Bebe i mala djeca izložena televiziji ili gledanju video sadržaja mogu imati veću vjerojatnost pokazivanja atipičnih senzornih ponašanja, poput nedostatka angažiranosti i interesa za aktivnosti, traženja intenzivnije stimulacije u okolini ili osjećanja preplavljenosti senzacijama poput glasnih zvukova ili jakih svjetala, prema nedavnim istraživanjima.

Zašto nije dobro privikavati bebu i malu djecu televiziji?

Prema stručnjacima, djeca izložena dužem gledanju televizije do svoje druge godine života imala su veću vjerojatnost razvoja atipičnih senzornih ponašanja, poput traženja senzacija i niskog registriranja, manje osjetljivosti ili sporijeg odgovora na podražaje, primjerice odazivanja kada ih zovete do 2 godine i 9 mjeseci starosti.

Zdravstveni i razvojni problemi

Rezultati doprinose porastu zabrinjavajućih zdravstvenih i razvojnih problema povezanih s vremenom provedenim pred ekranom kod dojenčadi i male djece, uključujući kašnjenje u razvoju jezika, poremećaj autističnog spektra, poteškoće sa spavanjem, problema s pažnjom i odgađanjem rješavanja problema. Vještine senzorne obrade odražavaju sposobnost tijela da učinkovito i prikladno reagira na informacije i podražaje koje primaju njegovi senzorni sustavi, poput onoga što dijete čuje, vidi, dodiruje i kuša.

Tim je koristio podatke iz razdoblja od 2011. do 2014. o gledanju televizije ili DVD-ova kod beba i male djece u dobi od 12, 18 i 24 mjeseca iz Nacionalne dječje studije o 1471 djetetu (50% dječaka).

Senzorne obrade su u dobi djeteta od 33 mjeseca koristili kroz Infant/Toddler Sensory Profile (ITSP), upitnika koji su popunjavali roditelji/skrbnici, a osmišljen je kako bi pružio uvid u to kako djeca obrađuju ono što vide, čuju i osjete.

Podskale ITSP-a istražuju obrasce niske registracije kod djece, traženje senzacija, poput prekomjernog dodirivanja ili mirisanja predmeta, senzitivnost na razne senzacije poput prekomjerne uznemirenosti ili iritacije svjetlima i bukom te izbjegavanje senzacija – aktivno pokušavaju kontrolirati svoje okruženje kako bi izbjegli stvari poput pranja zubi.

Djeca su dobila bodove “tipično”, “visoko” ili “nisko” na temelju istraživanja koliko često pokazuju različita ponašanja povezana sa senzorikom. Bodovi su smatrani “tipičnim” ako su bili unutar jednog standardnog odstupanja od prosjeka normi ITSP-a.

Rezultati istraživanja

• U dobi od 12 mjeseci, izloženost ekranu u usporedbi s djecom koja nisu gledala u ekrane, povezana je sa 105% većom vjerojatnošću pokazivanja “visokih” senzornih ponašanja umjesto “tipičnih” senzornih ponašanja u dobi od 33 mjeseca.
• U dobi od 18 mjeseci, svaki dodatni sat dnevnog vremena provedenog pred ekranom povezan je s 23% većom vjerojatnošću pokazivanja “visokih” senzornih ponašanja povezanih s kasnijim izbjegavanjem senzacija i niskom registracijom.
• U dobi od 24 mjeseca, svaki dodatni sat dnevnog vremena provedenog pred ekranom povezan je s 20% većom vjerojatnošću pokazivanja “visokih” ponašanja u traženju senzacija, senzorne osjetljivosti i izbjegavanju senzacija u dobi od 33 mjeseca.

Istraživači su prilagodili rezultate prema dobi, je li dijete rođeno prijevremeno, obrazovanju skrbnika, rasi/etničkoj pripadnosti i drugim faktorima, poput toga koliko često dijete sudjeluje u igrama ili šeće vani.

“Ova povezanost može imati važne implikacije za poremećaj pažnje i hiperaktivnosti te autizam, budući da je atipična senzorna obrada puno češća u tim populacijama”, rekla je vodeća autorica Karen Heffler, docentica na Katedri za psihijatriju na Medicinskom fakultetu Drexel, piše Science Daily.

Što s djecom koja imaju ADHD?

Atipična senzorna obrada kod djece s poremećajem autističnog spektra (PAS) i ADHD-a manifestira se u nizu štetnih ponašanja. Kod djece s PAS-om, veće traženje senzacija ili izbjegavanje senzacija, povećana senzorna osjetljivost i niska registracija povezani su s razdražljivošću, hiperaktivnošću, poteškoćama u prehrani i spavanju, kao i s problemima u socijalnim interakcijama.

Kod djece s ADHD-om, atipična senzorna obrada povezana je s problemima u funkcioniranju, anksioznošću i nižom kvalitetom života općenito.

“S obzirom na ovu povezanost između vremena provedenog pred ekranom i rastućeg popisa razvojnih problema, korisno bi bilo da djeca koja pokazuju ove simptome prođu kroz razdoblje u kojem će se skratiti vrijeme provedenog pred ekranom, zajedno s praksama senzorne obrade koje provode terapeuti”, savjetuje Heffler.

Američka akademija pedijatara (AAP) smatra da bebe mlađe od 18-24 mjeseca ne bi trebale gledati televiziju. Video razgovor (poput FaceTimea) se smatra prihvatljivim prema AAP-u, jer je u pitanju interakcija. AAP preporučuje ograničenje vremena upotrebe digitalnih medija za djecu od 2 do 5 godina na ne više od jednog sata dnevno.

Edukacija roditelja je ključna

“Obuka i edukacija roditelja ključni su za minimiziranje, ili, nadamo se, čak i izbjegavanje, vremena pred ekranom kod djece mlađe od dvije godine”, rekao je David Bennett, profesor na Katedri za psihijatriju na Medicinskom fakultetu Drexel.

Od 2014. djeca, u dobi od 2 godine i manje u Sjedinjenim Državama su u prosjeku provodila 3 sata i 3 minute dnevno pred ekranom, što je veliki porast u odnosu na 1 sat i 19 minuta dnevno 1997. godine, prema istraživanju JAMA Pediatrics iz 2019. godine. Neki roditelji navode iscrpljenost i nemogućnost pristupačne alternative kao razloge za vrijeme ispred ekrana, prema studiji iz srpnja 2015. godine.

Iako se trenutni rad isključivo bavio gledanjem televizije ili DVD-a, a ne gledanjem medija na pametnim telefonima ili tabletima, pruža neke od najranijih podataka koji povezuju izloženost digitalnim medijima u ranom životu s kasnijim atipičnim senzornim procesiranjem kroz višestruka ponašanja.

Zabrinjavajući podaci o vremenu provedenom pred ekranima

Kako djeca sazrijevaju, izložena su sve većem broju ekrana, s više raznovrsnih sadržaja putem televizije, videoigara i društvenih medija. Izvješće koje je u listopadu 2019. objavila neprofitna organizacija Common Sense Media, pokazalo je da djeca od 8 do 12 godina u Sjedinjenim Državama gledaju u zaslone u prosjeku 4 sata i 44 minute dnevno, a od 13 do 18 godina su pred ekranima u prosjeku 7 sati i 22 minute svaki dan (The Common Sense Census: Media Use by Tweens and Teens).

Ovi brojevi ne uključuju provedeno vrijeme ispred ekrana za školske zadaće.

Znamo koliko je ponekad teško pronaći vrijeme za aktivno bavljenje djecom, ali postoje zaista razne aktivnosti kojima se djeca mogu baviti umjesto da su ispred ekrana.

To može biti bavljenje sportom, bilo da idu na neki trening ili igraju nogomet s djecom u kvartu, može biti poticanje djece da više čitaju, bavljenje raznim kreativnim aktivnostima, uključite ih u radionice Tajnog šumskog društva, uključite ih u kućne aktivnosti poput kuhanja, upišite na neki tečaj i slično. Sjetite se svojeg djetinjstva i koliko ste vremena provodili vani u druženju ili u prirodi, i ako vaše dijete provodi većinu dana ispred ekrana, probajte to vrijeme makar malo smanjiti.

Izvor naslovne fotografije: Pexels