U petoj epizodi Mamager podcasta pridružila nam se Jelena Sremić Lulić, trenerica fitnessa, bodybuilderica u najboljim godinama, life coach i slikarica. Samohrana je majka Tonija koji koristi kolica, no unatoč tome je aktivan sportaš i student povijesti, umjetnosti i filozofije.
S Jelenom smo pričali o tome kako se rodila ideja za bodybuildingom, o stereotipima s kojima se susreće u bodybuildingu, o životu s djetetom s tjelesnim teškoćama, pa čak i o tome kako izgleda dejtanje u pedesetima.
Ovo sve i još puno više poslušajte u cijeloj epizodi podcasta, a niže donosimo “isječak” razgovora.
N: Za početak, od kud ti ideja da postaneš bodybuilderica?
J: Zapravo s neba jer nisam nikada planirala da ću se u životu baviti sportom. Ali ima jedna stvar koju sam primijetila, a to je da ono od čega u životu bježiš, odgađaš ili se boriš protiv toga, ako mora, stići će te kad-tad. I onda kada to dolazi k tebi, a ti to uporno odbijaš, svaki put iznova dođe u kompliciranijoj životnoj situaciji. I u jednoj takvoj mojoj kompliciranoj situaciji koja mi se desila, ja sam na silu krenula u sport.
Boljela su me leđa, Toni je imao problema itd. Krenula sam ovako malo vježbati, sa 39 godina. Ima situacija u dvorani gdje se svi iznenade kada me vide jer misle kako sam cijeli život u sportu. Ja se ponašam kao da zaista i jesam jer sam puno uložila u sebe i puno sam naučila u tom periodu. Sada se tu radi već o razdoblju od 16 godina da sam non-stop u sportu.
Mnogi mladi kada me vide kako vježbam misle “Ako može ona, mogu i ja” pa mi je sve to jako pozitivno i drago. Što si stariji, teže je mentalno krenuti u sport i imaš druge prioritete u životu. Imaš manje mogućnosti, a moraš sama stalno tražiti nove mogućnosti i boriti se za njih. Najviše bih voljela potaknuti ostale žene svojim primjerom i pokazati im da se može.
N: Reci nam nešto o stereotipima u bodybuildingu?
J: Mislim da su najveći stereotipi što se tiče ženskog sporta upravo na području bodybuildinga. Kada je bodybuilding krenuo biti popularan, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, meni je to izgledalo kao prva crta feminizma jer su te žene tada imale mišiće. Iako mišić ne pita za rod, meni je to bila muška stvar. Svatko radi što želi, ali postoji ta stigma u kojoj žene u bodybuildingu klasificiraju kao muškobanjaste. Krajem sedamdesetih tek je ženama odobreno da trče maraton jer je vladalo mišljenje da žene nisu sposobne trčati maraton. Žene u bodybuildingu su također puno manje plaćene. U bodybuilding natjecanju, primjerice u Olympiji, muškarac osvoji otprilike pola milijuna dolara, a žena 50 tisuća – tolika je razlika.
N: Jave li ti se ikada žene i komentiraju kako si im inspiracija?
J: Da, inbox mi je pun takvih poruka. Snimili su dokumentarni film o meni 2011. To mi je prvo bilo kao Big Brother, kamere posvuda, ali sam pristala. Nakon tog filma, nevjerojatno je bilo koliko mi se ljudi javilo s pozitivnim reakcijama. Dan danas me prepoznaju na ulici.
Ima jedna fenomenalna stvar koja mi je jedna od stvari koja mi je produžila život u tom smislu jer znam da kad me jednom više neće biti, da sam ostavila trag. Prošle godine u 4. razredu osnovne škole, na predmetu hrvatskog jezika učilo se o dokumentarnom filmu i u udžbeniku Školske knjige od svih dokumentarnih filmova, izabran je film o meni, “Jelena” iz 2011. Nakon što su ga pogledala, djeca su mi se masovno počela javljati. Gostovala sam i u mnogim školama i to mi je ludnica. Kad pričam o tome, plače mi se jer mi je to nevjerojatan uspjeh.
