav stav prema javnosti, prakse se mogu razlikovati od onog što piše na papiru. Zapravo mislim da je to do šireg pogleda na zaposlenike, odnosno toga je li nam bitniji njihov identitet ili uloga: jesu li zaposlenici OSOBE koje rade za Vas ili osobe koje RADE ZA VAS.

M: Kako izgledaju "tihi" oblici homofobije u biznisu – oni koje nitko ne sankcionira?

I: Šutnja o LGBTQ+ pitanjima, casually korištenje uvredljivih izraza za LGBTQ+ osobe, podrazumijevanje heteronormativnosti, ‘’šale’’ koje nisu smiješne, izrazi poput ‘’mene to ne smeta, ALI to se radi ili pokazuje unutar svoja četiri zida, ne treba nitko ništa znati o tome’’, odbijanje poslovnih ideja jer se vrte oko LGBTQ+ tema te različita neprimjerena pitanja.

M: Koji je najneugodniji stereotip o LGBTQ+ osobama koji ste doživjeli/čuli na radnom mjestu?

I: Podsmjehivanje i korištenje pogrdnih riječi za LGBTQ+ osobe koje se koriste kao da nisu pogrdne, iako je iz tona razgovora očito da je osobi cilj uvrijediti nekoga. Tu su, naravno, i priče o tome kako to nije prirodno i predstavlja grijeh jer Bog nas takvima nije zamislio. S tim je obično dolazilo i očekivanje da se složim s tim tvrdnjama, pri čemu je svaki moj kontraargument bio diskreditiran kao odraz nekog progresivnog mladenačkog hira i neiskustva. 

M: Kako neurodivergentnost pomaže, a kako otežava poslovni put?

I: Neurodivergentnost je dvosjekli mač kad je riječ o poslovanju – ona može biti izvor velike snage, ali i izazova. Važno je naglasiti da ne postoji jednoznačno iskustvo, neurodivergentne osobe imaju vrlo različite kombinacije osobina, podrške iz okoline i pristupa radu, pa će ono što je nekome prepreka, drugome biti prednost – i obrnuto.

S jedne strane, mnoge neurodivergentne osobe imaju iznimnu sposobnost zapažanja obrazaca, dubokog fokusa na teme koje ih zanimaju, kreativnost u rješavanju problema te visoku osjetljivost na potrebe drugih – što može rezultirati inovativnošću, preciznošću i autentičnim vođenjem posla. Kad su u okruženju koje ih razumije i podržava, mogu stvarati nevjerojatne stvari jer im njihova razmišljanja „izvan okvira“ omogućuju drukčije sagledavanje situacija.

S druge strane, poslovanje često uključuje elemente koji neurodivergentnim osobama mogu biti izuzetno iscrpljujući – primjerice, administracija, birokracija, nepredvidive situacije, rad s velikim brojem ljudi, ili jednostavno – previše podražaja. U razdobljima visokog intenziteta rada, neurodivergentne osobe često ulažu sav raspoloživ kapacitet u poslovanje, ostavljajući vrlo malo energije za osobni život. To može dovesti do odgađanja zadataka, kroničnog umora ili osjećaja preopterećenosti.

Osobito je teško kad se dodatni izazovi, poput osjetljivosti na podražaje, banaliziraju od strane okoline. Kada osoba osjeća da joj tijelo i mozak šalju signale da je nečeg „previše“, a drugi joj govore da si samo „preosjetljiv_va“, to može stvoriti dodatni sloj frustracije i sumnje u vlastite doživljaje.

Ukratko, neurodivergentnost nije ni „supermoć“ ni „teret“, nego način postojanja koji zahtijeva prilagođen pristup. Uz dovoljno razumijevanja, fleksibilnosti i podrške, ona može biti temelj autentičnog, smislenog poslovanja – ali isto tako nosi stvarne prepreke koje treba uvažiti i za njih ponuditi prilagodbe.

M: Postoji li prostor u poslovnom svijetu gdje se neurodivergentne osobe ne moraju maskirati?

I: Postoje takvi prostori, iako mi se čini da su dosta rijetki i ponekad ne ovise samo o organizaciji, nego i dijelu organizacije u kojem je osoba zaposlena. Čini mi se da to jako ovisi o samoj politici organizacije, ali i o nekad (samo)volji nadređenih; nekad se vrlo razumne i male prilagodbe, koje bi zaposlenicima značajno mogle olakšati i omogućiti obavljanje posla sustavno ignoriraju, a često se zaposlenici niti ne usude reći zašto im je to važno jer se boje predrasuda, odbacivanja, izrugivanja, da ih se neće shvatiti ozbiljno. Iako mjesta na kojima se neurodivergentni ne moraju maskirati postoje, nema ih dovoljno i mislim da zajedno trebamo raditi na tome da izgradimo sigurne prostore gdje osobe mogu biti svoje, uz poštivanje svojih i tuđih granica koje su jasno objašnjene i definirane tako da nikome ne štete. Na primjer, ako je zaposlenik osjetljiv na buku, zašto je problem ako ima noise-cancelling slušalice ili nešto tome slično, ako će uz to moći bolje raditi svoj posao na ugodniji način? Ako ne može dugo sjediti na miru, zašto je nužno da svi sjede cijelo vrijeme, ako neki bolje paze stojeći ili radeći neke pokrete s rukama ili nogama? Zašto je problem ako osoba ima svoj način rada koji za nju dobro funkcionira, ako time nikoga ne ugrožava niti narušava efikasnost tima? Zašto smo na rutine počeli gledati kao na nešto tako loše? Rutine su ok, ljudi u odrasloj dobi ne prerastu svoje neurodivergentne tendencije i to je u redu. 

Jeste li znali da vam jedan iskren i direktan komenatar vašeg neurodivergentnog suradnika može uštedjeti i zaraditi puno novaca? Zamislite da imate neurodivergentnu kolegicu koja jako dobro pamti detalje, ima dosta pitanja i potpitanja kad joj nešto nije jasno i nekad joj treba dulje vrijeme da se oko nečeg odluči. I sad zamislite da lansirate novi proizvod. Taj proizvod može imati ozbiljne greške, od čijih posljedica vaš brend može spasiti jedino netko dovoljno temeljit i iskren. Tako da bih rekla da se neurodivergentne osobe i dalje moraju poprilično maskirati, što samo govori koliko su njihovi talenti zapravo podcijenjeni.

Izvor fotografije: Nina Đurđević

M: Kako odgovarate na opasku da su Pride, queer brandovi ili eventi „previše“ za mainstream poslovanje?

I: S jedne strane, mogu razumjeti rezerviranost mainstream organizacija. Čak i ako se usmjerimo samo na prošlogodišnji zagrebački Pride, vidimo da su se posljedice jedne zastave koja ne odražava ideju Pride-a politički koristile i gotovo godinu dana nakon događaja. S perspektive poslovanja, razumijem da neke tvrtke rizik smatraju prevelikim - zašto bi se trudili izložiti ako postoji mogućnost da ih se na kraju povezuje s nečim neprimjerenim. No, kao što stara poslovica kaže: “Nema žita bez kukolja”. Hoćemo li zato prestati uzgajati žito? I tu vidim manjkavost rezerviranosti - da, na Pride-ovima se u hrpi dobronamjernih osoba koje razumiju ideju i svrhu okupljanja može pojaviti i nekolicina onih čije djelovanje to ne pokazuje. No, i na nogometnim utakmicama ponekad dođe nekoliko huligana, pa ne pričamo o zabrani nogometa, niti mislim da bismo trebali. Pride predstavlja mnogo više od same šetnje gradom. Njegova svrha nije samo proslava, već i otpor – odgovor na nasilje, šutnju i pokušaje brisanja čitave zajednice. Pride je siguran prostor za one koji ga nemaju: za one koje obitelj ne prihvaća, za one koji na radnom mjestu ne mogu biti ono što jesu, za one koji još traže riječi za svoj identitet, ali znaju da nisu ono što im drugi nameću. Ne morate sve razumjeti da biste bili podrška. Dovoljno je vjerovati da svatko zaslužuje postojati – bez straha. Tako da mogu razumjeti rezerviranost i strah od negativnih posljedica, ali po meni pozitivne posljedice povezivanja sa zajednicom koja promiče jednakost i uključivost nadilaze moguće nedostatke. Ljudi smo i kad god se velika grupa ljudi okupi na jednom mjestu, moguće je da se neće svi ponašati najprimjerenije - bio to Pride, koncert ili utakmica. Jedino me žalosti kad se od cijele grupe i cijelog događaja u medijima ističe samo nekoliko provokativnih pojedinaca ili situacija temeljem kojih onda javnost stječe negativnu sliku o cijeloj grupi odnosno događaju. I tu vidim povezanost medija i poslovanja - dok god se u medijima prednost daje provokativnosti nad pozitivnim porukama, Pride i queer brendove će značajan dio tvrtki smatrati preriskantnim.

M: Je li danas opasnije biti queer u malim sredinama – ili u board roomovima velikih kompanija?

I: Ovisi o tome kakva je mala sredina i kakav je board room. Ima malih sredina koje nisu friendly i board roomova koji jesu, makar na papiru, a ima i malih sredina koje jesu friendly i board room-ova koji nisu, kao i svega između. Štoviše, čak i u malim kolektivima, u kojima ima puno ljudi koji su izrazito nastrojeni protiv queer ljudi možemo čuti razne stereotipe i predrasude otvoreno, dok imam dojam da su u board roomovima teme queer identiteta više skrivene i u rukavicama, tj. ima načelnih ideja o otvorenosti i raspisanih politika. U isto vrijeme na pauzama, kavama i ručkovima se casually šali na račun toga kako je netko ovakav ili onakav, dok je na poslu je sve u rukavicama, ali s određenim neodobravanjem i podsmijehom. Drugim riječima, jedno i drugo može biti opasno i sigurno na različite načine i sve jako ovisi o samoj kulturi organizacije odnosno zajednice.

M: Imate li osjećaj da LGBTQ+ zajednica još uvijek mora raditi dvostruko više da bi bila prihvaćena u biznisu?

I: Nažalost, još uvijek imam dojam da LGBTQ+ osobe često moraju uložiti dvostruko više truda kako bi bile prepoznate i shvaćene ozbiljno u poslovnom svijetu – posebno ako su otvorene oko svog identiteta.
 Ako nisu out, nerijetko nailaze na nepovjerenje unutar same zajednice, a ako jesu – nailaze na stereotipe, mitove i predrasude iz ostatka društva. Često se njihov rad percipira kao neka vrsta „hobi aktivizma“, nešto što lijepo izgleda na korporativnim stranicama, ali što rijetko nalazi stvarnu podršku u praksi.

Imam dojam da većina ljudi i dalje o LGBTQ+ pravima razmišlja samo kad su „u trendu“. No čim se u javnosti počne otvorenije raspravljati o pravima i identitetima te zajednice – što danas, nažalost, opet postaje učestalo – često se pokaže koliko je ta podrška zapravo površna.

U tom smislu, mislim da je važno da organizacije i pojedinci jasno kažu gdje stoje: ako zaista vjerujete u jednakost i sigurnost za sve, onda to i recite. Ne zbog trenda, nego zbog ljudi. S druge strane, ako to ne mislite, onda je iskrenije i poštenije ne koristiti LGBTQ+ tematiku kao marketinški alat.

Vjerujem da LGBTQ+ osobe nerijetko bivaju priznate tek kad postignu zapažen profesionalni uspjeh – osvoje nagrade, dobiju medijsku vidljivost. I to mi se čini nepravednim jer, kao što sam ranije rekla, nečiji identitet – uključujući seksualnost – ne bi trebao biti ono što određuje koliko će netko biti cijenjen ili prihvaćen u poslu.

M: Kako kao liderica stvarate siguran prostor za queer i neurodivergentne kolege?

I: U Dugama i oblacima nastojimo biti prijateljski raspoloženi i otvoreni prema različitosti - bilo kod zaposlenika, bilo kod klijenata. To je u skladu s našim općim pristupom u kojem nastojimo biti fer i prema klijentima i prema sebi. Iako se o nekim prilagodbama, poput stišavanja glasnoće, ublažavanja osvjetljenja ili micanja suvišnih podražaja prvenstveno govori u kontekstu neurodivergentnosti, činjenica je da većini neurotipičnih, barem u području kojim se mi bavimo, te male promjene zapravo odgovaraju. Tako da sve što radimo za klijente da im bude lakše ujedno na neki način i nama olakšava nošenje s radnim zadacima. Iako smo i kolegica Karla Bojić i ja diplomirane psihologinje koje su prošle brdo edukacija u području psihološkog savjetovanja i psihoterapije, sve naše kompetencije u savjetovanju postaju nebitne kad se suočimo s administrativnim zadacima. I tu onda koristimo sve trikove koje imamo na raspolaganju kako bismo ih ipak obavile na vrijeme i onako kako je zamišljeno - neovisno o tome za koju populaciju su razvijeni. No, rekla bih da je prvi korak prema stvaranju sigurnog prostora bilo otvaranje Duga i oblaka točno pod tim imenom, uz karakterističnu rozu boju. Iako na metaforu duga i oblaka možemo gledati iz različitih perspektiva, poruka uključivosti je nedvosmislena. To je poruka koju sam željela poslati prilikom otvaranja firme i, iz te perspektive, bilo bi nepravedno zaposlenicima i sebi uskraćivati ono što dajemo klijentima. Ako je to sloboda i siguran prostor - onda se to prvo mora vidjeti na nama. Ali, moram priznati da mi je vodstvo novije iskustvo u životu i još uvijek se učim kako balansirati između sebe, tima i zahtjeva posla. Ono što mogu reći je da vjerujem da sam u timu s osobom koja mi pomaže da budem bolji vođa i bolji član tima i ne osuđuje me zbog mojih grešaka, nesigurnosti i procesa učenja te mi pokazuje da cijeni ono što radim. I to je nešto što mi neprocjenjivo puno znači u životu i poslu. Nadam se da i drugi ljudi imaju ovakve kolege u svom timu. 

M: Koji alati ili resursi su Vam najviše pomogli da izgradite siguran i inkluzivan biznis?

I: Najviše su mi pomogli stvarni ljudi i stvarne priče.

Dodir sa zajednicama – prvenstveno queer i neurodivergentnom – imao je presudnu ulogu. Sudjelovanje u aktivističkim inicijativama, razgovori s ljudima, volontiranje, čitanje i gledanje sadržaja koji su me inspirirali – sve je to oblikovalo moj pristup poslu.

Posebno bih istaknula Queer Beez – inicijativu i zajednicu koja mi je bila važna podrška u više faza poslovanja. Pružili su mi osjećaj pripadnosti, razmjene i potvrde da ono što radim ima smisla. Ne bih rekla da sam preko njih direktno došla do klijenata, već da su mi dali prostor i kontakte kroz koje sam bolje razumjela kome i kako mogu biti korisna. U tom smislu, djelovali su poput katalizatora – nečega što ubrza proces, ali ne upravlja njime.

Puno mi je značila i podrška bliskih ljudi i kolegica_kolega koji su me preporučili drugima, kao i stručna supervizija te različite edukacije i konferencije. No možda najvažniji alat od svih bio je – priznati kada nešto ne znam.
 Moći reći "ne znam zašto je to važno, ali želim razumjeti” i imati sugovornike koji to prihvaćaju, a ne interpretiraju kao napad, stvorilo je prostor za stvarno učenje i rast.

Mislim da inkluzivan biznis ne proizlazi iz gotovog popisa pravila, nego iz stalne spremnosti da osluškujemo i učimo. Čak i kad imamo najbolju namjeru, moguće je da neki aspekti inkluzivnosti ostanu izvan našeg vidokruga – osobito ako ih nismo osobno iskusili. Usto, važno je prepoznati da ponekad ni unutar zajednica, ni među stručnjacima, ne postoji potpuno slaganje oko toga što je „ispravno“.

Zato vjerujem da ne postoji gotov recept za inkluzivnost – ali postoji stav da uvijek možeš pitati, saslušati, nešto naučiti i pokušati to sljedeći put učiniti bolje. To je ono što ja pokušavam raditi – najbolje što znam, svaki put ispočetka.

M: Kako se boriti protiv „pinkwashinga“ i kako prepoznati tko iskreno podržava zajednicu?

I: Smatram da možemo prepoznati tko iskreno podržava zajednicu kroz postupke i objave koje osoba ili institucija čine, odnosno objavljuju, nevezano za dane kad se nešto relevantno za zajednicu obilježava. Drugim riječima, kada su takvi postupci i objave sastavni dio poslovnog funkcioniranja tog pojedinca ili institucije, a ne izolirani slučajevi. Ne želim time reći da, ako netko otvoreno podrži LGBTQ+ prava i zajednicu samo prilikom Pride-a i sl., da je to nužno pokazatelj „pinkwashinga“ ili da namjera nije iskrena. Međutim, ako je netko u tome dosljedan tijekom cijele godine, daleko je vjerojatnije da zaista iskreno stoji iza napisanih ili izgovorenih riječi. 

Protiv “pinkwashinga” se možemo boriti na način da se otvoreno prozove institucije za koje postoji sumnja da nisu autentične tako da ih se upita što konkretno čine za pripadnike LGBTQ+ zajednice, a da nije samo objava na društvenim mrežama na specifičan datum. Dakle, kako u ostatku godine podržavaju zajednicu, na koji način LGBTQ+ osobe štite od diskriminacije, provode li ili sudjeluju u stručnim edukacijama ili na bilo koji drugi način otvoreno iskazuju interes i podršku zajednici.

M: Na koji način Duge i oblaci doprinose razgradnji predrasuda o LGBTQ+ roditeljstvu, neurodivergentnoj djeci i „drugačijem“ odgoju?

I: U Dugama i oblacima na više načina nastojimo promicati inkluzivnost. S jedne strane, na društvenim mrežama u obliku pitalica objavljujemo rezultate suvremenih znanstvenih istraživanja o neurodivergentnosti, LGBTQ+ temama te dobrobiti i mentalnom zdravlju općenito. S druge strane, Karla i ja držimo i predavanja o mentalnom zdravlju i LGBTQ+ temama. Do sad smo održale nekoliko predavanja po zagrebačkim knjižnicama, a do kraja godine imamo u planu održati još nekoliko u Zagrebu i bližoj okolici. Konačno, sudjelujemo i u provedbi znanstvenih istraživanja. Jedan takav projekt, koji provodimo u suradnji s kolegom Tomislavom Pavlovićem s Instituta Pilar, vezan je uz dobrobit i mentalno zdravlje i vjerujem da ćemo uskoro doći do prvih rezultata. Tako da bih rekla da je naš pristup razgradnji predrasuda zasnovan na rezultatima znanstvenih istraživanja. Ne promičemo svoja uvjerenja nego jednostavno radimo na tome da ljude osvijestimo koliko su neka uvjerenja pogrešna i neutemeljena te kakve sve negativne posljedice za pojedince i društvo njihovo promicanje je do sad imalo i može imati ako se nastavi. Nismo znanstveni institut i ne uvjeravamo se da ćemo provesti velike projekte s rezultatima koji će promijeniti društvo iz temelja, no ipak se trudimo koliko možemo poticati pozitivne promjene u društvu. Možda to nema ogroman odjek, no nešto smo postigli već i da barem onima koji dođu na naša predavanja otvorimo neku novu perspektivu koja može voditi povećanju njihove dobrobiti. Što bi se reklo, zrno po zrno - pogača, kamen po kamen… i možda doprinesemo razvoju društva bez diskriminacije temeljene na dezinformacijama o pojedinim grupama. 

M: Kad ste prvi put shvatili da „biti svoja“ može biti i poslovna prednost?

I: Tek kada smo svoji, autentični i neposredni, iz nas mogu isplivati sve naše jake strane. Kad si dopustimo biti onakvi kakvi jesmo i razmišljati onako kako nam dolazi prirodno, a ne na način na koji smatramo da se od nas očekuje, raspolažemo slobodom kreativnosti iz koje proizlaze raznorazne ideje i aspiracije. A kad nešto proizlazi iz nas i kada stojimo iza toga, lakše je vjerovati u sebe i gurati dalje na putu do uspjeha. Ne znam kad sam to točno shvatila, no od početka sam znala da se ne bih jednako borila za brend koji se zove “Psihološko savjetovalište Ivona Hemen Erdeli ” i koji u tamnim, strogo poslovnim tonovima u superlativima ističe svoje usluge, koliko sam se trudila oko rozih “Duga i oblaka” za koje sam svojevremeno dobivala povratne informacije da zvuče i izgledaju djetinjasto i neozbiljno. Možda se nekome i ne sviđaju neki aspekti mojeg pristupa poslovanju - i ima pravo na to. S druge strane, Karli i meni, kao i našim klijentima, poprilično se sviđaju - i imamo pravo na to.

M: Postoji li projekt koji Vas još uvijek straši, a znate da ga morate napraviti?

I: U nekoj točki vjerojatno ćemo u Dugama i oblacima krenuti provoditi edukacije za stručnjake. Još uvijek se toga malo bojim jer se kompetentnost, nažalost, nerijetko procjenjuje biološkom dobi, a ne iskustvom u radu i odslušanim i položenim edukacijama, tako da postoji glas u meni koji mi govori da me drugi stručnjaci neće ozbiljno shvaćati jer ne izgledam dovoljno iskusno i stvari koje govorim nisu standardni dio kurikuluma u visokom obrazovanju. Ne planiram dopustiti privatnom strahu da mi kroji poslovne planove, no moram priznati da si u ovom trenu još uvijek nisam skroz na “ti” s tom opcijom.

M: Koji tabu biste voljeli razbiti idući – u brendu, medijima ili društvu?

I: Voljela bih razbiti tabu da vrijedimo onoliko koliko smo postigli. Mislim da je život vrijedan življenja onaj koji je u skladu s našim vrijednostima, a to se ne mora nužno vidjeti iz materijalnog. Na primjer, i da danas-sutra zbog neke svoje zdravstvene teškoće ne mogu raditi na razini na kojoj radim danas, duboko vjerujem da bih i dalje jednako vrijedila kao osoba. Daleko od toga da je loše postići nešto veliko u životu, no uzalud nam sav uspjeh ako smo putem potpuno pogazili sebe i gomilu drugih. S kim ćemo ga onda proslaviti?

M: Ako biste mogli poslati jednu poruku LGBTQ+ poduzetnicima koji tek počinju, kako bi ona glasila?

I: Počnite, slijedite svoje snove i svoju strast, ali prvo upoznajte sebe kako biste bolje razumjeli vlastite resurse, i istražite tržište da biste otkrili potrebe društva, ali i načine kako svojim proizvodom ili uslugom najbolje odgovoriti tim potrebama.

M: I za kraj: što za Vas zapravo znači uspjeh? 

I: Mislim da osnova uspjeha za mene znači kreirati sigurne prostore za ljude koji ih nemaju (puno), stvoriti put u kojem jasno govorim i pokazujem da može drugačije, ako živimo i radimo u skladu sa svojim vrijednostima i uvjerenjima, ako cijenimo one koji nam u tom procesu pomažu i podupiru nas. Na neki način, volim vjerovati da je ovo što Karla i ja stvaramo u Dugama i oblacima društvo u malom i da će se promjene u smjeru inkluzivnosti do kojih dolazimo i koje potičemo pomalo širiti i na društvo, u nadi da ćemo jednog dana biti tolerantniji prema različitostima i malo nježniji prema sebi i drugima uz zdravo izražavanje vlastitih potreba i postavljanje granica. Vjerujem da je to društvo u kojem bi nam svima bilo malo bolje, malo lakše, malo ljepše i puno sigurnije.

Također, mislim da je uspjeh kad te i kolege prepoznaju i cijene tvoj rad i ako osobe koje zaposliš imaju dobro mišljenje o tebi. Ne zato što moraju nego zato što smiju misliti što god žele, ali iz tvojih djela zaključuju da te žele cijeniti. Mislim da je uspjeh pomoći nekome da bude neka verzija sebe s kojom je zadovoljna, ali da i dalje bira raditi kod tebe, iako ne mora. Apropo toga, mislim da je veliki uspjeh napraviti tim i okružiti se ljudima koji ti smiju reći i kada si u krivu i propitivati tvoje ideje. Zašto? Jer time ne stvaramo kult ličnosti nego njegujemo zdravi odnos, a u zdravim odnosima normalno je da nas netko nešto pita, propituje naše ideje, kaže nam i kad smo u krivu, ali i pohvali i kaže kad smo u pravu. Za mene osobno zadnje što želim je da mi plješću dok plasiram nešto sasvim pogrešno, krivo i neprovjereno, samo zato što mi se nitko nije usudio reći da je to loša ideja. Jer ako mi mogu reći kada sam u krivu, onda znam da im mogu vjerovati kad kažu da sam u pravu i da sam nešto učinila ispravno, i onda sam ja u sigurnom prostoru. Iako još uvijek puno toga učim na ovom putu, voljela bih nastaviti njegovati kritičko razmišljanje i transparentnost. To ne znači da jedni prema drugima trebamo biti bezobrazni - iskrenost je obilježje informacije, a način prezentacije te informacije naš je odabir.

Izvor naslovne fotografije: Ivona Hemen Erdeli // Foto: Nina Đurđević