“Da neki drugi muškarac ima autoritet nad njom?! Nikad!”, kaže on.

Evo ga, još jedan pjetlić koji je odlučio podijeliti svoje teško stečeno životno iskustvo s cijenjenom publikom društvenih mreža. Gdje svi mogu reći što god žele, kad god žele i kako god žele. Nema ograničenja, nema pravila, nema nikakvih moralnih ni zakonskih granica. (Ima nekih zakonskih, ali ovo ne ulazi u tu sferu.) 

Svačije mišljenje je jednako vrijedno. Ili još gore, mišljenje onih s većom publikom je više vrijedno. 

A mišljenje mnogih je na tragu neimenovanog dečka koji pokušava objasniti što on misli da znači ‘brinuti se za partnericu’. Problem? 

Kada ta briga narušava njenu slobodu i njeno pravo na izbor. I što je najgore, ovdje uopće ne govorimo o abortusu, već o zaista bazičnom osnovnom pravu na izbor. Bilo čega. 

Jer vidite, ženama se u 20. stoljeću prodaje priča da one trebaju nekoga da se brine za njih. Znate, mi smo se zeznule svim tim pravima koje smo izborile za sebe, i sada sanjamo o muškarcu koji će se brinuti za nas. Ali se on, naravno, neće brinuti za nas tako da pere suđe kad se nakupi, da vadi veš iz sušilice, usisava iza kauča i obriše pod za sobom u kupaonici. O ne! On ima sto puta bolju opciju.

On će biti maksimalni provajder! Ne bilo kakav provajder, sestrice slatka, on će biti maksimalni! Na njoj je samo da radi na njemu da on bude bolja verzija sebe. On će biti maksimalni provajder, a ti samo trebaš biti tu da maksimalno budeš – na usluzi.

Odjednom se više ne osjećamo baš zbrinuto, zar ne?

Odjednom se naziru neki obrisi robne razmjene. On će donositi pare, kao svako pravo muško, a onda će otplaćivati svoj dug. Jer to je to. To su ona sitna slova koja mnogi na čitaju. Kada te netko uzdržava, ti si obavezan nekako vratiti taj dug. 

Nećeš prat suđe? Nećeš rodit troje djece i ostat kod kuće? Boli te glava i nije ti do intimnog odnosa večeras? Ma nemoj. Tko te uzdržava, tko ti plaća račune, tko ti kupuje krpice da se naslikava, tko ti je sveomogućio?!

Vidite kako je to sklizak teren. 

Ne, ne mora ići u tom smjeru. Ali dokle god forsiramo da muškarci moraju biti siledžije s debelim novčanikom, kao i svaki “pravi” muškarac, forsiramo i žene da se podrede svim normama koje ih lome oduvijek. A ako moramo slušat tatu, a onda muža i svekra i svaku iduću mušku osobu koja naiđe, onda možemo zapaliti i sve te kartice na koje nam sjedaju plaće, sve te diplome koje mukotrpno zaradjujemo kao i što možemo zakopati svako mišljenje koje imamo. 

Grudnjake ne smijemo zapaliti jer oni služe tome da ne izazovemo one koji kleče na Trgu. A vidite, u tome je stvar. Mladi dečki koji se žele ‘brinuti’ za svoje žene tako da im oduzimaju neovisnost, zapravo su korak od onih koji se mole za ‘čedne žene’ koje dovode te sve snažne muškarce u napast. A svi oni zajedno idu u smjeru one muškarčine koja će te prebiti jer ti je suknja prekratka. 

Pogotovo ako je jučer trebala biti tako kratka da te pokaže frendovima. 

A ovaj stereotip je opasan. Ne samo za žene – opasan je za svakog dječaka koji se ne pronalazi u njemu. Opasan je za svakog onog tko procijeni da nesigurnost može sakriti agresivnim stavom. Opasan je za sve te djevojčice koje će misliti da je to ljubav i brižnost, a onda kad dođu i djeca i obaveze i mudrost koja dolazi s godinama, će shvatiti da ne znaju ni tko su, ni što žele, a pogotovo ne kako da to pronađu. 

Jer se netko “brinuo” o njima pa ih je zatočio u zlatni kavez. 

Stereotipi su ovdje da bi zadržali status quo. Oduvijek su zato postojali. A stereotip koji prvi trebamo razbiti je taj da žene samo žele ili trebaju – služiti muškarcu. Nismo se sve rodile s idejom da budemo kraljevne na zrnu graška. Neke od nas žele biti društveno korisne, intelektualno nadmoćne, financijski stabilne. 

I da, želimo da se netko brine za nas. 

Ali želimo da se brine kao partner. Žene žele partnera, a ne mecenu, bogatog ujaka, svodnika ili oca koji kontrolira njihov život. Pravi muškarac traži isto u partnerici. Da međusobno radimo na sebi i pomažemo si da postanemo bolje osobe. Oboje. Da nitko nikome ne pere veš i ne čuva djecu – ako su djeca naša i veš je zajednički pa je odnos snaga normalniji, zar ne? 

Nitko od nas nije stereotip. Svaka osoba je jedinka za sebe. Pa hajde onda da se tako međusobno i gledamo. 

Izvor naslovne fotografije: Samo bez panike