Postoji tanak led između brižnosti i pretjerane roditeljske zaštite, a ako ste se ikada uhvatili kako se ponašate kao osobni asistent vlastitom djetetu, možda ste upravo zakoračili na taj led. 

"Helikopter roditeljstvo" predstavlja izraz koji je postao dio modernog vokabulara za roditelje koji konstantno nadgledaju svaki aspekt života svog djeteta, često intervenirajući prije nego što dijete uopće doživi izazov. Primjeri mogu biti pomaganje u izradi školskog projekta umjesto djeteta, "sređivanje" problema s prijateljima ili učiteljima, pa čak i praćenje svakog djetetovog koraka putem GPS aplikacija. 

Što znači kad ih neprestano držimo pod staklenim zvonom? Kako prekomjerno upravljanje svakom sitnicom njihovog života utječe na njihov rast, mentalno zdravlje i sposobnost nošenja s problemima? Ova tema nije samo filozofsko pitanje, već i ozbiljan društveni izazov o kojem govore stručnjaci diljem svijeta. 

Istražite s nama posljedice takvog pristupa i, možda ono najvažnije, saznajte kako prilagoditi stil roditeljstva tako da potiče razvoj neovisne, odgovorne i emocionalno stabilne djece.

Što znači biti helikopter roditelj?

Fenomen helikopter roditeljstva zvuči kao naslov za epizodu nekog distopijskog showa, ali zapravo je dio stvarnog života mnogih modernih obitelji. Termin se prvi put pojavio 1969. godine u knjizi dr. Haima Ginotta “Između roditelja i tinejdžera” u kojoj je roditelje koji neprestano lebde nad svojom djecom usporedio s helikopterom u pripravnosti.

Flash forward nekoliko desetljeća i helikopter roditeljstvo je evoluiralo, postavši sinonim za svijet u kojem je djeci sve unaprijed posloženo, u kojem su prepreke eliminirane, a odgovornost pažljivo upakirana i dostavljena s mašnicom. U eri društvenih mreža i aplikacija za praćenje domaćih zadaća, postalo je gotovo nemoguće izbjeći zamku prevelike brige. Naravno, roditelji samo žele najbolje za svoju djecu, ali kako to često biva, put do failova zapravo je popločan dobrim namjerama.

Dakle, iako je roditeljstvo uvijek bilo izazov, moderno doba učinilo ga je još kompliciranijim. Društvene mreže, nesigurna ekonomija i neprestana usporedba s drugima postavili su nove standarde roditeljstva.

Prema istraživanjima, ovakav stil roditeljstva može ometati razvoj ključnih životnih vještina, smanjiti samopouzdanje i povećati anksioznost kod djece jer nisu izložena situacijama u kojima trebaju sama rješavati probleme.

Travnjak roditeljstvo kao još ekstremniji oblik 

U osnovnoj školi “helikopter roditelji” često žele osigurati da njihovo dijete dobije određenog učitelja ili trenera, sami odabiru prijatelje i aktivnosti djeteta ili pružaju nerazmjernu pomoć u domaćim zadaćama i školskim projektima, ne dopuštajući djetetu vlastito mišljenje i mogućnost da bude samostalan. 

Međutim, “helikopter roditelji” slično se ponašaju i s djecom koja idu u srednju školu ili na fakultet, na način da im pomažu u zadacima koji su sposobni obaviti sami. Npr. zvanje profesora zbog loših ocjena, organiziranje rasporeda nastave ili upravljanje navikama učenja…

Još ekstremniji oblik roditeljstva naziva se “travnjak roditeljstvo“. To su roditelji koji ne samo da nadziru, već i planiraju svaki segment dječjeg života, slažući put kojim dijete treba proći. Ovakav pristup može ograničiti djetetovu sposobnost donošenja vlastitih odluka i razvoj samopouzdanja.

Zašto roditelji “helikopteriraju” i kako to promijeniti?

Roditelji koji lebde iznad svoje djece često djeluju iz najbolje namjere, no isto tako, takvo upravljanje dječjim životima šalje im poruku da nisu sposobni sami rješavati probleme.

Moderno društvo stavlja ogroman pritisak na uspjeh djece, što direktno roditeljima govori da se moraju više potruditi kako bi uklonili strah od neuspjeha ili neuspjeh uopće. Danas kao da je zabranjeno pokleknuti ili ne daj Bože, pasti.

Ne pomaže niti dostupnost tehnologije koja uz sve moguće GPS aplikacije, društvene mreže i ostale alate olakšava i potiče stalni nadzor nad djecom. Djeca danas više ne idu pješice u školu. Roditelji ih dovoze pred školu i odvoze kuće od straha zbog prometa, zbog loše vremenske prognoze ili jednostavno da bi olakšali sebi cijelu proceduru brige unutar roditeljske uloge.

Također, živimo u eri natjecateljskog roditeljstva. To znači da se često uspoređujemo s drugima, osobito s drugim roditeljima i onime što nečija djeca imaju ili nemaju u odnosu na našu. Roditeljima je važno “na van” pokazati svoju brigu i tako poslati signal da zaslužuju titulu roditelja godine.

Umjesto prekomjerne kontrole, stručnjaci preporučuju:

• Poticanje autonomije. Djeca trebaju prilike da pokušaju i ne uspiju. To im pomaže da razviju otpornost.
• Mogućnost donošenja odluka. Dopustite djeci da sami donose izbore, bilo da se radi o hobiju, oblačenju ili rješavanju sukoba s prijateljima.
• Postavljanje granica s empatijom. Biti prisutan ne znači kontrolirati.
• Uvođenje Montessori metoda. Ove odgojne metode fokusiraju se na razvoj neovisnosti kroz praktične aktivnosti i slobodu izbora, pružajući djetetu okvir, ali ne i krute smjernice.

Kako prestati biti helikopter roditelj

Stručnjaci preporučuju roditeljima da se odmaknu od helikopter roditeljstva i usvoje princip tzv. lijenog roditeljstva. Umjesto stalnog nadzora, roditelji bi trebali dopustiti djeci da istražuju svijet oko sebe, učeći iz vlastitih iskustava. Iako je važno pružiti podršku i zaštitu, isto tako je ključno dopustiti djeci da samostalno donose odluke i uče iz svojih pogrešaka. U praktičnom smislu, to znači dopuštanje djeci da se bore. Dopustite im da budu razočarana i da se nauče suočiti s neuspjehom te da obavljaju zadatke za koje su fizički i mentalno sposobna.

Samopouzdanje se gradi od najranije dobi, a roditelji imaju ključnu ulogu u tome. Ohrabrujte svoju djecu da istražuju, uče i razvijaju se samostalno, pružajući im ravnotežu između podrške i slobode. 

Pronađite balans. Umjesto stalnog nadzora, budite im vodič. Ponudite savjete, ali pustite ih da sami odluče. Fokusirajte se na proces, a ne na rezultat. Primjerice, umjesto pohvala za ocjene, pohvalite njihov trud.

Helikopter roditeljstvo možda dolazi iz ljubavi, ali ta ljubav često postaje prepreka. Umjesto da djecu opremimo alatima za suočavanje s izazovima, mi im pružamo iluziju sigurnosti koja ne traje dugo. Kad helikopter napokon odleti, dijete ostaje samo, nespremno za stvarni svijet.

Dakle, sljedeći put kad poželite intervenirati, zastanite i zapitajte se: Je li ovo zaista u najboljem interesu mog djeteta? Ili je to samo moj strah koji pokušava preuzeti kontrolu? Odgovor na ovo pitanje mogao bi biti prvi korak prema roditeljstvu koje zaista podržava rast, slobodu i neovisnost.

Izvor naslovne fotografije: Pexels