Već smo pisali o posjetima groblju povodom Svih svetih i perspektivi koju moderan čovjek ima kada je obilježavanje ovog velikog kršćanskog blagdana u pitanju. Tako smo zaključili kako, bez obzira jeste li vjernik ili ne, na ovaj blagdan svi dobivamo priliku za potpunu introspekciju i refleksivna razmišljanja o prolaznosti života. 

Ipak, za mnoge je prvi studenoga samo još jedan datum u kalendaru koji treba ispoštovati, rutina koju se ne smije preskočiti. Ono što društvene norme nalažu, ne preskače se ni pod cijenu iskrenosti. Svi sveti mnogima su još jedna u nizu obaveza u kojoj se odlazak na groblje gleda u kontekstu pripadnosti zajednici i poštovanja prema ljudima kojih više nema, a puno su nam značili - pa čak i oblikovali naše životne puteve. 

No, što ako unatoč tome svemu ipak ne osjećamo povezanost s tom tradicijom odlaska na groblje?

Zašto je odlazak na groblje obaveza?

U korijenu ove „dužnosti” leži duboko ukorijenjeni stereotip: posjet groblju prikazuje nas kao odane i brižne osobe. Ljudi su uvjereni da je posjećivanje grobova dio izražavanja poštovanja prema onima koje smo voljeli, a više ih nema. No, postoje situacije u kojima bol zbog njihovog odsustva i dalje osjećamo, ali nemamo emocija za ovakav način iskazivanja gesta. 

Često se dogodi i da sretnemo nekoga od poznanika, prijatelja, daljnje rodbine koju mjesecima i godinama nismo vidjeli, a onda grobovi odjednom postaju mjesta na kojima se priča o životnim uspjesima, postignućima, izvlače se na površinu stvari iz intimnog života koje možda ne želimo ni sa kime dijeliti, smješkamo se jedni drugima, pa čim okrenemo leđa komentiramo zajedljivo, podrugljivo, zavidno. 

Što dobivamo takvim ponašanjem i kako uopće učiniti da to odavanje počasti i molitva za pokojne ne postane natjecanje u tome tko će donijeti ljepši buket i skuplje lampione? 

Izbjegnite neprimjerenu socijalnu promenadu u kojoj bismo trebali početi postavljati osobne granice i jasno recite „ne“ očekivanjima koja ne odražavaju našu emocionalnu stvarnost.

Vjerski kontekst

Svi sveti su dan koji se neminovno povezuje s vjerskom pripadnosti i samim činom odabira vjerovanja u zagrobni, odnosno vječni život koji nam je obećan. Kada je čovjek vjernik u punom smislu ove riječi i pridržava se i živi tu svoju vjeru svaki dan, onda mu i ovaj blagdan poprima jedno sasvim drugačije značenje koje i nema toliko veze s tradicijom. Isto tako, on ne gleda na njega kao na obavezu nego kao logičan slijed svog kršćanskog puta (i vjerovanja). 

No, što ako smo vjernici, a ipak ne osjećamo povezanost dok dođemo pred grobove dragih ljudi? U tim trenucima, ne samo da osjećamo krivnju ako ne prisustvujemo tom činu, nego ju čak intenzivno osjećamo i onda kada zaista stojimo među kamenim pločama ukrašenima cvijećem i svijećama.

Autentičnost iznad društvenih očekivanja 

Ukoliko ste shvatili da je za vas odlaženje na groblje na Sve svete apsurd koji se kosi s vašim emocijama i razmišljanjima, ako vas to nimalo emotivno ne ispunjava, možete pokušati taj čin zamijeniti za neki drugi oblik izražavanja poštovanja prema preminulima. Primjerice, možda uz stare fotografije, molitve i upaljenu svijeću kod kuće uspijete više ispuniti svoje potrebe za povezivanjem i prisjećanjem. 

Dodatno, možete odabrati željeni iznos i donirati novac u čast preminule osobe onima kojima je to potrebno ili nekoj udruzi koja se bavi djelatnosti koja je vašem pokojniku puno značila. 

Možete pisati i pisma svojim dragim preminulima. Uz taj čin, zasigurno ćete postići emotivno povezivanje kakvo priželjkujete jer pisanje dokazano ima terapeutski učinak i automatski izaziva potrebu za refleksivnim promišljanjima i obnovom starih sjećanja. 

U svakom slučaju, nema ništa loše da u životu biramo autentičnost iznad društvenih očekivanja. Baš naprotiv, to je i poželjno – kako u svim ostalim situacijama i prigodama, pa tako i u ovoj. 

Izvor naslovne fotografije: Pexels