Kad sam ovo ljeto razgovarala s Deom Marijom Računicom, glumicom, doulom i porođajnom edukatoricom na temu postpartuma, porođajne depresije i, općenito, izazovima majčinstva, bilo mi je jasno da sam tek zagrebala površinu perinatalne psihologije. 

Naime, iako živimo u 21. stoljeću, i imamo razne mogućnosti informirati se i izraziti se, još uvijek se nedovoljno progovara o izazovima trudnoće, poroda i postpartuma. Brojne žene se još uvijek osjećaju usamljene u novonastaloj životnoj situaciji, njihovi partneri pogotovo i cijela tranzicija u svijet roditeljstva, umjesto predivna, često biva traumatična. 

Srećom, postoje ljudi koji su posvetili svoje karijere kako bi se to promijenilo. Među njima su i moje sugovornice, Martina Trboglav Podvorac, psihologinja i terapeut (hipnoterapeut, EMDR terapeut i NLP trener i coach, perinatalni terapeut u edukaciji), te Nina Čikeš Stegić, dr.med., terapeut (perinatalni i EMDR terapeut), praktičarka kraniosakralne terapije, porođajna edukatorica, doula. Njih dvije su pokrenule Centar za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo u sklopu kojeg pružaju široku podršku obiteljima kroz začeće, trudnoću, porod i prve godine roditeljstva. 

“Imamo jasnu viziju što kvalitetna priprema za porod i roditeljstvo znači. No, još nas čeka posao da taj program dopre do šireg kruga ljudi, kao i svjesnost o važnosti takve pripreme. Stoga su ovakvi intervjui jako važni”, kažu mi Martina i Nina. 

Otkrile su kako u Centru pružaju edukativnu, savjetodavnu i terapeutsku podršku obiteljima u periodu prije začeća, kroz sam proces začeća i trudnoće, tijekom i nakon poroda, ali i u prvim godinama roditeljstva. To je vrlo intenzivno, mnogima magično, ali nerijetko i izazovno vrijeme prepuno raznih emocija, neizvjesnosti, učenja, nepoznanica, ponekad i teških gubitaka. Uz savjetodavni i terapeutski rad nastoje djelovati i preventivno, donoseći znanja budućim roditeljima kako bi se što svjesnije pripremili i prošli kroz trudnoću, porod i prvu godinu života s bebom. 

S tim ciljem smo osmislili dvomjesečni intenzivni prenatalni program „Psihologija poroda i roditeljstva“. Znanja o perinatalnoj psihologiji donosimo i svim ostalim stručnjacima koji pružaju podršku obiteljima u tom periodu, od zdravstvenih djelatnika do psihologa, terapeuta, doula, savjetnica za dojenje, itd. Često držimo i razna besplatna predavanja kako bi podizali svijest o važnosti perinatalnog perioda. 

Zajedno s Deom Marijom Računicom, našom prijateljicom i suradnicom, osmislile smo projekt s kojim gostujemo u raznim gradovima Hrvatske. Dok Dea kroz svoju snažnu monodramu „Novorođena“ progovara o postporođajnoj depresiji, mi nakon toga prenosimo naša iskustva i znanja publici, s ciljem osvješćivanja težine ovog problema i važnosti podrške majkama i obiteljima. Roditeljstvo počinje prije začeća i razvija se kroz trudnoću. 

Cilj im je stvarati svijest i donositi znanja o stvaranju sigurne povezanosti s djetetom od samog početka, a za to ističu dvije ključne stvari: 

Prva je svjesnost da je beba već dok raste u majci senzitivno biće koje sve osjeća i treba osjećaj dobrodošlice, sigurnosti, ljubavi i viđenosti. Druga je važnost cjelovite, fizičke i psihičke dobrobiti i povezanosti roditelja koji onda imaju kapacitet i znanja kako sve to dati svojoj bebi, prenatalno i nakon rođenja.

Pročitajte cijeli intervju u nastavku.

E: Možete li predstaviti vaše uloge u centru? 

PP: Nina u naš tim unosi svoja znanja i iskustva kao liječnica, ali i porođajna edukatorica i doula s velikim iskustvom pripreme i davanja podrške ženama i partnerima tijekom i nakon poroda. Martina s druge strane donosi dugogodišnje iskustvo individualnog i grupnog rada kao psihologinja. 

Obje radimo kao perinatalni terapeuti, dajući podršku ženama, ali i cijelim obiteljima kroz razne izazove tog perioda. Nina dodatno radi s bebama i odraslima kao praktičarka kraniosakralne terapije, što je nježna somatska tehnika otpuštanja trauma iz tijela i umirivanja živčanog sustava. Martinina dodatna ekspertiza je davanje podrške partnerskom odnosu, koji također doživljava velike promjene i izazove dolaskom bebe. 

U zadnje vrijeme sve više počinjemo zajednički raditi s obiteljima gdje roditelji prepoznaju da je način kako su prošli trudnoća, porod i postpartum utjecao na izazove s kojima se danas susreće njihovo dijete i oni kao roditelji.

E: Kako se rodila ideja za pokretanje Centra?

PP: Mi smo bile te koje smo prošle kroz vrlo intenzivna vlastita iskustva poroda, postpartuma i prvih godina roditeljstva. Svakodnevno smo se susretale s izazovima za koje nismo bile pripremljene, a intuitivno smo osjećale da to iskustvo ne bi trebalo biti tako. U potrebi da pronađemo znanje i podršku za sebe, u isto vrijeme smo otkrile područje prenatalne i perinatalne psihologije, što nas je i povezalo. 

Zadnjih 5 godina obje se intenzivno educiramo, najviše učeći od američkih stručnjaka. Tu su se životi nas i naših obitelji krenuli mijenjati nabolje i rodio se snažni unutarnji poriv da ta ista znanja i podršku donesemo i drugim obiteljima. 

Naime, iako postoje stručnjaci koji u Hrvatskoj rade s trudnicama i mamama, postoji manjak znanja i razumijevanja za bebino iskustvo, kao i njegov utjecaj na odnos bebe i mame. Dodatno, većina rada s teškim i traumatičnim iskustvima u porodu i u periodu neposredno nakon je specifičnija od rada s drugačijim vrstama traume. 

Mi često znamo reći da u trudnoću unosimo cijeli svoj dosadašnji život, a u porod cijelu svoju trudnoću, što utječe na samo iskustvo tog velikog događaja. To je potpuno drugačije od svih drugih traumatičnih iskustva. Iako se porod tumači kao jedan događaj, zapravo je sastavljen od niza malih, međusobno povezanih momenata koji neminovno utječu jedan na drugoga. Naš način rada s tim temama, a kroz prizmu perinatalne somatike, drugačiji je i sveobuhvatniji i uvijek primarno ide s mjesta donošenja puno podrške, nježnosti, blagosti i suosjećanja. Imamo zadatak kupati te mame u ljubavi - i to je ono što je nama nedostajalo u trenucima kad su stvari zapinjale. Zato postoji Centar.

E: Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se susreli pokrećući Centar, ali i općenito javni dijalog na temu perinatalne psihologije?

PP: S obzirom da obje imamo troje djece i primarno smo fokusirane na dobrobit naših obitelji, svakodnevni izazov je pronaći privatno-poslovni balans. Imamo toliko ideja što želimo pokrenuti i donijeti zajednici, a sve to traži velik angažman. 

S druge strane, mame i obitelji nam se svakodnevno javljaju tražeći podršku. Tu uvijek nastojimo dati svoj maksimum, što nije lako planirati, s obzirom da im često treba pomoć “sada i ovdje”.  Ovaj rad traži veliku posvećenost i prisutnost, to je ono što obitelji s kojima radimo prije svega trebaju. I taj direktni kontakt i rad je naša najveća ljubav. U isto vrijeme moramo čuvati sebe i imati dovoljno energije za naše obitelji, pa se ponekad stvori taj osjećaj razapetosti. Ali kad se odmaknemo i sagledamo širu sliku, te dvije priče su neodvojive - svo učenje i osobno iskustvo unutar naših obitelji daje autentičnost našem radu, dok svaka nova tuđa priča s kojom se susretnemo čini nas još svjesnijima onog što je važno za dobre odnose i kvalitetan (obiteljski) život. 

Ono što nam je pritom žao je što se obitelji najčešće javljaju i najveći javni interes postoji za teme poput postporođajne depresije ili traume, gdje govorimo o trenucima kad je dobrobit već narušena, a bol i osjećaj izgubljenosti jako velik. Nikad nije kasno za potražiti podršku, dapače, no to je ono što želimo preokrenuti. Želimo prevenirati pojavu loših iskustava i donijeti kvalitetnu pripremu za porod i roditeljstvo u domove obitelji. To još uvijek ide jako teško. Zato je i ovaj intervju važan korak ka stvaranju te svjesnosti. 

U perinatalnoj psihologiji se često kaže da je potrebno i do 2 godine pripreme prije začeća. Jer postoji čitav svijet vlastitih ranih, ali i kasnijih životnih iskustava koja su nas oblikovala i koja nisu uvijek bila idealna, a imaju snažan utjecaj na ono kako dočekujemo svoju djecu. To je san kojeg sanjamo. Da se (budući) roditelji vrlo svjesno pripremaju za roditeljstvo i začeće. Da su proradili i integrirali svoja perinatalna i rana iskustva. Da imaju kvalitetan i svjestan partnerski odnos u koji dočekuju svoje dijete. Da dobro poznaju prenatalni razvoj svoje bebe i stvaraju sigurnu privrženost od samog početka, kroz cijelu trudnoću. Da znaju koju važnost porod ima i da se kvalitetno pripreme kako bi mogli utjecati na stvaranje što kvalitetnijeg iskustva za mamu, za bebu i za čitavu obitelj. Da znaju što sve donosi postpartum i prve godine života s bebom i da su pripremljeni za to. Da imaju viziju svog roditeljstva, kao i svjesnost da će ono donijeti stalan rast i učenje, zajedno s njihovim djetetom. I da imaju kapacitet za to putovanje, koje je neizmjerno nagrađujuće, ali i prepuno izazova. To je mjesto na koje želimo stići. 

E: Tko sve sudjeluje u radu vašeg centra, s kojim sve stručnjacima surađujete? Koliko je bilo izazovno složiti program kvalitetne podrške u porodu i postpartumu? 

PP: Trenutačno smo još uvijek najviše u kontaktu s neovisnim stručnjacima koji rade izvan zdravstvenog sustava - fizioterapeutima i drugim terapeutima koji tjelesno rade s mamama i bebama, doulama, neovisnim primaljama, privatnim ginekolozima, savjetnicama za dojenje, nutricionistima, drugim psiholozima i terapeutima koji su zainteresirani za ovo područje. 

Najčešće je riječ o vrhunskim stručnjacima u svom području, koji su dodatna znanja za rad s mamama i bebama krenuli razvijati baš zbog vlastitih iskustava. Trudimo se redovito govoriti i na stručnim i studentskim konferencijama, kako bi širili svjesnost o važnosti ovog područja. A krenuli su polagano i kontakti sa sustavom, na primjer, izuzetno smo sretne što smo imale priliku održati predavanje u zagrebačkoj Školi za primalje, na poziv ravnateljice Maje Feil Ostojić. 

Naš program “Psihologija poroda i roditeljstva” kuhao se u našim glavama mjesecima, ali je svoj oblik dobio jednoga poslijepodneva, kad smo napokon sjele i odlučile staviti na papir sve o čemu smo dugo razgovarale. Imale smo, i dalje imamo, jasnu viziju što kvalitetna priprema za porod i roditeljstvo znači. No, još nas čeka posao da taj program dopre do šireg kruga ljudi, kao i svjesnost o važnosti takve pripreme.

E: Koliko je, prema vašem mišljenju, naša javnost upoznata sa svim aspektima perinatalne psihologije? Koliko je osviještena važnost majčinog psihofizičkog stanja i zdravlja, kao i koliko je javnost upoznata sa svim izazovima poroda i perinatalnog zdravlja?

PP: Možda su nam pojmovi poput straha od poroda, postporođajne depresije ili porođajne traume danas poznatiji, ali kao društvo smo daleko od toga da ih uistinu razumijemo i da znamo dati potrebnu podršku. O izazovima se rijetko otvoreno progovara u svakodnevnom životu, žene su vrlo usamljene u svemu što im se događa, a partneri tek nemaju nikakvu podršku u toj i za njih velikoj tranziciji. 

Zdravstveni sustav je primarno fokusiran na davanje podrške da se začeće dogodi (kada postoje problemi), da trudnoća prođe sa što manje komplikacija, te da mama i beba iz poroda izađu „žive i zdrave“, dok se psihološki, emotivni i obiteljski aspekti svih tih intenzivnih događaja zanemaruju. 

O mnogim temama se nažalost uopće nigdje ne govori. Na primjer, tu je ogromna emotivna težina koju doživljavaju obitelji koji prolaze kroz postupke medicinski potpomognute oplodnje. Taj stres najčešće ne prestaje niti onda kada uspiju začeti, već se prelijeva dalje na trudnoću, porod i postpartum, baš zato što je otpočetka nedostajalo emotivne i psihološke podrške. A da ne govorimo o gubitku bebe, što ostaje najčešće unutar četiri zida kuće kao bol koju nitko ne razumije i ne vidi. 

Tu su i veliki i česti izazovi koji obitelj dočekaju nakon poroda, u životu s bebom. Problemi s povezivanjem, dojenjem, spavanjem, neutješnim plačem i raznim drugim reakcijama bebe s kojima roditelji ne znaju što bi, a nerijetko su posljedica raznih stresova kroz začeće, trudnoću ili načina kako je porod prošao. To je tek tema o kojoj se uopće ništa ne zna i o kojoj mi tek počinjemo donositi znanja koja vani postoje zadnjih 80-ak godina. Puno nas posla čeka kako bi ta znanja prodrla u javnost, ali i zdravstveni sustav.   

E: Još uvijek, nažalost, možemo pročitati strašna iskustva koje neke žene doživljavaju prilikom poroda što neminovno utječe i na rane dane majčinstva. Mislite li da suradnja između Centra poput vašeg može pomoći i rodiljama, ali i bolničkom osoblju u što lakšem i ugodnijem iskustvu poroda?

PP: Apsolutno! I često ćete u raznim krugovima ili na društvenim mrežama naići na jako puno ljutnje prema zdravstvenom sustavu zbog načina kako se žene dočekuju, koliko nedostaje podrške i kako se proces poroda tretira. No, taj problem je jako kompleksan i kreće od toga da i zdravstveno osoblje radi u jako lošim uvjetima, s velikim manjom kadra, nedostatkom znanja o psihološkim aspektima poroda za mamu i bebu, te sustavnim nedostatkom podrške za težinu njihova posla. To je grubo zanemaren sustav i zato je naš cilj dugoročno uspostaviti kontakt i ponuditi znanja perinatalne psihologije, ali i konkretnu psihološku i terapeutsku podršku. 

Osim toga, porod je izuzetno emotivno iskustvo za sve koji sudjeluju u njemu, zbog svog intenziteta, ali i zbog činjenice da smo svi mi bili jednom te bebe. Iskustvo rođenja svi nosimo duboko unutar sebe i ono utječe na to s kakvim osjećajem ćemo moći biti podrška danas drugim ženama i bebama. A kad se sjetimo s koliko podrške su naše mame i bake rađale, onda je jasno da većina nas nije imala dobra iskustva dolaska na svijet. Medicinski sustav je prije svega usmjeren na medicinske aspekte poroda, a sve ono što se događa duboko u pozadini i ima snažan utjecaj na sve uključene ostaje zanemareno i u domeni nesvjesnog. Tu mislimo da puno toga možemo donijeti, kako bi zdravstveno osoblje kroz osvješćivanje vlastitih perinatalnih iskustva osvijestilo kakvu podršku mama i beba trebaju. 

E: Koliko vi, kao Centar, imate mogućnost suradnje s rodilištima, kao neko savjetodavno tijelo, pomoć ili most između trudnice/rodilje i rodilišta?

PP: U ovom trenutku još uvijek ne, no nadamo se uskoro ponuditi svoju podršku i znanja. Zasad smo dominantno usmjereni na svakodnevni rad s obiteljima, a kako ćemo se razvijati i nadamo se rasti, otvarat će se prostor i za veće usmjeravanje prema zdravstvenom sustavu i traženje prilike za suradnjom. Osjećamo da će to biti izuzetno važan korak u našem radu, jer rodilišta su ta koja su u stalnom i svakodnevnom kontaktu s majkama, partnerima i bebama, i svojim pristupom mogu napraviti najveću razliku u poboljšanju kvalitete brige o novim obiteljima.

E: Na koji način pružate podršku mladim majkama u prvim danima roditeljstva? Koliko vam se često javljaju za pomoć i savjete? Što ste primijetili kroz rad - koji su najčešći problemi s kojima se žene nose u ranim danima majčinstva? 

PP: Novopečene majke sve više aktivno traže podršku, što nam je jako drago, a često nam se događa i da se javi netko iz bliske okoline - suprug, sestra, prijateljica - koji su zabrinuti za ženu. Nudimo individualnu i grupnu terapeutsku podršku i savjetovanje, a tu su i naše edukacije i predavanja koja donose široko razumijevanje postpartuma i ranog roditeljstva kako bi mama, ali i partner bolje razumjeli kroz što prolaze, i što im je činiti. 

Moderne obitelji i majke su danas sve izoliranije, nema onog plemena koje je oduvijek bilo potrebno za podignuti dijete. Čak i kada postoji podrška, obično nedostaje znanja i kapaciteta kako ženama pomoći. I dalje dominira rečenica: “Pa imaš zdravo dijete, trebaš biti sretna.” Ili, još gore, u slučaju gubitaka:  “Mlada si, još imaš vremena”. A ona kao majka se susreće s osjećajem usamljenosti, nerazumijevanja, gubitka slobode, identiteta, pažnje, nekompetentnosti, krivnje zbog svakog mogućeg pogrešnog koraka i silnog fizičkog umora zbog nemogućnosti zadovoljavanja svojih najosnovnijih fizioloških potreba. 

Odjednom imaš malo biće koje je 24 sata dnevno apsolutno ovisno o tebi, a ti sama ne stigneš ni jesti ni piti ni ići na wc, tuširati se i spavati. I ne pomaže ako netko to zaista ne čuje i ne ugleda. Ne pomaže kad ostanemo same s tim. Ne pomaže kad mislimo da se samo nama takve stvari događaju. To onda postaje plodno tlo za tjeskobu i depresivnost i ogroman osjećaj krivice. I tu je dio gdje uskačemo mi. Ne kao one koje donose magično rješenje, već kao one koje s majkama zarone duboko unutra i drže svjetlo dok majka sama ne pronađe ponovno svoju snagu. Jer ona zna i ona to može, samo puno puta zaboravi kako.

E: Jesu li i očevi uključeni u takvu vrstu pomoći? Dolaze li i oni po savjete? Što biste rekli, koje su najvažnije stvari koje otac može napraviti da bi pomogao majci u ranim danima roditeljstva?

PP: Naravno da su i očevi uključeni i traže ovakvu vrstu podrške i savjete. Možda će se češće dogoditi da će oni biti ti koji će prvi stupiti s nama u kontakt jer će htjeti dodatno podržati svoju obitelj. Ali bit će i oni koji će željeti dodatni suport za sebe. I to je najljepši dio. 

Činjenica je da je tata najveći čuvar svoje obitelji - on drži svoju partnericu, koja drži njihovu bebu. On ih na taj način drži oboje. I važno je kako se snalazi u svojoj ulozi. I važno je kako je on i kako je za njega bilo cijelo iskustvo zajedničkog prenatalnog putovanja. Njegova uloga je drugačija nego mamina, ali je neizmjerno važna. 

Dodatno, to kako će on naći način da za sebe potraži podršku i kako će moći poduprijeti svoju partnericu, imat će izravnog efekta i dugoročno na njihov partnerski odnos, koji nije cijepljen od toga da se mijenja u trenutku kad postajemo roditelji. Dvije trećine parova će izražavati nezadovoljstvo svojom vezom u prve 2-3 godine roditeljstva, a da im nitko to nije izgovorio na glas. A zamislite koliko bi bilo lakše kad bi to znali i aktivno se mogli uhvatiti u koštac s tim.

E: Sve češće nalazimo na pojam “matrescence”. Kako biste ga vi opisali te koliko je taj pojam osviješten u našem javnom prostoru? 

PP: Matrescencija, kao termin bi možda rado voljeli češće čuti. Možda bi se tada veći broj žena lakše nosio s neminovnim promjenama koje se događaju u tom svetom prijelazu žene u majku. Normalno je da pritom prolazimo kroz buru hormonskih promjena i lavinu fizičkih promjena, a opet ostaje čežnja da zadržimo i staru sebe koja nije samo mama, već je nečija partnerica, prijateljica, poslovna žena… 

Ambivalentnost je glavna značajka ovog izazovnog perioda - i znate što? Time nas ponovno podsjeća da smo ljudska bića koja se stalno mijenjaju. A u toj promjeni ne želimo biti same. Pa ako nešto možemo učiniti odmah s time je da pronađemo podršku drugih žena koje su na istom mjestu na kojem smo i mi same. Onda stvaramo svoje selo podrške i postaje lakše. Prodišemo. Ogledamo se u drugima. Pronalazimo lakoću koja nam nedostaje da se snađemo na ovom izazovnom putu roditeljstva. I shvaćamo da ima života “nakon”. Pa tako gradimo svijet dovoljno dobrih roditelja koji skupa sa svojom djecom rastu i postaju malo bolja verzija sebe.

Izvor naslovne fotografije: Perinatalna psihologija