Danas se obilježava Svjetski dan mentalnog zdravlja majki i tom prigodom zapitali smo se zašto se emocije majki i dalje promatraju kao slabost?

Mamine emocije nisu slabost, one su kompas

Od malena nas uče da ne pretjerujemo. Kad dijete plače, kaže mu se: "Ne budi beba". Kad djevojčica osjeti nepravdu: "Nemoj se uzrujavati zbog sitnica". Kad žena izrazi zabrinutost: "Preosjetljiva si". I tako, cijeli život nas uče da je u redu zatvarati emocionalne ventilatore. A onda postanemo majke. I nitko nas ne upozori na to da ćemo se u postporođajnom periodu raspasti sto puta i da ćemo vrlo teško zatomiti svoje emocije.

Dakle, u majčinstvu naše emocije ne nestaju. I ne naučimo ih bolje kontrolirati. Baš suprotno - one buknu još jače.

Brinemo. Plašimo se. Osjećamo krivnju jer radimo. Krivnju jer ne radimo. Krivnju jer nismo imale strpljenja. I sve to stane u samo jedno poslijepodne. I dok sve to proživljavamo, društvo nam šapuće: “Ne pokazuj previše svoje emocije jer ispadaš mentalno nestabilna”.

Ali istina je sljedeća: emocije nisu teret, nego signal. One su kao svjetla na upravljačkoj ploči automobila. Ne ignoriraš lampicu za ulje, zar ne? Pa zašto bismo onda ignorirale tjeskobu, tugu, osjećaj nemoći, nezadovoljstvo i bilo koju vrstu overwhelminga koji se majkama javljaju iz dana u dan?

Mentalno zdravlje majki nakon poroda

Ako malo bolje razmislimo, o porodu se jako puno priča. Ako ste trudnica, onda pogotovo znate o čemu govorimo. Svi oko vas imat će za podijeliti neki savjet o porodu, o epiduralnoj, o disanju kroz kontrakcije, o pupkovini, šavovima, grudnjacima za dojenje i onom famoznom "mirisu bebe". Neki idu toliko daleko da ti u detalje ispričaju kako izgleda stolica novorođenčeta trećeg dana. Ali gotovo nitko neće reći kako izgleda kad ležiš budna u 3 ujutro, s bebom na prsima i osjećajem da ti se psiha raspada na komadiće poput stare zdjele iz ormara tvoje bake.

Mentalno zdravlje majki nakon poroda je još uvijek svojevrsni tabu, onaj tihi prostor u kojem se mnoge žene predugo same snalaze. Nema baby showera koji će te pripremiti na to da ti tvoja vlastita glava postane neprijatelj. Nema patronažne sestre koja će ostati na kauču dok ti srce lupa od neobjašnjive tjeskobe. Nema priručnika koji ti iskreno kaže: možda nećeš odmah osjetiti onu beskrajnu ljubav o kojoj svi pričaju. 

Jer majčinstvo nije samo ljubav. To je i gubitak identiteta. To je suočavanje s vlastitim ranjivostima. To je ulazak u emocionalni svijet za koji te nitko nije pripremio jer su nas cijeli život uvjeravali da je majčinstvo „instinktivno“, „prirodno“ i „najsretniji period života“.

A kad to ne osjećaš, počinješ misliti da nešto nije u redu s tobom.

U društvu koje još uvijek glorificira majku kao ženu koja sve može (i to s osmijehom), ne ostaje puno prostora za priznanje da se iznutra raspadaš. Ispod slojeva pastelne estetike s društvenih mreža, ispod TikTok reelsa o „mama hackovima“ i self-care ritualima, postoji realnost žena koje svaki dan hodaju po rubu iscrpljenosti, anksioznosti i tuge. I sve to dok drže dijete u naručju. Mnoge od nas ostaju nevidljive, rastrgane na dijelove kako bi dale sve, a onda ostale prazne.

No, sada je vrijeme da se prestanemo pretvarati da su sve nove majke dobro. Vrijeme je da prestanemo mjeriti uspješnost majčinstva po broju ispeglanih bodija ili količini mlijeka koje imamo ili nemamo. Vrijeme je da otvorimo razgovor o mentalnom zdravlju žena nakon poroda, ne kao iznimci, nego kao pravilu. Jer dok čekamo da nas sustav sustigne, dok čekamo da nas pita kako smo, žene padaju u tišini, dok nitko to ne primijećuje.

Postporođajna tuga, anksioznost, depresija – sve to zvuči kao fusnota u debelim knjigama o roditeljstvu koje ti nitko zapravo ne da pročitati na vrijeme. Sve dok ne dođeš kući iz rodilišta, izmorena, ranjiva, razvučena između hormonskog tsunamija i djetetovog rasporeda spavanja koji bi posramio i najluđi startup.

I znaš što? Nisi slaba. Nisi nezahvalna. I nisi jedina.

Samo nisi bila pripremljena. Jer nitko nas ne uči kako da preživimo glavu, kad tijelo već preživi porod.

Gdje je nestao “emotional onboarding” za majčinstvo?

Danas, kada nam mobilne aplikacije mogu isplanirati tjedni jelovnik, a AI može srediti životopis, nema sustavnog onboarding procesa za najvažniji posao na svijetu – postati majka. Nema emocionalne edukacije. Nema mentorske mreže. Nema pravog vodiča koji ti kaže: “Hej, evo što je normalno kad ti identitet popuca kao keramička šalica”. Jer roditeljstvo nije samo ljubav. To je i tuga. Gubitak. Promjena. Neizvjesnost. I za majke, često duboka usamljenost.

Na Instagramu vidimo bebine prstiće, matching outfite i doručke u pastelnim zdjelicama. Ali mentalni meltdown ne dobiva filter. I dok društvo ovacijama dočekuje rođenje djeteta, rijetko tko pita kako je majka. Ne fizički, nego stvarno. Kako je? Spava li? Misli li da više nije dovoljno dobra? Je li preplavljena emocijama? Osjeća li se kao da je u zatvoru u kojem nema ni pauze za osnovne potrebe kao što je tuširanje ili odlazak na WC?

Potrebna je postporođajna prva pomoć – ali za glavu

Sustav majke tretira kao inkubatore, a zatim ih otpušta kao da je sve gotovo. Uz standardne postporođajne kontrole za tjelesne rane, gdje su obavezne psihološke kontrole za dušu?

Zašto ne postoji nacionalni program emocionalne rehabilitacije za nove majke? Zašto ne dobivamo real talk pripremu o osjećajima, sramu, gubitku identiteta, krivnji i neizrecivoj ljubavi koja zna boljeti? Zašto učimo sve o dojenju, a ništa o emocionalnim padovima koji dolaze u valovima?

Vrijeme je da se majčinstvo rebrendira

Biti majka nije slika iz reklame za pelene. To je hardcore emocionalni posao. I dok ne priznamo da je mentalno zdravlje temelj za sve drugo (od odnosa s partnerom, do povezivanja s djetetom) i dalje ćemo žene gurati prema rubu, a onda ih gledati kako padaju.

Vrijeme je da se edukacija o mentalnom zdravlju uključi u prenatalne tečajeve. Da pedijatri i patronažne sestre nauče prepoznati znakove depresije. Da osiguranje pokriva terapiju. Da se u rodilištima ne govori samo o šavovima, nego i o ranama koje ne krvare, ali bole. Jer ako majka ne puca po šavovima, možda puca iznutra, a to je puno bolnije i kompliciranije.

Dakle, ne postoji mama koja se svaki dan budi motivirana. Ne postoji mama koja se nikad ne osjeća izgubljeno i ne postoji nijedna emocija koju bi trebalo skrivati.

Ako ti se plače, plači. Ako ti se vrišti, reci to naglas. Ako ti treba pauza, uzmi je bez opravdanja. Ne zato jer si slaba, nego zato jer si živa i jer tvoje emocije točno znaju što ti treba. Ti samo moraš naučiti slušati. Emocije su tvoj unutarnji alat za navigaciju kroz najkaotičniju, ali i najljepšu avanturu života – roditeljstvo.

U svijetu koji nas tjera da budemo jake, budi hrabra tako što ćeš brinuti za svoje emocije, a ne se praviti da one ne postoje. To je najveći čin snage.

Izvor naslovne fotografije: Pexels