“Sigurno ste čuli izreku ‘potrebno je cijelo selo da se odgoji jedno dijete’, no nitko ne priča o tome koliko je potrebna zajednica da se podrži jedna majka”, kaže mi moja današnja sugovornica, Dea Maria Računica, glumica, doula i porođajna edukatorica. Ova pozitivna i poduzetna mlada žena strastvena je oko svojih uvjerenja, a to je prvenstveno obratiti pažnju i što više govoriti o iskustvima poroda i porođajne depresije, te općenito o izazovima majčinstva. I sama je majka, rodila je dijete još kao sedamnaestogodišnjakinja, i kao samohrani roditelj, ali uz pomoć obitelji i prijatelja, odgojila dijete i uskladila majčinstvo s ostalim segmentima života. No, danas 27-godišnja Dea ne libi se govoriti o izazovima koje majčinstvo u svim svojim segmentima donosi.

“Nitko ne priča o tome kako možeš osjećati dvije potpuno oprečne emocije u isto vrijeme, od radosti, ljubav do ogromnog osjećaja bespomoćnosti ili tuge. Nitko nam nije rekao koliko je zapravo teško”, kaže mi i objašnjava zašto je pokrenula projekt i postavila monodramu koju je napisala i u kojoj glumi, ‘Novorođena’.

Monodrama je nastala kao njezina diplomska ispitna produkcija na Umjetničkoj akademiju u Splitu pod mentorstvom Gorana Golovka. “‘Novorođena’ govori za sve naše majke i one koje će to postati. Ona govori da nisi sama, da nisi jedina i da nisi za išta kriva”. 

E: Kako se uopće rodila ideja za ‘Novorođenu’?

D: Ideja se rodila spontano, jedno jutro, gotovo pa slučajno. Dugo sam tražila literaturu koja se bavi ranim majčinstvom, međutim nisam pronašla ništa dovoljno konkretno. Stoga je jedino rješenje koje je preostalo bilo napisati svoj tekst. Tako sam odlučila napraviti istraživanje u kojem ću doći do priča koje mi trebaju. 

E: Zahvaljujući tom istraživanju, točnije anonimnoj anketi, došla si  do svjedočanstva na temu poroda i postporođajne depresije od preko 300 žena. Koliko te je iznenadio odaziv, ali i intenzitet iskustava tih žena? 

D: Nisam se nadala tolikom odazivu, ali sada sam sigurna da bi brojka bila još i veća da sam nastavila objavljivati ankete s pitanjima. Upravo nam ta brojka govori koliko je period postpartuma zanemaren. Ne samo taj period već i cijelo putovanje ka majčinstvu, od trudnoće, poroda, postpartuma pa tako i cijelovite podrške kroz roditeljstvo. Biti roditelj danas, u ovom ubrzanom svijetu u kojem svi jurimo nešto “obaviti” i kad tom obavljanju nikad nema kraja jer se uvijek nešto novo pojavi, postalo je jako teško samo “biti tu sa svojim djetetom”. Možda zvuči blesavo, ali zaista jest tako. Trudnoća, porod i postpartum traže od nas da usporimo, da osjetimo sebe, svoje tijelo i svoju bebu. Često mi majke kažu da ne mogu više biti kod kuće, ili da se žele vratiti svojim “normalnim” rutinama, ali ne mogu. Beba je tu i ona traži našu  prisutnost. Istina je da se ni ne možemo vratiti na staro, više nikad ne možemo biti ona “stara”. Majčinstvo nas promjeni, čak je znanstveno dokazano da majčin mozak nije isti kao prije.  Zato trebamo biti nježne sa sobom, puštajući da se nova “ti”rodiš. Beba nas poziva na disanje, na osjećanje, na kontakt. Ponekad ne želimo osjećati jer nam je previše toga što se budi u nama, teško je i ponekad bolno, pogotovo u tako ranjivom periodu kada žena upoznaje sebe na jedan potpuno nov način. Ako nemamo podršku koja nam je tada potrebna, osjećamo se izgubljeno, krivimo sebe jer mislimo da nismo dovoljno dobre majke, krivimo sebe jer ne možemo biti to što bi kao trebale biti. Majčinstvo se rađa, ono je proces. Baš kao što je i adolescencija. Zato nam treba više razumijevanja o postaprtumu te dodatne stučne podrške usmjerene prema novorođenim majkama.

E: Koliko općenito, prema tvom saznanju i iskustvu, žene otvoreno i bez zadrške pričaju o svom stanju u tom životnom periodu?

D: Društvo nam je predstavilo samo jednu verziju majčinstva, onu nasmijanu, počešljanu, savršenu mamu koja sve može. Majku koja može sve sama. Ali istina je da ne može i ne treba sve sama. Ne bi smjela sve sama. I to ni za koga nije dobro. 

E: Mijenjaju li se stvari na tu temu u posljednje vrijeme? Jesmo li kao društvo osvijestili važnost ženskog, odnosno u ovom slučaju, majčinog psihofizičkog stanja i zdravlja?

D: Čini mi se da svjesnost o važnosti mentalnog zdravlja mama u našem društvu raste i majke su krenule pričati o realnoj slici postpartuma i tako razbijati sliku “teškog majčinstva” kao tabu temu. No, još uvijek se malo toga poduzima… Mislim da se svi zajedno moramo pokrenuti i promijeniti način na koji donosimo djecu na ovaj svijet, način na koji njegujemo majke i bebe, jer može biti bolje, i mi ponovno možemo biti dobro zajedno s našim djetetom. Onog trenutka kada majke budu podržane, kada spoznaju svoju snagu, tada će i svijet biti bolje mjesto.

E: Mlada si postala mama, ujedno si samohrana majka. Imajući to osobno iskustvo, ali i iskustvo rada na monodrami te, samim time, i uvid u tuđa iskustva ali i stav stručnjaka, što bi savjetovali novim mamama, ali i ljudima u njihovom okruženju? Kako im olakšati prve dane majčinstva, ali i kako prepoznati da je netko upao u postporođajnu depresiju? 

D: Ovdje sam s namjerom da pozovem žene da se pobrinu za sebe. Da zatraže od svoje okoline podršku koja im treba. Tražiti pomoć nije slabost, nego upravo suprotno. Biti ranjiva… Koliko si dopuštamo biti ranjive? Reći, “teško mi je, trebaš mi, bojim se, samo budi tu…” izgovaramo li danas ovo uopće? Ili samo guramo pa dokle doguramo?

Žene su podigle štit oko vlastitog tijela kako bi preživjele svakodnevicu.

Ja isto učim, svaki dan – kako biti ranjiva. Biti samohrana majka sa sobom nosi jednu drugu vrstu težine. Sistem nije osmišljen za jednu majku, pogotovo ne samohranu majku. Naravno da je bilo teško biti maloljetna majka koja vrlo brzo postaje i samohrani roditelj, ali imala sam svoju majku koja je uvijek bila tu. Još uvijek jest. Imala sam svog oca, svoje sestre. Nisam bila sama, bili smo zajedno i toj zajednici se uvijek vraćam. Odrasla sam okružena najviše ženama, a kasnije i drugim ženama koje su mi isto postale “majke i sestre”.

Međutim, nemaju sve žene svoju obitelj. I tu nastupamo mi. Druge majke, sestre, prijateljice, doule. Kreirati zajednicu žena, majki koje znaju da uvijek imaju gdje doći i odmoriti se. To može svaka žena napraviti u svom gradu, pritom ne mora biti glumica ni doula!

E: Koliko je tebi, kao mladoj djevojci, bilo teško snaći se u novonastaloj situaciji, u porodu, ranim danima majčinstva…?

D: Tijekom svoje trudnoće nisam sumnjala u vlastitu sposobnost tijela da rodi. Vjerovala sam da ja to mogu i da je moje tijelo stvoreno za to, iako sam žena od 158 cm i 50 kilograma. Čak su stručnjaci sumnjali u moju sposobnost rađanja vlastitog djeteta. Kako sam bila poprilično hrabra, na neki način i buntovna, nisam dala da me njihove riječi pokolebaju. I dalje sam vjerovala u sebe i svoju bebu. Vjerovala sam da mi to možemo. I uspjeli smo. Sada iz ove perspektive vidim kako sam bila vrlo osviještena jer sam već tada s nepunih 17 godina željela prirodan porod bez vanjskih intervencija, znala sam da majka u porodu ne smije zaboraviti na bebu koja isto tako prolazi kroz porod i kojoj treba podrška jednako kao i majci. Trudila sam se što više mogu ostati u kontaktu sa sobom i bebom, dozivajući je porukama sigurnosti i dobrodošlice. I uspjeli smo. Moja beba i ja. Upravo to želim svakoj majci. Zato radim kao doula. Povratak žene svojoj intuiciji i tijelu, to je moj cilj. Ako to napravimo, napravili smo revolucionarnu stvar za čitavo društvo.

E: Spomenula si doulu – ti si, osim što si diplomirana glumica, završila i obuku za postpartum doulu. Što zapravo znači biti doula? 

D: Prvi moj korak ka boljem upoznavanju postpartuma bio je odlazak na obuku za postpartum doulu unutar organizacije Balkan birth workers. Žene unutar te organizacije bile su prve koje su mi pokazale kako zapravo majka treba biti njegovana od trenutka kada dovede bebu na ovaj svijet. Tamo sam prvi put osjetila što znači ona izreka “žena je ženi lijek”. Nakon obuke znala sam da ovo znanje moram dijeliti dalje u svijet. 

Ubrzo sam se povezala sam Martinom Trboglav Podvorac i Ninom Čikeš Stegić, osnivačicama centra za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo u Zagrebu. Njih dvije drže panel raspravu nakon moje predstave na temu postpartum depresije i donose toliko toga ljekovitoga za majke. Čini mi se da smo zahvaljujući ovom projektu motivirale mnoge žene da se ponovno vrate svojoj priči, makar da o njoj pričaju, nebitno koliko je godina prošlo od njihovog postpartuma. Iskustvo ostaje u nama, u majci, bebi i cijeloj obitelji. I nikad nije kasno iscijeliti ranu koja je tada nastala. 

Žene vrlo često odmah nakon predstave krenu pričati o svom iskustvu i tako se priča širi dalje te nas na taj način povezuje i osnažuje.  Još u samim anketama žene su znale pisati da ih nikad prije nitko nije pitao kako su se one osjećale tada, tko je bio tu za njih da ih čuje i vidi. Društvo ne priznaje koliko je snage i hrabrosti potrebno da žena prođe kroz porod i postpartum.

E: Kakvo je tvoje iskustvo doule u našem društvu? Koliko su bolnice otvorene za pomoć doule prilikom poroda? Kako obitelj reagira?

D: Nažalost, pojam doule nekima je još uvijek nepoznat. S jedne strane osjećam da još uvijek postoji neka vrsta otpora prema doulama, dok s druge strane postoje žene koje sa svakom novom trudnoćom imaju doulu uz sebe. Vrlo često to budu majke koje su imale traumatično iskustvo poroda i postpartuma i sada ne žele to ponoviti s drugom bebom. Žene koje angažiraju doulu žele jednu osobu koja će ih voditi i kojoj se mogu obratiti za sve brige koje imaju. Doula će uvijek biti tu. Čekati. A kad majka dođe, doula će ju ohrabriti da odgovore uvijek potraži unutar sebe, jer u svakoj od nas krije se unutarnja mudrost koja je tu, samo se negdje putem skrila u nama. Biti doula za mene je poziv moje duše, da ohrabrim majku, pružim joj podršku, njoj i novoj duši koja je stigla na zemlju.

E: Uvijek naše sugovornice pitamo što za njih znači pojam mamager, pa pitam i tebe – što za tebe, s obzirom na cijelo iskustvo do sada, znači biti mamager?

D: Biti ‘mamager’ za mene je biti žena koja slavi sebe i sve druge žene, što god one radile i čime god se bavile. Žene koje idu ka proaktivnijem feminizmu koji u centar stavlja slušanje, podršku, ohrabrenje, solidarnost i zajedništvo. Zbilja vjerujem da je snaga feminizma upravo u ovome, kada žena ženi pruži ruku i kaže “idemo zajedno”. Tada mijenjamo svijet i stvaramo bolju budućnost, ne samo za nas nego i za naše buduće generacije. Način na koji rađamo djecu mijenja svijet. Način na koji njegujemo novorođene majke mijenja svijet. Vjerujte mi, podržane žene i majke iscijelit će čovječanstvo.

Izvor fotografija: Dea Marija Računica // Fotograf: Nikolina Pentić Durdov