Postoje stvari koje kupiš, pa ih za par godina zamijeniš. I postoje one o kojima ne želiš više nikad, nikad, nikad i nikad razmišljati. Sustav grijanja spada u ovu drugu kategoriju. To nije sjeckalica koju baciš jer je zatupio nož. To je investicija koju mjeriš u tisućama eura, a ne u stotinama. U paketu s bankom, papirologijom i onim trenutkom kad shvatiš da si na “ti” s barem tri službenika iz različitih odjela jer si već pet puta bio u njihovim uredima.
Investicija koju ne želiš dirati opet
Ono što svi žele je rješenje koje grije prostor i toplu vodu, bez zasebne klime, bez dodatnog bojlera i bez paralelnog kalendara servisa koji se nikad ne mogu dogovoriti za isti termin. Jer ako već plaćaš servis, barem bi volio da sve odrade isti dan – a ne da dva tjedna kasnije opet uzimaš slobodan dan.
Jedan uređaj za sve san je svakog normalnog čovjeka.
Plin – stara priča s novim zapletima
Plin je mnogima poznata priča. Instalacije postoje, mreža je razvijena, udobnost je tu. Problem je što scenarij ne pišemo mi, nego globalno tržište, geopolitičke odluke i “netko drugi s vrha”. Cijene skaču kad im se prohtije, a dugoročno sve više regulativa ide u smjeru smanjenja ovisnosti o fosilnim gorivima. Udobno jest, ali i frustrirajuće – jer ključne uvjete svog grijanja ne kontroliramo.
Dizalica topline – tehnološki iskorak s fusnotama
Dizalica topline zvuči kao logičan korak naprijed – tehnološki i ekološki. Nema izgaranja goriva na licu mjesta, radi na struju, koristi obnovljive izvore. Ali razlike među modelima su velike, i nisu samo tehničke sitnice. Eh sad… možemo i u podkategorije koje su primjenjivije i češće u našem podneblju. Iz osobne perspektive – kupujem iste cipele godinama jer ne želim birati. Sad zamislite ovo.
Zrak–zrak sustav radi po principu klime – uzme toplinu iz vanjskog zraka i unese je unutra. Dobar je za grijanje i hlađenje, posebno u stanovima ili kućama čija veličina, položaj i raspored prostorija to dopuštaju. No ne grije toplu vodu, što znači dodatni uređaj, dodatni trošak i još jedan servis koji se, naravno, ne javlja kad ti treba.
Većina ovih uređaja još uvijek koristi freone koje EU planira izbaciti do 2035. godine. A grijanje nije stvar koju mijenjaš svakih deset godina. Zato sve više proizvođača prelazi na propan (R290), koji je ekološki prihvatljiviji i sigurniji za budućnost.
Zrak–voda sustav toplinu iz zraka prenosi na vodu koja ide kroz radijatore, podno grijanje ili ventilokonvektore. Grije i prostor i sanitarnu vodu – jedan uređaj koji sve pokriva. Ventilokonvektori sami po sebi zaslužuju dodatno vrijeme jer njihova estetika varira od “jedva primjetan” do “industrijsko čudo u dnevnom boravku”, ali to je tema za drugi put.
Kako biramo ono što biramo
Odluka između plina i dizalice topline u praksi se svodi na kombinaciju tehničkih mogućnosti, lokacije, postojeće infrastrukture i tolerancije na rizik. Ako već postoji plinska instalacija i mreža, prelazak na dizalicu topline znači ozbiljna ulaganja – ne samo u sam uređaj, nego i u izolaciju, stolariju i sustav distribucije topline. Ako se ulazi u adaptaciju ili novogradnju, dizalica topline (posebno zrak–voda) može pružiti dugoročnu stabilnost i veću neovisnost o tržištu plina.
Treba gledati dalje od trenutnih cijena energenata: gdje će biti cijene struje i plina za par godina, kakvi će biti propisi o emisijama i koji će energenti dobivati prednost u subvencijama. Jer ovo nije samo pitanje komfora, ovo je pitanje koliko će grijanje biti pod našom kontrolom kad “netko drugi s vrha” promijeni pravila igre i to nas košta nekoliko tisuća eura.
Na kraju, izbor između plina, zrak–zrak ili zrak–voda sustava nije samo tehničko pitanje. To je procjena koliko smo spremni uložiti sada, koliko smo spremni riskirati u budućnosti i koliko nam je važna jednostavnost održavanja. Nema univerzalnog rješenja – ono što je isplativo i praktično jednom čovjeku, drugome može biti dugoročna frustracija. Možda je najpoštenije priznati da ovdje ne tražimo “najbolje” grijanje, nego ono koje ćemo najmanje psovati svaku zimu.
Izvor naslovne fotografije: Vecteezy
