Danas, kada se termin “intenzivno roditeljstvo” sve više koristi kao dio gotovo svakodnevne komunikacije, postavlja se ključno pitanje: činimo li zaista dobro svojoj djeci kad se ponašamo na takav način? I zašto se toliko trudimo biti savršeni roditelji te prikazati na van da u našem pristupu djeci ne postoji ama baš ništa problematično ili vrijedno propitkivanja?

Što je intenzivno roditeljstvo?

Intenzivno roditeljstvo, kako su ga definirali sociolozi, može se opisati kao stil koji uključuje beskonačno ulaganje u razvoj djeteta – emocionalno, psihološki, vremenski. Roditelji danas planiraju svaki djelić djetetovog dana, od najmanje aktivnosti do najvećih prekretnica. Ovaj pristup, često usko povezan s pojmom helikopter roditeljstva, čini se kao ljubav u svom najčišćem obliku, ali istovremeno predstavlja i ogromnu potrošnju energije.

Možda intenzivno roditeljstvo doista djeluje kao način da djeci osiguravamo budućnost, ali stvarnost je mnogo složenija. Mi roditelji moramo shvatiti kako u stvarnom životu djeca neće uvijek imati nekoga da im popravlja situaciju, probleme i umjesto njih pegla izazove na koje nailaze. Potrebno im je vrijeme da istraže, padnu, dignu se i, u konačnici, da prožive te male neuspjehe, bez osjećaja da ih netko neprestano ocjenjuje i vodi za ruku.

Roditeljstvo u digitalnom dobu

Tko bi rekao da ćemo u eri Instagrama i TikToka doći do toga da nas lajkovi na slikama djece s kreativnih radionica, rođendanskih zabava i treninga motiviraju da trošimo još više (nepotrebne) energije? Te fotke, koje prikazuju savršene roditelje, posljedično izazivaju sve više roditeljske tjeskobe. Također, to dovodi i do sve češće pojave na društvenim mrežama u kojima se na van kroz objave prikazujemo kao savršena obitelj i skladan tim. 

Ova relativno nova verzija roditeljstva pod velikim je utjecajem roditeljskih influencera koji promoviraju beskonačne aktivnosti i proizvode za pravilan razvoj djece. Roditelji koji nisu aktivni na društvenim mrežama također osjete pritisak jer ih bombardiraju reklamne kampanje i društvene norme.

Redefiniranje roditeljske uloge

Sve to dovodi nas do točke u kojoj se moramo zapitati gdje je nestao pojam spontanosti? Nekad su djeca slobodno šetala od škole do kuće, istraživala nove ulice, životinje koje su putem srela, družila se s prijateljima bez neprekidne pratnje i roditeljske procjene njihovog ponašanja. Kako bismo djeci omogućili zdrav razvoj, stručnjaci predlažu da se vratimo osnovnim vrijednostima. To primjerice može biti vrijeme provedeno u igri, a ne u stalnim tečajevima, razvijanje povjerenja kroz komunikaciju, a ne nadzor, te uvažavanje djetetovih emocija bez evaluacije svake njihove misli.

Nije stvar u tome da je intenzivno roditeljstvo samo po sebi loše. Naravno da svaki roditelj želi najbolje za svoju djecu. Ali problem nastaje kad taj trud i predanost postanu konstantna utrka, bez cilja i pauze za disanje. Razlika između “dovoljnog” i “previše” često se može osjetiti tek kasnije, kad shvatimo da smo proveli dječje godine balansirajući na rubu iscrpljenosti, opsjednuti time da ništa ne propustimo.

Moguće posljedice

Mnogi stručnjaci za odgoj ističu kako ova vrsta roditeljstva može ostaviti dugoročne posljedice na djecu koja odrastaju s uvjerenjem da uvijek moraju biti pod reflektorima. Dijete koje nikada nije imalo priliku samostalno istraživati i upasti u pokoji problem bez roditeljske intervencije, često postaje nesigurno ili, paradoksalno, previše ovisno o stalnim vanjskim potvrdama, što otežava razvoj samopouzdanja i snalažljivosti.

Ne samo da se ovdje radi o štetnom pristupu za djecu. Studije pokazuju da intenzivno roditeljstvo može dovesti do emocionalne iscrpljenosti kod roditelja, posebice kod majki. Psihologinja Sharon Hays, koja je popularizirala ovaj koncept, naglašava da takav stil može biti izrazito naporan te da dovodi do tzv. parental burnout fenomena – pojave koja postaje sve češća u društvima koja favoriziraju kulturu uspjeha.

Manje savršenstva, više stvarnosti

Poduzetnicima i poslovnim ljudima već je odavno postalo jasno da je u poslovanju perfekcionizam često neprijatelj produktivnosti. Ništa drugačije nije ni u roditeljstvu. Umjesto da uvijek pokušavate biti savršeni roditelj, razmislite kako bi bilo kad biste samo bili tu – prisutni, bez potrebe da sve organizirate u sitne detalje. Možda ćemo na taj način sebi vratiti jedan od ključnih resursa – vrijeme, a djeci ono što im uistinu treba – autentično roditeljsko prisustvo, ne pod stresom, nego s osmijehom.

Vrijeme je da i sebi i djeci vratimo jednostavniju, zdraviju dinamiku, uz koju učimo prepoznati pravu mjeru roditeljske uključenosti. Kad roditeljstvo prestanemo tretirati kao utrku za postizanje najboljeg rezultata, možda ćemo, po prvi put, zaista doživjeti ono što je važno. Kvaliteta vremena, a ne kvantiteta kontrole – to je ono što nas kao obitelji može odvesti puno dalje nego bilo kakvo intenzivno roditeljstvo.

Izvor naslovne fotografije: Pexels