Ako vaše dijete ima obaveza skoro koliko i vi, ne dopušta si bilo kakve neuspjehe, a i vi kao roditelj ljestvicu uspjeha postavljate dosta visoko, moguće je da s vremenom razvije neki od seta ponašanja povezanih sa sindromom požurivanog djeteta (Hurried Child Syndrome) koji je prvi opisao David Elkind još u osamdesetima. 

Sjećam se da sam jednom davno, na studentskoj praksi od mentorice čula kako su djeca u Zagrebu “projekti” u koje roditelji puno ulažu i od kojih se puno očekuje. Rekla mi je to kao usporedbu jer ja sam bila dijete iz manjeg mjesta, provincijalka u velikom gradu, reklo bi se. Htjela mi je valjda dati do znanja da se moram jako potruditi da dostignem njihovu razinu, jer eto, ja sam svojim roditeljima bila dijete, ne projekt. Već mi je onda to zvučalo malo čudno, ali danas mi je apsolutno jasno što je mentorica pod time mislila, a vjerujem da su u današnje vrijeme ti (pre)ambiciozni roditelji još i brojniji. 

Po čemu je svaki roditelj sličan?

Kako god vi odgajali svoje dijete, jedna stvar je svim roditeljima zajednička, a to je da žele samo najbolje za svoje dijete. Međutim, pokazalo se da to može biti i kontraproduktivno, odnosno, baš to pokazuje sindrom požurivanog djeteta. 

Roditelji žele odgojiti izvanrednu individuu, žele da njihovo dijete već u osnovnoj školi zna više jezika, da trenira neki sport, da ima dobre ocjene u školi, da ima i prijatelje s kojima se u školi druži, da svira instrument, da ima hobije i interese izvan škole. Jednostavno - da bude malo ispred, malo bolje, mrvicu pametnije i inteligentnije. Jer to znači da će, kad odraste, biti uspješno, neće se morati brinuti oko financija, dobro će živjeti. 

Ali, što ako doživi burnout s 12 godina?

Kako dolazi do preopterećenja?

Previše obaveza i preveliki pritisak na dijete itekako može biti kontraproduktivno te negativno utjecati na rast i razvoj djeteta. Ponekad se dogodi da stres i anksioznost koju imate kao roditelj, nesvjesno prenesete na dijete i iako ste svjesni da „djeca trebaju biti djeca“, krenete biti previše zahtjevni sa svojom djecom. Tjerate ih prebrzo u odrasli život, očekujete od njih da puno zrelije reagiraju u nekoj situaciji, dijelite s njima previše opterećujućih informacija (financije, problemi na poslu itd.), strogo kudite svaki njihov neuspjeh, očekujete da imaju samo dobre ocjene i da su u svakom predmetu odlični. Jednostavno rečeno - stavljate pred njih prevelike zalogaje. Ponekad na njih bacite preveliki teret vlastitog stresa, briga i anksioznosti s kojima se oni, htjeli – ne htjeli, ne znaju nositi.

Tu je i s druge strane, otrovnost društvenih mreža današnjeg vremena. Taj sadržaj ne samo da tjera djecu da se uspoređuju s drugima i pruža im nerealne slike života, već stavlja pritisak i na njih i na roditelje jer naravno da će se neki izvanredni uspjeh koji dijete postigne odmah okačiti na Facebook ili Instagram. Inače se nije ni dogodio, ne? 

Sad više nije ni potrebno da pitate dijete, „A koliko je Matija, prijatelj iz klupe, dobio?“, kad će se Matijina mama pohvaliti na Fejsu i prije nego se Matija vrati iz škole. Imam osjećaj da smo svi socijalno pomalo anksiozni zbog pretjerane količine informacija kojima smo izloženi, ali i života koje drugi vode. Jednostavno je previše. I mi previše znamo. Zato se valjda i previše uspoređujemo i zaboravimo uživati u onome što imamo i kako živimo. I onda se usred cijelog tog kaosa, nađu djeca, i sve to itekako utječe na njih. 

Preveliki se naglasak stavlja na postignuće i uspjeh, što navodi roditelje da vjeruju kako će nedostatak tog „ranog uspjeha“ ometati buduće prilike njihove djece. U svemu tome, roditelji zaboravljaju ono bitno – odrastanje i razvijanje vještina zahtjeva vrijeme, a neuspjesi su vrijedne lekcije koje su za dijete neophodne da se zdravo i postupno razvije u odraslu osobu. 

Pripazite na ove simptome i radite na prevenciji

Bitno je da pratite znakove i da budete uključeni u život svojeg djeteta i kako se ono osjeća. Ako primijetite kod djeteta višu razinu stresa ili anksioznosti, ako primijetite da se ne igra kao prije, da pokazuje sklonost perfekcionizmu, ima smanjeno samopouzdanje ili separacijsku anksioznost, lošu koncentraciju, vrtoglavicu, pokazuje znakove hiperaktivnosti ili se pretjerano brine oko testova, utakmica i nekih nadolazećih aktivnosti, moguće je da su to znakovi upravo sindroma požurivanog djeteta. U tim slučajevima, važno je vratiti dijete u njegovu „ulogu“. Isto tako, teško da će dijete samo doći do vas i podijeliti s vama ove osjećaje. Bitno je da vi kao roditelji sami prepoznate znakove i usporite tempo – i svoj i njihov. 

Puno je načina na koji to možete postići. Bitno je da budete svjesni da djeci treba igra i to ona nestrukturirana, spontana, opuštajuća. Gdje se igraju po svojim pravilima i bez nekih očekivanja. To je ona igra od koje dječji mozak najviše napreduje i koja najbolje utječe na zdravi razvoj. Još jedna od stvari je pristup tehnologiji. Djeca koja u odrastanju imaju umanjen pristup tehnologiji pokazuju bolje rezultate u rješavanju problema, snalažljiviji su i emocionalno zreliji i otporniji. 

Pustite djecu da njeguju vlastite interese, a ne samo one koji su vezani za školu ili bilo kakva postignuća. Neka samo uživaju i produbljuju svoje interese, bez da očekuju neke nagrade ili priznanja od drugih. Isto tako, to kako vi kao roditelji živite također je bitno jer djetetu ste uvijek vi uzor. Pokušajte osigurati da i vi i djeca imate zdravi balans između posla, obaveza i slobodnog vremena za uživanje. 

Opustite se i pustite djecu da budu djeca. Neće zaostajati u budućnosti, neće biti manje uspješna niti podbaciti u odraslom životu. Djeci treba mirno i zdravo djetinjstvo kako bi dostigli svoj puni potencijal u zrelijoj dobi. Djeca nisu mali odrasli ljudi. Djeca su djeca. 

Izvor naslovne fotografije: Pexels