Ovih dana proslavili smo dva rođendana i Božić, kuhalo se bez pauze, nastalo je pedeset sarmi i da, jela sam kolače. Život se ne pauzira, ali može se voditi svjesno. 

I zato sam baš sada, kad sve izgleda kao da “nije vrijeme”, odlučila pozvati nutricionista. 

Taj razgovor me podsjetio na jednu stvar. Mi žene čekamo. Čekamo “kada stane posao”, “kad prođu blagdani”, “kad odradimo sve”, “kad se smiri kuća”. U svakoj toj rečenici nikad nema nas. A ono što se događa dok čekamo je tiho trošenje, umor, krivnja i pritisak da ili budemo savršene ili kapituliramo. I onda se dogodi kraj godine i opet ista priča: “krenut ću od prvog siječnja”.

Nitko nas nikad nije učio ravnoteži. Učili su nas preživljavanju. Zato ponekad treba napraviti nepopularan potez: nazvati nutricionista baš kad “nije vrijeme”. Ne zato da ti kaže što ne smiješ, nego da ti vrati osjećaj da imaš izbor i da te ne definira tanjur, nego odnos prema sebi.

Nutricionistički pregled: kad netko napokon gleda cijelu sliku

U svijetu u kojem roditelji jedu ostatke dječjih obroka, poduzetnici ručaju između dva sastanka, a mnogi od nas balansiraju burnout i ambiciju, prehrana je postala nusprodukt - a ne izbor. I onda se čudimo kad nam tijelo šalje signale. Što glad nije jasna. Što večer završava prejedanjem, a jutro grižnjom savjesti.

Ali zato prvi ozbiljan korak nije dijeta, nego pregled. Mjerenja, analize, razgovor. Ne onaj površni “što jedete?”, nego onaj dublji “kako živite?”.

Dobar nutricionistički pregled gleda:

• tijelo kakvo jest
• ritam dana
• stres, spavanje, hormone
• navike koje nismo ni primijetili da imamo.

Što mi je otkrila nutricionistica?

Ne pišem ovo kao stručnjakinja. Pišem kao žena koja je napokon prestala glumiti da sve zna i odlučila pitati nutricionisticu. Pitati tijelo. Pitati se zašto sam stalno umorna od hrane, iako sam o njoj razmišljala cijeli dan.

Jedna od najvećih promjena koju sam doživjela u posljednje vrijeme nije bila broj na vagi. Bila je tišina. Smanjila se ona stalna buka hrane. Onaj glas koji te vuče prema frižideru ne zato što si gladna, nego zato što si preopterećena, pod stresom, iscrpljena. Taj glas je dugo bio moj normalan.

Wegovy mi u tome pomaže i o tome govorim otvoreno. Ali ono što me najviše iznenadilo je koliko je promjena došla iz razgovora. Iz konkretnih, prizemnih savjeta koje sam dobila kad sam prestala tražiti dijetu, a počela tražiti način kako normalno jesti. Ovako sam izgledala prije:

A ovako izgledam sada:

Nutricionistica mi nije rekla da izbacim sve što volim. Nije mi rekla da brojim. Rekla mi je da jedem redovito, čak i kad nemam apetit. Da ne preskačem obroke jer se “dobro držim”. Da svaki obrok ima nešto što me drži sitom - protein. Da ne jedem ugljikohidrate same i u panici. Da povrće ne mora biti kazna. I da je sporije jedenje moćnije nego što sam mislila.

I možda ono najvažnije: rekla mi je da prestanem jesti protiv sebe.

Kad sam to počela primjenjivati, dogodilo se nešto neočekivano. Hrana je prestala biti glavna tema dana. Prestala sam pregovarati sama sa sobom. Prestala sam planirati kako ću se “popraviti sutra”. Počela sam jesti i nastaviti dalje sa životom.

Rezultati se vide. I osjećaju. Bolja prehrana, više kretanja i ova podrška rade razliku. Ali ne pišem ovo kao happy end. Put još traje.

Prva promjena koja se osjeti u tijelu (i zašto je to game changer)

Zanimljivo je da prva promjena nije vaga. Prva promjena je tišina.

Manje misli o hrani.
Manje impulsa.
Manje unutarnje borbe.

Prvi put nisam morala pojesti sve. Glad mi je jasnija. Ne jedem više iz panike. To je trenutak kad tijelo napokon dobije strukturu, a um prestane voditi rat.

Blagdani su tu. Stolovi puni. Ritmovi malo razbacani. I prvi put ne osjećam paniku. Ako pojedem više, svijet se neće srušiti. Ako mi se jede, pojest ću. Ako ne, neću. To sam dokazala i na proslavi svog rođendana uz ukusnu večeru.

Ovo nije priča o savršenstvu. Ovo je priča o odnosu s hranom koji je napokon postao tiši. I o tome kako je ponekad najveći pomak u životu onaj kad si dopustiš pitati za pomoć.

Moj najveći zaključak ove godine? Ravnoteža je odluka. I ne događa se u idealnim uvjetima. Događa se u loncu punom sarme, dok djeca trče oko stola, a mailovi stižu bez stajanja. I događa se kada si sama sebi kažeš: biram sebe, ne savršenstvo.

Izvor naslovne fotografije: Blanka Kovačec