Neke odluke mjerimo u centimetrima, druge u miru koji nam donose. I sve to skupa, polako, pretvara prostor iz mjesta gdje spavamo u mjesto koje nas nosi.

Pukotina koja nije samo pukotina

Nekad sve krene od jedne pukotine. Možda na zidu, možda u nama. Sitnica, rekli bismo – trag na žbuci, boja koja se oljuštila u kutu kuhinje, ali dovoljno da nas natjera da zastanemo i vidimo ono što smo dugo izbjegavale. Prostor koji nas je nekad nosio, sada nas samo drži. Zidovi su isti, a ipak se čini da se nešto pomaknulo. Ili smo se mi pomaknule.

Krenemo od malih planova. Možda nova boja, možda drugačiji raspored namještaja, možda samo još zavjese. I onda shvatimo da ne mijenjamo samo prostor – već i način na koji proživljavamo dane. A to nas malo zatekne, jer tko bi rekao da će pomicanje komode od 100 kilograma promijeniti način na koji dišemo. Ili na koji vičemo kad se zabijemo u nju jer nismo zapamtili novi raspored.

Strpljenje, prašina i neočekivani učitelji

Radovi nas usporavaju, tjeraju da čekamo. Prašina se taloži po policama, a s njom i misli o svemu što nam zauzima mjesto, a ne donosi vrijednost. I odjednom je čišćenje police jednako kao i raščišćavanje dijela života. Počnemo se pitati zašto uopće čuvamo te „možda će zatrebati” stvari – i u ormaru i u glavi.

Shvatimo da u toj priči nismo samo vlasnice stana ili kuće (bog daj kuće!). Mi smo one koje istovremeno podižu dom i sebe. One koje znaju da novi stol ne znači samo novi stol – nego nova mjesta za razgovore, jutra koje će se pamtiti, ili tišinu koja nam je trebala više nego što smo imale hrabrosti priznati. Ponekad je baš ta tišina najdragocjenija investicija cijele adaptacije (osim, naravno, hrpe utičnica na pravom mjestu – to je zlato).

Prostor nas uči strpljenju. Pokazuje da stvari traju dulje nego što planiramo i da je put do cilja rijetko uredan. Podsjeća nas da imamo pravo reći “ne” stvarima koje nam ne služe, čak i kad su ih drugi proglasili nužnima. Da imamo pravo zamijeniti težinu nepotrebnog lakšim, prozračnijim rasporedom – ne samo u sobama nego i u mislima.

Novi raspored, nova ja 

A taj novi raspored? To je trenutak kad prestanemo gomilati obaveze koje nas guše. Kad odlučimo zadržati samo ono što nam donosi mir i podršku. Kad shvatimo da ne moramo ispuniti baš svaku policu ni svaki sat u danu. Novi raspored znači imati prostor za sebe – i ne osjećati krivnju zbog toga.

Nećemo ovdje govoriti samo o pločicama, stolariji i metraži. Govorit ćemo o tome kako zidovi pamte odluke, kako kuhinjski stol može čuvati i nedjeljna pečenja i poslovne pregovore, i kako ormar pun nepotrebnog zna biti teži od betona. Govorit ćemo o pravu da naš dom bude saveznik, a ne pritisak.

Jer kad se prašina napokon slegne, shvatimo da novi raspored nije samo u prostorijama. On je u tome kako se budimo, kako dišemo i kako biramo provoditi svoje dane. U onom trenutku kad stanemo na sredinu sobe, pogledamo oko sebe i kažemo – ovo je prostor koji me nosi. Ovo je život koji gradim. I, da, ovaj put znam gdje mi je komoda.

Izvor naslovne fotografije: Vecteezy