U šestoj epizodi Mamager podcasta pridružuje nam se Lidija Lijić, arhitektica i sportašica koja nam svima služi kao primjer da se zaista može naći vremena za sve, pogotovo ako nešto voliš. Njena strast i pustolovni duh su zarazni, a priča o njenim postignućima tjera nas da i mi krenemo ganjati svoje snove. 

U razgovoru saznajemo čime se sve Lidija bavi, kako je uopće došlo do toga da se bavi svim tim ekstremnim aktivnostima u slobodno vrijeme, kako uz to hendla stalni posao i majčinstvo. Ovo sve i još puno više poslušajte u podcastu, a niže donosimo “isječak” razgovora.

B: Za početak, reci nam kako izgleda jedan dan s tobom? Kako nalaziš vremena za sve te stvari kojima se baviš? 

L: Jedan dan izgleda jako kaotično, a možemo reći i jako zanimljivo. Što se tiče posla, radim kao arhitektica u Brodosplitu, znači 8 sati ispred kompjutera. Klasičan jedan uredski posao. Treninge uguram prije posla, znači u 6 ujutro je prvi trening na bazenu. Nakon posla, oko 16 sati, je drugi trening. 

Kad pričamo o dijelu pilotiranja, alpinizma, to su aktivnosti za koje je potrebno malo više vremena, tako da su to onda obično vikendi, spajanje praznika, spajanje četvrtka, petka i vikenda za ispenjati neki vrh u Alpama. Godišnji odmor koristim za otići na neku ekspediciju. Kombinatorika - rekla bih.

B: Kako si se uopće odlučila za takve ekstremne sportove? Otkud ta ljubav prema tome, pogotovo prema ronjenju? Koje si sve rekorde oborila? 

L: Rekla bih da ne postoji trenutak odluke u mom životu kada sam se odlučila baviti ronjenjem, to je jednostavno bio jedan put neke strasti prema moru, želja za boravkom u moru, taj jedan vodeni ambijent koje meni daje jednu predivnu senzaciju mira i uživanja. 

Zašto je to sve tako postalo aktivni dio mog života, pa ja volim reći da živim život u horizontali kao i svi mi, taj život posla i dnevnih obaveza zbog čega mi je bilo potrebno da imam nešto zbog čega se osjećam živom. 

Volim iskušavati nove stvari, testirati sebe i to sam pronašla u ronjenju, alpinizmu i pilotiranju i to je taj vertikalni izazov, kako ja to zovem, bilo gore ili dole, to mi daje tu crtu života, da imam osjećaj da sam živa. 

B: Čini se da je to zapravo puno više duhovno, nego kako izgleda. Rekla si da sa svakim svojim zaronom osjetiš sebe kako si živa. Na koji način je ta duhovnost spojena s tim ekstremnim sportovima? 

L: Volim reći da je ronjenje u prvom redu mentalni sport i to zaista je. Postoji ovaj fizički dio gdje postoji pripremna sezona od 10. mjeseca do 6. mjeseca kad su obično svjetska bazenska prvenstva. U 10. mjesecu su obično dubinska prvenstva. Znači gotovo jedna cjelokupna sportska godina. Ima jako puno fizičkih priprema, ali budući da je to sport u kojem negiramo taj neki osnovni poriv za disanjem, izuzetno je mentalno izazovan sport. 

Jako teško je raditi neku aktivnost i ne disati. Evo, zamislite da se bavite trčanjem i idete u teretanu, što je prilično teško samo po sebi, a pritom ne dišete i borite se s tim jednim dijelom sebe. Kad kažemo mentalni sport, to se prvenstveno manifestira u moru gdje nakon 20-ak metara nakon što zaronite postajete negativno plovni i imate tu senzaciju kao da padate. 

Free fall se to inače zove u ronjenju i to je jedna svemirska senzacija gdje ste u bestežinskom stanju. To bestežinsko stanje, to plavetnilo oko vas, tišina, pritisak dubine, stvarno izaziva jednu predivnu senzaciju koju vi osjetite dok zaranjate u tu dubinu i kao da zaranjate u samoga sebe. Imate osjećaj da ste zaista prisutni u trenutku i vrlo često pronađete i odgovore na neka pitanja koja vas muče.

B: Što tebe inače motivira i inspirira, osim svega toga čime se baviš? 

L: Inspirira me život. Jako me inspiriraju stvari, jako sam perceptivna, i evo na primjer, kada čujem pticu kako vani pjeva odmah ću se zamisliti i zapitati što je to, koji su izazovi ornitologije, što ima u tome. Volim se osjetiti živom i ne mogu reći da to ne mogu osjetiti na svakodnevnoj razini, ali jako me privlače i motiviraju stvari koje su na ovome svijetu, a vjerujem da je svijet prepun takvih stvari poput jahanja u Mongoliji, zaron s kitovima na Tongi, prijeći Australiju s autom, voziti se biciklom od Dubrovnika do Rijeke… Mislim da su to one stvari koje kad radite, živite život onako nekako kako bi trebalo biti. 

Naravno, svi imamo dnevne poslove i obaveze, ali vjerujem da bi svatko od nas trebao izdvojiti vrijeme za te neke snove koje smo sigurno nekada imali i dati si za pravo za živimo malo. 

B: Sigurno se nisu svima uvijek sviđali tvoji izbori, pogotovo kad je u pitanju odabir da se baviš svim tim ekstremnim sportovima. Kako si se nosila sa time? 

L: Pa jako je to teško. Teško je prvo samome sebi dozvoliti da izađeš iz stereotipa, da imaš snagu odmaknuti se od toga. Velik je pritisak od okoline kao i obitelji da niste dovoljno dobri, da niste premali, premršavi, preženstveni, prekrhki, preglasni, pretihi… Uvijek je nešto. Ali trebali bi nekako skupiti tu snagu i odvažiti se i pokušati. Samo to da ste probali je za mene već uspjeh. Jer ste izašli iz stereotipa i tih nekih nametnutih okvira. 

Bitan je taj put, to guranje i učenje, izlaženje iz zone komfora. To je ono gdje stvarno upoznajemo sebe. I rekla bih da sve to što odradimo, nas izgradi i učini nekako drugačijima, snažnijima, moćnijima. Tako da bih rekla svima, tko god se zadržava na nekom okviru, bilo nametnutom ili vlastitom, da se odvaži izaći. 

S Lidijom smo još popričali o njenoj udruzi Seashepard čija je osnivačica, na kojim budućim projektima još radi, kako izgleda zaron na Himalaji, pitali smo i koju poruku bi poslala mlađoj sebi, što njeni roditelji misle o svemu tome i još mnogo toga, saznajte sve u podcastu na Mamager TV-u.

Ovaj sadržaj nastao je u suradnji s Bipa Hrvatska.

Izvor naslovne fotografije: Mamager