Biti nezavisni umjetnik u Hrvatskoj danas znači istovremeno nositi breme odgovornosti i privilegiju kreativne slobode. To zna i osjeća Tana Mažuranić – glumica, producentica, autorica i voditeljica kazališne družine PLEJS, koja svojom energijom, strašću i radom gradi put unutar nezavisne scene. Iako freelanceri često nemaju luksuz biranja projekata, Tana vješto balansira između angažmana koji je profesionalno i osobno ispunjavaju te onih koji su nužni za egzistenciju.

U razgovoru s njom saznajte koliko je teško stvarati bez institucionalne podrške, kako izgleda svakodnevica osobe koja ne samo da stvara, nego i upravlja vlastitim kazalištem, zašto su osobni stavovi i uvjerenja bitni pri odabiru uloga, ali istovremeno ne bi smjeli postati ograničenje, kako izgledaju improvizacija, prilagodba i nepredvidive situacije u glumačkom poslu i još mnogo toga.

B: Čast nam je da si u Mamager presenta serijalu zauzela trostruku ulogu kao sukreatorica sadržaja, glumica i voditeljica snimanja. Kako inače biraš projekte na kojima ćeš raditi i koliko te osobni stavovi i uvjerenja vode pri biranju uloga i projekata?

T: Prije svega hvala na pozivu i prilici da sudjelujem u serijalu Mamager presenta. Bio je to zabavan i uzbudljiv angažman. Odabir projekata na kojima radim ovisi o različitim faktorima i okolnostima. Uloge, projekte i audicije biram prema sadržaju, terminima i raspoloživosti, žanru, ekipi koja radi i mnogim drugim faktorima. 

Freelance glumci i izvođači danas često nemaju taj luksuz da budu izbirljivi pri odabiru uloga i projekata na kojima će raditi te smatram da je dio glumačkog posla neka vrsta prilagodljivosti i mogućnosti igranja različitog sadržaja i uloga. No, bez obzira na to, treba ostati vjeran sebi i nastojati ipak birati rad na onome što ti odgovara te naučiti reći ne na neke ponude. Stavovi i uvjerenja, s jedne strane ne bi smjeli i trebali utjecati na naš posao, a s druge strane je neophodno da su prisutni. Zapravo treba naći balans između toga. Puno toga se u glumi svodi upravo na mjeru. Danas smo zatrpani sadržajem. Internet i društvene mreže doveli su do zasićenja sadržajem, što za glumce i izvođače ima prednosti, ali i svojih mana. Tržište je takvo da u isto vrijeme postoje izvođači i glumci koji će raditi bilo što egzistencije radi, a postoje i oni koji mogu birati što rade. 

Za vrijeme pandemije, kolegica Ana Marija Štefanac, kolega Ivan Ivče i ja otvorili smo Umjetničku organizaciju Drami si mami i kazališnu družinu PLEJS koje djeluju u svom prostoru. Unutar našeg kazališta sami biramo projekte i stvaramo sadržaj. Angažmane van PLEJS-a i Drami si mami biram prema gore navedenim faktorima. 

B: Što je to PLEJS i što znači za tebe?

T: PLEJS je multifunkcionalni prostor unutar kojeg djeluju Umjetnička organizacija Drami si mami i kazališna družina PLEJS. Otvorili smo ga 2020. godine i od tad smo ugostili mnoge umjetnike, izvođače i odradili razna događanja i evente unutar PLEJS-a. 

PLEJS  je idealan za predstave, izvedbe, evente, radionice, probe, projekcije filmova, snimanje video spotova, snimanje podcasta, snimanje selftapeova za glumce itd. Za mene PLEJS s jedne strane znači veliku odgovornost, umor, rad i trud, jer nemamo nikakve sponzore, tako da većinski sama financiram projekte na kojima radim. 

Također unutar PLEJS-a odrađujem različite funkcije. Osim što sam voditeljica PLEJS-a i umjetnička voditeljica UO Drami si mami, u PLEJS-u sam i producentica, administratorica, autorica, glumica, ali i čistačica i scenski radnik. S druge strane sam jako ponosna na PLEJS i činjenicu da imam vlastito kazalište i prostor koje je nastalo i opstaje bez ikakvih sponzora. Imamo odličnu suradnju sa Sidechain studiom za audio produkciju koji vode Vlaho Santini i Zoran Miloš. Vlaho Santini je redovni vanjski suradnik PLEJS-a i tehnička podrška. 

Iako ne reklamiramo PLEJS previše, već radimo u skladu s mogućnostima i drugim angažmanima i zauzećima, od prošle godine povećala se potražnja te sam se usmjerila na traženje sponzora i razradu strategije za dalje. S obzirom da sam freelance glumica, imam puno angažmana i van PLEJS-a, tako da bih voljela u što skorije vrijeme zaposliti asistenta produkcije u PLEJS-u da se malo rasteretim i da povećamo opseg posla u PLEJS-u. Svakako, ponosna sam na PLEJS i nadam se da ćemo se i ubuduće samo razvijati. Ne bi škodilo zaposliti i čistačicu, ali otom potom. Hahaha.

B: Što za tebe znači biti dio nezavisne glumačke scene i misliš li da ona u Hrvatskoj dobiva dovoljno prostora?

T: Za mene biti dio nezavisne scene znači umor, ali i slobodu. Nezavisna scena si sama stvara prostor, te nije u potpunosti nezavisna. Nezavisna kazališta i produkcije između ostalog financiraju se iz javnih gradskih i državnih natječaja. Imamo sreće da su i grad Zagreb i Ministarstvo kulture i medija prepoznali naš rad te smo dobili minimalne subvencije i s njihove strane za predstavu «S lektirom na kavi», nezavisni autorski projekt UO Drami si mami i PLEJS-a. 

Nezavisna scena zahtjeva od nas da puno radimo i ne odustajemo, ali isto tako pruža svojevrsnu slobodu u smislu odabira sadržaja, suradnika i rada općenito jer «nikome ne polažeš račune» i ni o kome ne ovisiš. 

Jedan od projekata Drami si mami i PLEJS-a koji je trenutno u predprodukciji je omage mom šukundjedu Arnoštu Grundu, koji je između ostalog, tvorac prvog hrvatskog filma «Brcko u Zagrebu». Osim toga bio je glumac i nadredatelj HNK, jedan od osnivača i predavača na prvoj glumačkoj školi u Zagrebu, osnovao je filatelistički zavod, istraživao leptire, te čak otkrio jednu vrstu leptira. Bio je renesansni čovjek i zvijezda svoga vremena. Uz Brcka je napravio još nekoliko filmova, u kojima su glumile i njegove kćeri Zorka, i Milada Tana, moja prabaka, po kojoj sam dobila ime. Jedna od prednosti nezavisne scene je činjenica da se mogu upustiti u takav projekt. 

B: Da možeš kreirati idealan sustav podrške za nezavisne umjetnike, kako bi izgledao?

T: Ne bih ga sigurno mogla kreirati sama, okupila bi stručnjake i ugledala se na zemlje u kojima taj sustav funkcionira. Postali smo zemlja obrtnika. Kolege glumci i izvođači otvaraju obrte ne bi li poslovali legalno. Ako nemaš status umjetnika i nisi nigdje stalno zaposlen, kao glumac na nezavisnoj sceni si u očima države nedefiniran. Nisi nezaposlen, ali nisi ni zaposlen, nisi kreditno sposoban i praktički nemaš staž. Kompleksno je to pitanje i uvjerena sam da bi se mogla naći rješenja. Činjenica je da se stvari mijenjaju, ali jako polako. Kod nas još vladaju neki stari sistemi i nismo u skladu s tržištem. 

B: Što bi bilo teže – odustati od glume ili se potpuno prilagoditi mainstreamu?

T: Sve je danas mainstream, naravno da postoje nijanse i krajnosti, ali danas i velika umjetnička ostvarenja moraju tražiti načine da dopru do publike i tako postaju dio mainstreama. Zapravo je to oduvijek bilo tako, jer naša djelatnost ovisi o publici. Molière i Shakespeare isto su bili dio manistrema, pisali za kraljeve, maskirali i prilagođavali sadržaj ne bi li se dodvorili vlasti koja ih financira. 

U našem poslu kao i u životu, sve se na kraju dana svodi na odabire. Sam biraš smjerove u kojima želiš ići te donosiš odluke koje utječu na tvoj daljni razvoj. Za mene odustati od glume nije opcija i imam sreću da imam mogućnost izbora, ali to ne znači da ne radim stvari koje su dio mainstreama. Na primjer, godinama sinkroniziram crtiće, obožavam taj posao, a crtići su bez obzira na kvalitetu mainstream sami po sebi. 

B: Koliko je improvizacija prisutna u tvom radu? Voliš li više ići strogo po scenariju ili dopustiti sebi da odlutaš malo izvan okvira onoga što je „napisano“?

T: Improvizacija je sastavni dio glumačkog posla. Koristimo ju u raznim situacijama, na probama stvaramo uloge između ostalog iz niza improvizacija. Volim i improvizaciju unutar izvedbe predstave, ali to uvijek treba dogovoriti s partnerom, koji puta i s redateljem jer neki kolege ne vole taj pristup i to je u redu. Postoje predstave, filmovi i serije unutar kojih nema prostora za improvizaciju, a postoje i oni unutar kojih je ona moguća. 

Meni je kod kazališne djelatnosti upravo to jedan od najdražih faktora, što je svaka predstava uvjetno rečeno improvizacija. Nije moguće predstavu odigrati dva puta isto jer je igrana uživo i ovisi o mnogo faktora toga trenutka. Tako da ako se bilo što nepredvidivo dogodi uslijed igranja predstave, potrebno je improvizirati, tj. reagirati. Volim nepredvidive situacije za vrijeme izvedbi jer mi je to svojevrsni izazov. 

Biti prisutan u potpunosti i u tom trenutku da možeš odreagirati na sve što se događa oko tebe. Volim i improvizacijske skečeve i skeč komediju te puno surađujem sa Studijom smijeha i Marinom Orsag na takvim formatima. Zajedno osmišljavamo sadržaj, pišemo scenarije, izvodimo ga i ostvarile smo odličnu suradnju koja samo raste.

B: Voliš li više uloge koje su sličnije tebi kao osobi ili neke posve drugačije, koje su čak i izvan tvoje komfor zone?

T: Volim izazove. Želim biti glumica koja može sve i ne bih se voljela smjestiti u jedan tip. Imala sam sreću da sam do sada igrala različite uloge u različitim žanrovima i formatima. Naravno da glumci koriste vlastita iskustva u kreiranju likova koje igraju, tako da je dio tebe uvijek utkan u lik koji igraš, na ovaj ili onaj način. Zato će ljudi otići pogledati Hamleta više puta u različitim verzijama jer između ostalog ovisi o osobi koja ga igra. 

Nekad je dobro da je lik koji igraš sličan tebi, a nekad je jako zanimljivo u potpunosti se maknuti od sebe i kreirati neku novu osobu koja nema veze s tobom. Ljepota ovog posla je što trebaš istraživati ljudsku psihologiju, odnose, emotivne i misaone procese, društvo kao takvo i to ti daje mogućnost da radiš na sebi i mijenjaš vlastitu percepciju i sebe kao osobu, da rasteš zapravo. 

Jedino što mi je van komfor zone su nemoralne ponude za angažmane i bilo kakva vrsta maltretiranja glumaca, bilo psihička, fizička ili seksualna. Imala sam sreću da nisam još radila u takvom okruženju, a nemoralne ponude sam odbila dvije i valjda se pročulo da nisam na raspolaganju pa ih više ni nema. Hehe.

B: Koji je bio najneobičniji prostor u kojem si ikada igrala predstavu/ulogu?

T: Mislim da bi bilo lakše nabrojati obične prostore, nego neobične. Imala sam priliku igrati u razližitim prostorima, velikim i malim kazalištima, sportskim i školskim dvoranama, vanjskim prostorima itd. te mi je zbilja teško izdvojiti najneobičniji. Jedna od stvari na koje se moraš naviknuti što prije u našem poslu je da se prilagodiš prostoru u kojem igraš jer često ne znaš što te čeka dok ne dođeš tamo. 

Doživjela sam jedno pozitivno neobično iskustvo koje volim izdvojiti vezano uz publiku, a ne prostor. Imala sam priliku igrati za slabovidne i slijepe osobe. To iskustvo bilo je toliko lijepo i na mene je ostavilo jako veliki dojam. Publika je bila koncentrirana, osjećali su nas, reagirali na sve i izgovoreno i neizgovoreno. Ta izvedba na mene je ostavila dojam i nadam se da ću imati priliku to ponoviti.

B: Postoji li neka tabu tema koju bi voljela istražiti kroz umjetnost, ali nemaš priliku?

T: Teško mi je reći što je danas tabu tema. S jedne strane živimo u društvu koje progovara u svemu, u vremenu kad svi imaju mišljenje o svemu, a s druge strane o dosta toga se još uvijek zapravo šuti. 

Ne znam je li to tabu tema, ali voljela bih istražiti sindrom današnjeg društva etikete, u kojem se prije svega inzistira na materijalnom, sreći i vrijednostima koje po meni čine ljude izgubljenima. Sve je brzo, blještavo, lijepo i sretno. Ljudi danas puno rade i ganjaju materijalnu korist; bogatsvo i očekuju sreću kao posljedicu, a kao društvo smo depresivniji, anksiozniji i duhovno izgubljeniji nego ikad. Naravno da je život lakši ako si financijski situiran, ali ne može novac nadoknaditi manjak rada na sebi i vlastitom biću. Čini mi se da je sve manje empatije, suvisle komunikacije i pravih odnosa među ljudima. 

Voljela bih istražiti zašto smo kao društvo stvorili svijet u kojem na materijalnoj razini imamo sve, ugodno nam je, imamo puno izbora, a na razini poznavanja samih sebe, duha i tijela još uvijek postavljamo ista pitanja kao prije 2000 godina i nemamo odgovore. Imam osjećaj da su ljudi danas toliko opterećeni životima da uopće nisu spojeni sami sa sobom i to je fenomen koji bih voljela istražiti. 

Mislim da je inzistiranje na sreći kao idealu života, krivo i neprirodno. Meni nije životni cilj da budem sretna, nego mirna i psihički i fizički. Sreća je emocija, kao i tuga i ljutnja. Konstantno biti sretan nije ni prirodno, ni realno. Postoji odlična riječ; ataraxia (stanje lišeno uznemirenosti) koja opisuje ono što je po meni ideal ljudskog stanja svijesti. Zanima me zašto tome globalno ne težimo i voljela bih se baviti tom temom.

B: Kako bi izgledala predstava koja najbolje opisuje hrvatsko društvo danas?

Ovisi koji segment hrvatskog društva. Igrala sam u predstavi cabaret «Joj Hrvati», autora Ivana Đuričića, u Ludoj kući, koja je bila ta vrsta predstave. Kako je to izgledalo više nažalost ne možete vidjeti, ali još uvijek možete čuti u audio izdanju «Joj Hrvati Radio Cabaret», dostupnoj na svim platformama. Predstava se na komičan i satiričan način bavila povijesti, sadašnjosti i budućnosti našeg naroda. Bilo mi je veliko zadovoljstvo igrati u toj predstavi. 

Postoji puno djela koji su kritika ili pohvala svom društvu, možda bi samo trebalo dramatizirati neko postojeće djelo. U predstavi «S lektirom na kavi» dijelomično govorimo o našem društvu kroz teme nezavisne scene, što znači biti žena unutar naše profesije i bavimo se problemima koji su nama poznati unutar naše profesije, što je jedan od segmenata društva. Predstava je satirična komedija i na zabavan način opisuje navedeno. Kazalište i film su često kritika društvu, osvrt na društvo, opis društva i jedno bez drugog ne može. 

Hamlet kaže da je gluma zrcalo prirodi, što znači da je odraz društva i doba u kojem nastaje, a opet vrlo stara djela dramske književnosti aktualna su i danas što znači da su problemi unutar društva ostali isti ili slični. Sva umjetnost, a i sadržaj općenito, je na neki način kritika, odraz ili hvala društvu u kojem živimo. 

Kako kaže Wislawa Szymborska: “Mi smo djeca epohe, epoha je politička. Svi tvoji, naši, vaši... problemi, sve su to politički problemi.”

Izvor fotografija: Tana Mažuranić // Arhiva Rebel teatra, CROPIX, Arhiva Luda kuća, Arhiva Drami si mami, Arhiva 6 glumica traži autora

Izvor naslovne fotografije: Tana Mažuranić // Foto: Maks Petković