Sigurni smo kako se sjećate svog djetinjstva ili priča svojih roditelja u kojima su nerijetko glavni protagonisti bili obični junaci poput susjeda, prijatelja i rođaka. Svi su oni pomagali jedni drugima, u svemu, pa tako i u odgoju djece. Roditeljstvo se dakle nekad oslanjalo na cijelu zajednicu. 

Danas roditelji rade prekovremeno, djeca imaju toliko aktivnosti kao da se natječu za korporativne bonuse, a netko sve to treba i pokrpati. Tu na scenu dolazi "baka servis" – fenomen koji se u našem društvu podrazumijeva poput jutarnje kave. A tko će se u svemu tome usuditi postaviti prava pitanja, poput: tko zapravo plaća cijenu tog roditeljstva? Naravno, usuđujemo se mi, mamageri.

Ako pogledamo realno, odgovor je jasan. Bake i djedovi.

Baka ili full-time dadilja?

Postoji jedna scena koja se ponavlja u tisućama domova diljem regije. Jutarnja strka, roditelji žure na posao, djeca se spremaju za vrtić ili školu, a u tom kaosu pojavljuje se jedna uvijek dostupna figura – baka. Ona nije samo tu da podijeli pokoji savjet ili ispeče kolače, već da preuzme punu logistiku odgoja unuka. Besplatno. Svaki dan. Jer tako je oduvijek bilo, zar ne? 

Ali nešto se ipak promijenilo. Roditeljstvo u 21. stoljeću kombinacija je stalnog jurenja rokova, multitaskinga i balansiranja između poslovnog i privatnog života koji često izgleda kao loše izvedena akrobatska točka. Radno vrijeme ne prati školski raspored, vrtići su puni, dadilje su skupe, a obiteljski proračuni tanki. Stoga, ono što je nekad bila spontana pomoć, danas je nepisana norma. Bake i djedovi, umjesto da u mirovini uživaju u zasluženom odmoru, preuzimaju ulogu full-time dadilja. I dok neki u tome vide blagoslov, drugi upozoravaju da se iza popularnog "baka servisa" krije puno dublji problem.

Ako mislite da je cijela ova priča pretjerivanje, razmislite opet. Istraživanja pokazuju da čak 58 % baka i djedova u Europi redovito skrbi o unucima, a u Hrvatskoj je taj postotak zasigurno i viši.

Kako smo došli do toga da bake postaju primarni odgajatelji?

Nekada su bake i djedovi povremeno uskočili kao pomoć, čuvali unuke vikendom, skuhali ručak, pomogli kad je dijete bolesno. No, danas su mnogi roditelji prisiljeni oslanjati se na "baka servis" jer jednostavno nemaju drugog izbora. Cijene vrtića rastu, privatne dadilje su luksuz, a fleksibilno radno vrijeme za mnoge je još uvijek samo mit.

U mnogim slučajevima to znači da umjesto zaslužene mirovine, stariji članovi obitelji imaju radni raspored koji bi i mlade iscrpio. To uključuje rano ustajanje, vođenje djece u vrtić i školu, kuhanje, igranje, pomaganje s domaćom zadaćom, pa sve do večernjeg čuvanja dok roditelji ne završe s poslom (ili društvenim životom).

A problem je u tome što ih nitko ne pita žele li to zaista raditi.

Je li "baka servis" zapravo besplatna radna snaga?

Dok roditelji nerijetko ističu koliko su im bake i djedovi neprocjenjiva pomoć, pitanje koje se sve češće postavlja je gdje je granica između pomoći i iskorištavanja?

Stručnjaci upozoravaju da prevelika roditeljska ovisnost o bakama može imati negativne posljedice. Ne samo za starije članove obitelji koji fizički i emocionalno iscrpljuju svoje kapacitete, već i za same roditelje koji se time lišavaju prilike da preuzmu punu odgovornost za svoju djecu.

Mnogi stariji ljudi vole provoditi vrijeme s unucima, ali kada im to postane obaveza, stvari se mijenjaju. Neki se osjećaju dužnima pomoći jer ih društvo i obitelj na to navode. No, nije rijetkost da to dovede do stresa, pa čak i narušenih obiteljskih odnosa. Roditelji moraju biti svjesni da imaju odgovornost prema svojoj djeci i da bake i djedovi ne mogu (i ne bi trebali) preuzeti njihovu ulogu.

Generacijski jaz: Kako se mijenja percepcija obiteljskih uloga?

“Baka servis” ukorijenjen je u društvima u kojima je obitelj uvijek bila ključni oslonac. No, nova generacija baka nije ista kao one prije. One su aktivne, putuju, imaju hobije i žele uživati u životu. Pritisak da preuzmu ulogu primarnih skrbnika dolazi u sukob s njihovim osobnim željama i potrebama.

Upravo je tu glavna problematika. Trebali bismo se zapitati očekujemo li od baka da besplatno rade ono što bi u bilo kojem drugom kontekstu bilo plaćeni posao?

Što bi se dogodilo da plaćamo bake i djedove?

Evo jednog misaonog eksperimenta. Ako bismo za svaki sat proveden u čuvanju unuka plaćali minimalnu satnicu, koliko bi to iznosilo?

Prosječno, bake i djedovi provode 20 do 40 sati tjedno brinući se o unucima. Ako računamo minimalnu satnicu u Hrvatskoj (4,5€), to je 360-720€ mjesečno po unuku. Za nekoliko unuka, cifra lako prelazi tisuću eura mjesečno.

Sada zamislite da sutra netko predloži da bake i djedovi dobivaju naknadu za čuvanje unuka. Bi li društvo podržalo tu ideju? Ili bi se odjednom pojavio argument da je to dio obitelji, njihov izbor, stvar ljubavi, a ne novca itd.?

Činjenica je da takvu posvećenost baka i djedova u odgoju naše djece ne vrednujemo jer je emocionalno obojan. Ali upravo zato ga i uzimamo zdravo za gotovo.

Kako pronaći rješenje?

Naravno, odgovor ne bi trebao biti u potpunom odbacivanju pomoći baka i djedova, već u uspostavljanju zdravih granica. Roditelji moraju realno sagledati koliko se oslanjaju na baka servis i pronaći alternativna rješenja, bilo da je riječ o povremenom babysittingu, dijeljenju obaveza između partnera ili korištenju dostupnih vrtićkih usluga.

S druge strane, bake i djedovi moraju jasno komunicirati svoje želje. Ako žele pomagati, to je divno, ali ako osjećaju da im je to nametnuto, vrijeme je za iskreni razgovor.

Jedno je sigurno: tema “baka servisa” neće nestati iz javne rasprave tako brzo. S obzirom na promjene u obiteljskim strukturama i sve veće izazove modernog roditeljstva, pravo pitanje nije hoće li bake pomagati, nego kako to mogu raditi na način koji je zdrav i održiv za sve uključene.

Isto tako, važno je da počnemo glasnije upozoravati kako nam trebaju bolje politike za obitelji. Više vrtića, fleksibilniji radni uvjeti, više opcija za skrb o djeci koje ne ovise o tome ima li baka još snage nositi se s razigranim trogodišnjakom.

Dok to ne napravimo, stvarna cijena roditeljstva neće se plaćati u eurima, već u umoru, iscrpljenosti i nesanici jedne generacije koja je, realno, već odradila svoj dio što se odgoja i rada tiče.

Kakvo god mišljenje imali o tome, jedno je sigurno: bake nisu obavezne biti servis za čuvanje djece (unuka). Roditelji moraju preuzeti odgovornost za organizaciju svog života. Bake trebaju imati pravo reći "ne" bez osjećaja krivnje. A društvo bi se trebalo zapitati zašto se uopće nalazimo u situaciji gdje su bake jedina realna opcija za čuvanje djece.

Možda je vrijeme da prestanemo shvaćati “baka servis” zdravo za gotovo i priznamo ono što je očito: bake imaju pravo na svoju slobodu, a roditelji moraju pronaći rješenja koja ne uključuju besplatan rad starijih članova obitelji.

Jer, na kraju dana, bake nisu samo bake. One su žene koje su već proživjele svoj život prema tuđim očekivanjima. Možda je sada vrijeme da im konačno dopustimo da žive po svom.

Izvor naslovne fotografije: Pexels