Od investitora koji i dalje traže “mušku ruku” u ownership strukturi, preko medija koji ženske uspjehe umanjuju uz pridjev “inspirativno”, do društva koje i dalje očekuje da žene biznis vode kao hobi između djece i kuhanja – pink tax je stvaran. 

Kad sustav podcijeni tvoj trud, a tržište ti servira ružičastu etiketu

"Pink tax" je termin koji poznajemo kao dodatno oporezivanje ženskih proizvoda (britvice, šamponi, čarape – svi su skuplji ako su rozi). Ali postoji i drugi pink tax – onaj nevidljivi, koji se ne obračunava fiskalno, nego društveno. Posebno u svijetu poduzetništva.

Naime, ženski biznisi se sustavno podcjenjuju, minimiziraju i stavljaju u lifestyle ladicu, bez obzira na njihov potencijal, promet ili inovaciju. “Ručni rad”, “slatki suvenirčići”, “eventi za žene” – sve to zvuči kao nešto što ne zaslužuje ozbiljan seed capital, industrijsku pažnju ili udarni medijski prostor. Pa naravno da se teško skalira kad ti investitori dođu s figom u džepu.

Dakle, taj trenutak kad trud žene u biznisu postane “presladak da bi bio ozbiljan” – to je pink tax. Ne onaj na policama drogerija, gdje su ženske britvice 11 % skuplje samo jer su roza. Ovo je nevidljivi pink tax. Onaj koji se ne naplaćuje na kasi, već u boardroomu, na investicijskim sastancima, u medijskom prostoru te u duboko ukorijenjenim predrasudama da ženski biznisi nisu “prava stvar”.

Što znači kad ti biznis tretiraju kao hobi?

Ruku na srce, svi ćemo se složiti: ako žena pokrene kozmetički brend, to je “slatko”. Ako muškarac pokrene craft pivo, to je “inovacija”. Ako žena organizira radionice za osobni razvoj, to je “new age spika” i “prodavanje magle”. Ako muškarac vodi leadership coaching, to je “mentorski program”.

Društveni dvostruki standardi nisu samo estetska stvar. Oni se pretaču u realne poslovne barijere. Ovo su neke od njih:

• Teže do kapitala. Prema istraživanju Harvard Business Reviewa, čak 68 % investitora nesvjesno vjeruje da žene vode “manje rizične, ali i manje isplative” biznise, dok je BCG studija iz 2018. pokazala da žene dobivaju manje od 3 % ukupnog VC kapitala – iako njihovi biznisi u prosjeku ostvaruju više prihoda po dolaru uloženog kapitala od muških.
• Neprepoznat rast. Iako su mikro biznisi žena često ultra skalabilni i lean, oni ne prolaze radar “ozbiljnih” akceleratora.
• Etiketiranje niša. Ako posluješ u području njege, brige, edukacije ili wellnessa – automatski si svrstana pod “meko”. A tržište još uvijek nagrađuje “tvrdo”.

"Inspirativno, ali gdje ti je muški co-founder?"

Svi znamo priču u kojoj žena pitcha, publika se smiješi, kaže da je to “jako lijepa ideja”. Isto tako, kad muškarac pitcha istu stvar, samo doda buzzworde poput “AI”, “automatizacija”, “end-to-end solution” i dobije rundu seed investicije. Realnost je takva da ako se ne udružiš s nekim “tehničkim tipom”, teško ćeš dobiti ozbiljnost, a još teže ozbiljan kapital.

Pa zašto onda žene uopće kreću u biznis? Zato što moraju. Zato što žele. Zato što znaju. 

Žensko poduzetništvo je često izlaz iz rigidnog sustava koji ih ili podcjenjuje ili ignorira. Mame koje grade biznis iz kuhinje ne rade to usput, nego jer su fleksibilnost, nezavisnost i kreativna kontrola luksuz koji si same moraju stvoriti.

Što možemo (i trebamo) učiniti?

Za početak, trebamo imenovati problem: Pink tax u biznisu nije metafora – to je stvaran strukturalni mehanizam koji ženske firme stavlja na marginu. Zato trebamo znati da je važno podržati drugačije lidere. Investirajmo u tvrtke koje vode žene. Kupujmo od njih. Pišimo o njima – ozbiljno, ne samo kad imaju lijep logo.

Nadalje, treba razbiti "lifestyle" mit: Biznisi koji spajaju emociju, estetiku i empatiju nisu slabiji. To su biznisi budućnosti jer itekako znaju adresirati stvarne potrebe ljudi.

I u konačnici: tražiti transparentnost - od investitora, fondova i institucija.

Vrijeme je da prestanemo mjeriti biznise prema spolu

Da, žene češće osnivaju “meke” biznise jer te potrebe tržište ignorira, a žene ih prepoznaju prve. Da, njihovi brendovi često imaju estetiku, emociju i zajednicu, ali samo zato jer znaju da se lojalnost ne gradi na logici, nego na osjećaju. 

I ne, to ne znači da su ženski biznisi hobi. To znači da sustav još uvijek ne zna mjeriti uspjeh u drugačijim kategorijama.

Vrijeme je da prestanemo govoriti: “Ona ima svoj mali biznis” i počnemo govoriti: “Ona vodi firmu”. Da umjesto fraza “poduzetnice koje nadahnjuju”, počnemo govoriti o “poduzetnicama koje isporučuju rezultate”.

Jer ako postoji pink tax za ženske brendove, vrijeme je da ga srušimo, a ne da ga prihvatimo kao realnost.

Izvor naslovne fotografije: Pexels