S Petrom smo popričali malo više o njoj; što ona radi nakon svega, kako je ishendlala svoju tešku situaciju, što joj je pomoglo, koje stereotipe je razbila putem, ima li vremena za sebe i kako ga voli provoditi. Ovo sve i još puno više poslušajte u podcast, a niže donosimo “isječak” razgovora. 

T: Za početak, reci nam nešto o sebi, odakle si, čime se baviš… 

P: Ono čime se ja zapravo primarno trenutno bavim je time da sam ja mentor, edukator i coach svim ženama koje su u sličnoj situaciji kao što sam se ja našla prije dvije godine. Žene koje nekako nisu očekivale da će dobiti dječicu sa određenim stanjima i dijagnozama, a to se u životu jednostavno dogodilo. Kroz taj jedan mentorski rad zapravo prolazimo taj jedan proces svega što sam ja prolazila sa svojim psihoterapeutima prije dvije godine i što mi je bilo jako značajno. Ja često znam reći da nije bilo tog rada na sebi i tog jednog rada kroz coaching i psihoterapiju prije Lavine dijagnoze ja mislim da ja ju ne bi zapravo niti iznijela na način na koji sam ju iznijela do danas.

T: Gdje si pronašla tu snagu i usredotočenost, pa čak i optimizam, da ishendlaš cijelu ovu situaciju i da na kraju stisneš ruke i odlučiš prikupiti te novce sama? 

P: Pa to je zapravo bio proces, ja nikada nisam od samog starta mislila da ću uopće doći do tog koraka. Međutim, humanitarna akcija je bila samo jedan logičan slijed događaja nakon što smo mi kao obitelj jednostavno iscrpili sve ostale mogućnosti. 

Nakon što smo prošli sastanaka i sastanaka sa vladajućima, molili, dokazivali zašto to ima smisla, dati njoj lijek, dati taj lijek svoj drugoj djeci koja su u istoj situaciji kao i ona, i na kraju kada smo dobili tu službenu odbijenicu nakon godinu dana tapkanja u prazno, nama kao obitelji je bio logičan korak ta humanitarna akcija. 

Što se tiče snage, ja imam u sebi tu crtu da kad mi netko kaže da ja nešto ne mogu ja moram pokazati da mogu. Ali i u ovoj situaciji ja često znam reći da to nije uopće snaga i hrabrost koliko je to bio jedan luđački adrenalin. Jer kad se radi o tvom djetetu, koji drugi izbor postoji. Za mene nikad nije bio izbor odustati. Ja nisam vidjela kao realan scenarij da se borim za nešto i da ne uspijem, i da onda u jednom trenutku stanem. Ja sam znala da nekakvo rješenje postoji, nisam znala kako ću ga izrealizirati, nisam znala na koji način će se to dogoditi, ali sam imala dovoljno vjere u sebe i dovoljno vjere u mentalitet naših ljudi. Jer to jesmo mi. 

I ono što je meni osobno najdraža stvar u cijeloj toj priči je što smo zajedničkim zatrpavanjem mailovima, medijskim apelima, pričom na društvenim mrežama, tu su društvene mreže pokazale koliko su zapravo moćan alat kada se koristi za nekakve konstruktivne stvari, i sve te tisuće ljudi koje su stajale uz nas kao obitelj došli do toga da, ne samo da je Lava dobila lijek, već smo u konačnici zajedno došli do toga da je taj pravilnik promijenjen i da danas sva djeca koja su u sličnoj situaciji kao ona, taj lijek mogu dobiti sada u Zagrebu, besplatno, o trošku zdravstva, a nekako to je i bio primaran cilj. 

T: Kad smo već kod Lave, rodila si ju sa krunom na glavi. Što te nagnalo na to, kako si došla na tu ideju? 

P: Da, Lava je rođena doma, Lava je bila moj drugi porod, prvi kućni porod. Ozren je rođen u bolnici i nakon toga sam se odlučila za kućni porod. To je jako zapravo zanimljiva priča zato što sam ja tu krunu, tj. konkretno to je Severova kruna koju sam ja dobila na poklon od svoje doule koja je između ostalog postala i prijateljica kroz sve to skupa, i danas jedna od boljih prijateljica. 

I u trenutku kada je ona meni poklonila tu krunu, možda dva tri mjeseca prije samog poroda, ja sam u jednoj šali rekla “ja ću roditi s krunom na glavi”. Ironično je što, u tom trenutku, moj muž nije stigao doći na porod, neovisno o tome što je ona rođena doma, jer je išao odvesti našeg starijeg sina kod bake. No ja sam u samo dvadeset minuta rodila i nisam se sjetila nazvati njega, ali sam se sjetila krune. I u jednom trenutku sam ja svojoj douli rekla “molim te donesi mi krunu, ja želim roditi s krunom”. 

I postoji tako ta jedna slika gdje se Lava tek rodila i ja imam krunu na glavi. Ja sam si zapravo htjela ostvariti tu jednu želju i sebi pokazati da porod ne mora biti traumatično iskustvo. Da ne mora biti nešto što je teško, nešto što je grozno, što moraš samo preživjet, zaboravit i nastaviti hodati dalje. I tako uistinu je bilo. Njezin porod je stvarno bio prekrasno osnažujuće iskustvo, i način, i ljudi koji su bili oko mene, ali definitivno i brzina na koju nitko nije mogao utjecati. Ali, postoji razlog zašto je i bilo toliko brzo.

T: Tvoja snaga i usredotočenost da ishendlaš ovako tešku situaciju na neki način ruši stereotipe o toj jednoj krhkoj ženi ili majci koja se možda ne snalazi dobro u takvim situacijama. Reci nam s kakvim stereotipima si se još znala susresti i kakve si stereotipe još srušila? 

P: Pa ja mislim da moja duga plava kosa može nagovijestiti s kakvim stereotipima sam se znala susresti (smijeh). Tako da vrlo često su znali ljudi, kroz ono moje rano odrastanje, znali pristupati s tom jednom dozom cinizma što se tiče moje inteligencije. I ostajati bez riječi kada shvate da možda ne mogu u nekim trenucima spojiti lik i djelo. 

A što se tiče nekih sadašnjih trenutaka, stereotipa ima zapravo jako puno i to je ono što se, najviše i kroz svoj radim, trudim maknuti te stereotipe od žena koje su ujedno i majke koje imaju djecu sa određenim poteškoćama. A to su oni nekakvi klasični naši balkanski stereotipi da moraš bit jadan, moraš bit žrtva, mora ti biti teško, ne može ti biti lako jer kako možeš imati istovremeno bolesno dijete i da ti je lako. I ja sam svjesna da svojim radom mnogima, kako bi se reklo, “tresem kavez”, ali upravo to i je cilj. Zato što niti trebamo biti jadne, niti trebamo biti žrtve, da, okolnosti jesu teže, ali postoje situacije koje su puno teže. Postoje scenariji koji su puno gori i zato nekako uvijek volim gledati na tu pozitivnu stranu zato što smatram da ako krenem gledati na negativnu, osobito u ovako jednoj priči koja je se nama krenula događati kao obitelji prije dvije godine, ja vjerujem da bi me to poklopilo i da bi to bilo to od mene. I to ne samo od mene već i od moje djece. A ja volim da moja djeca dobiju, možda ne uvijek najbolju verziju mene, ali taj jedan maksimum koji ja njima mogu dati. 

Ja se trudim, učim, mijenjam, korigiram, i ne volim kada ljudi imaju taj jedan stereotip da samim time što imaš dijete s određenom poteškoćom, u invalidskim kolicima, da ti automatski time trebaš biti jadan. To je nešto što se znalo o meni prokomentirati za vrijeme Lavine akcije kako ja nigdje nisam plakala. I nisam nigdje plakala jer neću nikada plakati u javnosti. To ne znači da sam hladna, to ne znači da nemam emocije. To samo znači da te suze ne koriste nikome. Snaga i pozitiva koriste svima nama da radimo neke bolje promjene. Suze se događaju, ali ako nemaju nekakav smisao, zašto to plasirati u javnost. Ja znam da je to možda grubo, ali moje uvjerenje je uvijek lakše biti žrtva nego biti pozitivan i snažan i izboriti se za neke stvari. 

T: Da li se često osjećaš kako te ljudi sada vide samo kao Lavinu mamu te ima li nešto što bi možda voljela da te ljudi više ne pitaju? 

P: Da, da. Sad je prošla puna godina dana od njezinog doziranja, godinu od pol od njene akcije i svega toga skupa, i svakim danom je to sve manje i manje. Ali definitivno se dogodio taj jedan trenutak gdje nas ljudi prepoznaju na cesti, a mi nismo nekakve javne medijske ličnosti koje su navikle na to, i dogodio se taj jedan sinonim da je Lavina mama jednako Petra, tako da mene ljudi i dan danas znaju osloviti sa Lavina mama, a ne sa Petra. I to je jedan svojevrsni teret. To je jedna određena krađa identiteta zato što sam ja puno više nego što sam Lavina mama. 

Prije svega, ja sam mama dvoje djece, a ne samo jednog djeteta. Ali i mimo toga, ja sam i žena i poduzetnica, prijateljica i partnerica, i imam puno uloga osim te da sam samo mama. Nekako mislim da je to sad opet dio našeg mentaliteta. Žena kada postane majka, ona je postala majka i odjednom kao da joj se sve druge uloge nakon toga brišu. A ako ima puno uloga, ljudi najčešće znaju reći da nije dobra majka. Tako da to su ti nekakvi stereotipi, te nekakve predrasude za koje se ja nadam, kako vrijeme ide i kako se stvari mijenjaju na našim prostorima, da su to neki stereotipi koje uspijevamo rušiti. 

Definitivno je bio taj jedan trenutak gdje su me oslovljavali kao Lavina mama, a ne Petra, no to nije ljudima za zamjeriti. Ja nisam bila nekakva javna ličnost pa da ljudi znaju otprije tko sam ja, a Petra je sama po sebi lijepo dijete što se medijskim kućama svidjelo i to je tako sve nekako funkcioniralo zajedno. Svi smo mi imali taj neki zajednčki cilj, i svatko od nas je imao taj neki interes. Ali sada, nakon godinu dana, polako sve malo po malo jenjava. Sva sreća i da je ona bila toliko mala kad se sve ovo dešavalo, da će se njena fizionomija toliko promijeniti da uistinu možda za tri, četiri godine neće baš svatko ju moći prepoznati na cesti i znati da je to Lava. Jer to je isto jedan svojevrsni teret koji ona nije tražila.

T: Uspijevaš li u svemu tome pronaći neko vrijeme za sebe, za svoje hobije, wellbeing, za druženje s mužem i kako? 

P: Primarno, ja jako volim svoj posao tako da to meni dođe i kao i jedan svojevrsni ispušni ventil i kao taj jedan trenutak selfcare-a. Ali moram priznati da sam ja na teži način naučila što znači ne uzeti to vrijeme za sebe. Što znači ne brinuti o sebi, stavljati sebe na zadnje mjesto, i to su ti neki trenuci o kojima sam ja pisala već na društvenim mrežama, kada me poklopila postporođajna depresija i nisam znala da je to postporođajna depresija, a nakon toga se nastavilo depresijomi jako hektičnim obiteljskim događanjima. 

Mi smo se u jednom trenutku selili doslovno s kontinenta na kontinent. I nekome se sad to možda čini kao “pa šta samo si se spakirao i otišao” no ti zapravo seliš cijeli svoj život. Tako da, da, ja sam na teži način naučila prioritizirati sebe i ono što sam ja, kao žensko, morala naučiti je tražiti pomoć. Ja sam htjela da meni netko pomogne, ali ja to jednostavno nisam tražila i nisam to verbarizirala. I onda sam živjela u onoj frustraciji i ljutnji m”zašto meni nitko ne želi pomoći”, a kad zapravo to nisam ni tražila. Tako da sada su angažirani i baka servis i mlađa sestra koja nema djece. Nemam više onu zadršku nazvati ih i reći “ajde uzmite ih za vikend” i to ne zato što moram nešto obaviti već zato jer mi jednostavno treba malo mira i tišine i za partnerski odnos. Partnerski odnos mislim da je ključan i mislim da sam tu imala jako puno sreće zato što, nažalost, puno žena nema tu podršku partnera koji njih uistinu vide u svemu tome skupa što se događa. 

Činjenica je da, i Lavinu akciju, kontrole, dijagnoze i sve ostalo, taj većinski dio sam ja odrađivala jer mi nekako dolazi prirodno. Ali meni to nije problem odraditi i zato što ja znam da iza leđa imam partnera koji će meni samoinicijativno reći “OK, ajde odi se prošeći” ili “ajde odi se odmoriti”. Mislim da je ključna ta podrška, i ako nemaš tu podršku onda je to sve jako teško. Teško je ako imaš dvoje zdrave djece, a pogotovo ako imate još dodatne probleme. 

Na kojim projektima još Petra radi, koji su joj budući ciljevi, saznajte u podcastu na Mamager TV kanalu.

Ovaj sadržaj nastao je u suradnji s Bipa Hrvatska.

Izvor naslovne fotografije: Mamager