Ljeto, za mnoge obitelji, ne počinje s odlaskom na more — počinje s transferom djece kod baka i djedova.

Ono što je nekad bila spontanost, poput vikenda kod bake, danas je, zahvaljujući novom ritmu modernog roditeljstva, logistički projekt sličan malom selidbenom pothvatu. Bake i djedovi nisu više samo pomoć. Oni su postali neformalni ljetni servis, emocionalni filter i najvažniji faktor održavanja roditeljske produktivnosti tijekom srpnja i kolovoza.

Ali... po koju cijenu?

Roditeljski burnout ima svoj pandan — baka-djed burnout

Ljeto u Hrvatskoj često se percipira kao razdoblje relaksacije i povezivanja, no realnost mnogih obitelji izgleda drugačije. Dok roditelji love svaki mogući dan godišnjeg, balansirajući posao i plićake, bake i djedovi, mahom umirovljenici, preuzimaju intenzivnu brigu o djeci. Iako se u javnosti često prikazuju kao nasmiješeni, kulinarski vrsni čuvari tradicije, stvarnost je često puno brutalnija: iscrpljenost, preopterećenost, a ponekad i tihi osjećaj zloupotrebe.

Oni to naravno neće reći naglas. Jer "pomažu". Jer "važno im je da su djeca i unuci sretni". Ali pitanje koje visi u zraku je: Imaju li bake i djedovi uopće luksuz reći "ne"?

Kada su bake i djedovi prestali biti obitelj i postali funkcija?

Za generacije milenijalaca i mladih roditelja, koncept sela koje odgaja dijete više ne postoji u tradicionalnom smislu. Ono se virtualizira, racionalizira, ali i sve češće monetizira. U svijetu u kojem su vrtići pretrpani, "tete čuvalice" skupe, a rad od kuće nedovoljno fleksibilan, bake i djedovi postaju ono što bi HR rječnikom nazvali “ključna podrška u operacijama”.

Ali problem nastaje kad taj “resurs” nema radno vrijeme. Niti pauzu. Niti pravo na burnout. Bake i djedovi ulaze u uloge animatora, kuhara, psihologa i čuvara, bez ikakve strukture, podrške ili čak najosnovnije zahvalnosti.

Skrivene cijene “besplatne pomoći”

Ovo nije poziv na prestanak oslanjanja na obitelj. Ovo je poziv na svijest. Jer kada posao i roditeljstvo u kombinaciji s ljetnim praznicima postanu neizdrživi, najlakše je odgovornost (i djecu) prebaciti na stariju generaciju. No upravo tada počinju pucati veze koje nikada nisu bile zamišljene da podnesu toliki pritisak.

Ako vaša majka u ljeto obavi više kuhanja i trčanja za djecom nego vi, to nije održiva strategija. To je krizno upravljanje. A ono uvijek dolazi s posljedicama — fizičkim, emocionalnim i obiteljskim.

Mijenjajmo narativ prije nego što postane štetan

Sjetimo se jedne važne stvari: naši roditelji su svoju roditeljsku smjenu već odradili. I ne, ne duguju nam svoje ljeto, zdravlje ili tišinu da bismo mi mogli “uhvatiti poslove” ili “završiti projekt do roka”. Njihova pomoć je dar, a ne pravo. Njihova prisutnost je podrška, a ne pretplata.

Vrijeme je da promijenimo narativ o bakama i djedovima iz “ljetnog backup plana” u ravnopravne članove obitelji čije se granice poštuju, čiji se kapacitet uzima u obzir i čija se podrška ne podrazumijeva, nego cijeni.

Kao roditelji, moramo naučiti planirati bolje, komunicirati iskrenije i iznad svega ne uzimati zdravo za gotovo ono što nam se ne naplaćuje.

I tu dolazimo do ključnog pitanja vezanog za ovu tematiku: Jesu li bake i djedovi tu da uskoče svaki put kad nam zatreba ili smo ih, (ne)svjesno, pretvorili u ljetne radnike bez ugovora i prava na prigovor?

I još važnije – što ćemo napraviti kad i oni jednom kažu “ne možemo više”?

Izvor naslovne fotografije: Pexels