Pitanje “Kad će djeca?” mnogima zvuči ponajprije kao bezazlena znatiželja. Ali u stvarnosti – to je društveni mini-napad na privatnost, često upakiran u osmijeh, izgovoren usput, uz čašu vina ili dok se drži tuđa beba. Ono što izgleda kao benigno čavrljanje zapravo je duboko ukorijenjeni podsjetnik da žensko tijelo, život i odluke nikada nisu samo njezine.

Jer ako si žena i imaš više od 25, a još nisi majka – pripremi se. To pitanje dolazi kao algoritamski spam iz svih smjerova: obitelj, kolege, frizerka, gospođa u pekari. I ne staje – čak ni kad postaneš majka. Tada glasi: “Kad će drugo?” ili “Zar samo jedno?”

Kad ćeš…? A što ako – nećeš?

Što ako ne želiš djecu? 

Što ako ne možeš? 

Što ako si na terapiji, u prekidu, na poslovnom rollercoasteru ili samo pokušavaš sabrati vlastiti život? 

Što ako ne želiš objašnjavati da su tvoje odluke tvoje?

Jer pitanja o trudnoći i majčinstvu nisu neutralna. Ona su invazivna, emocionalno nabijena i nerijetko bolna. Izgovaraju se lako, ali često režu jako, jako duboko. 

Nažalost, na svojoj sam koži nemali broj puta osjetila bol izazvanu takvim pitanjima. Niz godina sam se pokušala ostvariti kao majka dok su liječnički nalazi ne davali samo male, nego nikakve šanse za to. Zamislite pitanje koje dolazi u tom trenutku psihičke rastrojenosti i emocionalne boli zbog nečega na što ne možeš utjecati. 

Dolazila su iz svačijih usta: od starije kolegice koja je majka dvoje djece i s kojom nisam imala bliski odnos, koja me pitala: "Kad ćeš ti rodit?", do muževog kolege koji me pitao “kad ću mu roditi sina”. O ostalima da ne pričam. Ne znam koja od ova dva pitanja su mi odbojnija, skandaloznija i na koje od njih i dan-danas s nevjericom gledam. Ljudskoj nesmotrenosti ponekad zaista nema kraja.

Žene nisu javno dobro

Većini ljudi ne bi palo na pamet pitati muškarca: “Kad će dijete?”, osim ako ne sjedi s trudnom ženom u rađaoni. A žene? Njima je to pitanje default. Kao da je postojanje žene bez djeteta nekako nepotpuno, neostvareno i društveno sumnjivo.

I nije stvar samo u natalitetu, nego u mentalitetu. U ideji da žena ima rok trajanja, kao jogurt. Da vrijeme otkucava i da njezina vrijednost raste proporcionalno s brojem djece te pada s brojem ambicija koje ne uključuju pelene.

Fertilitet nije tema za small talk

Ono što mnogi zaboravljaju, a trebali bi na to više misliti, je da to pitanje zna biti okidač za mnoge bolne stvari. Primjerice, za žene koje se godinama bore s neplodnošću, za one koje su imale spontane pobačaje, za one koje se boje trudnoće ili za one koje jednostavno žele svoj život živjeti drugačije - bez djece. Radikalna ideja, znamo.

A onda dolazi još jedan bonus krug: 

• Ako nisi rodila, nisi “prava žena”. 
• Ako jesi, a ne uživaš svaki dan u tome, nešto s tobom ne valja. 
• Ako želiš dijete, ali ne možeš, mora da si predugo čekala. 
• Ako si se odrekla majčinstva, sigurno ćeš se jednog dana „pokajati“. 

Vidiš li obrazac? Nikad nije dovoljno dobro. I uvijek je tvoja krivnja.

Društvo voli žene dokle god se ne bune. Dok su tihe, dostupne, funkcionalne. A kad odluče reći „ne“, kad izaberu karijeru, mir, slobodu, partnerstvo bez roditeljstva ili jednostavno odgode odluke jer još ne znaju žele li se ostvariti kao majke, tada postaju problem. Anomalija. Tema za raspravu.

Možemo li napokon prestati s pretpostavkama, prestati zadirati u intimu fertiliteta i početi s ljudskosti, empatijom - i pristojnosti?

Društvo mora prestati stavljati ženama tagove: "majka", "karijeristica", "neodgovorna", “kasni” i sl. Ako neka žena želi biti CEO bez djece, to je OK. Ako druga sanja o velikoj obitelji – također OK. Treća možda ne zna – i to je najviše OK.

Žene nisu objašnjenja, nisu projekti, a najvažnije od svega – nisu tu da ispunjavaju tuđe tablice očekivanja.

Izvor naslovne fotografije: Pexels