Ima nešto čudno zadovoljavajuće u ritualu kukanja o životu i svemiru. Uglavnom se radi o istom repertoaru: „Ne mogu više s ovom birokracijom“, „Zašto su svi na ovom planetu nesposobni?“ ili posebno popularno pitanje: „Kad će više taj retrogradni Merkur prestati rasturati moj život?“ Kukanje je kao loša melodija koju pjevušimo svaki dan – iritantna, ali nekako postaje dio naše rutine.

No, prava istina je da kukanje nije ništa drugo nego emocionalna krpa. Jedna od onih koje koristimo za laštenje vlastitog ega kad stvari krenu nizbrdo. Lakše je, zar ne? Kukati o lošoj vezi lakše je nego je popraviti. Kukati o šefu koji je grozan, lakše je nego potražiti bolji posao. Kukati o kilogramima puno je zanimljivije nego ustati s kauča i otići u gym. 

Ali sigurno dođe trenutak u životu kada ti ta melodija napokon dosadi. Kada shvatiš da neće biti bolje dok ti ne odlučiš biti bolje. Proces koji nije ni brz ni jednostavan, ali je isto tako vrijedan svakog truda, počinje upravo trenutkom kad prestanemo kukati i poduzmemo nešto za sebe.

Zašto toliko volimo kukati?

Svi to radimo. Kukanje nas oslobađa trenutnog pritiska. Znanost kaže da je to psihološka ventilacija – način da se ispušemo i ublažimo frustraciju. Istraživanja pokazuju je da kukanje aktivira limbički sustav, dio mozga odgovoran za emocije. To znači da je kukanje instant olakšanje, poput prvog zalogaja pizze nakon lošeg dana. Problem može nastati u činjenici što to olakšanje traje otprilike koliko i pizza.

Još gora stvar kod kukanja je to što može postati zarazno. Prema psihologinji Christine Porath, konstantno prigovaranje mijenja naš mozak tako da postajemo negativno usmjereni. Na taj način, s vremenom se pretvaramo u ljude koji uvijek pronalaze razlog za nezadovoljstvo, čak i onda kada ga zapravo nema.

No, unatoč tome svemu, situacija je vrlo jasna. Nitko od nas nije žrtva. Čim prije to shvatimo, to bolje za nas. Stvar je vrlo jednostavna: ili ćemo napraviti prvi korak i krenuti rješavati sve to što nas muči ili ćemo ostati točno tamo gdje jesmo. Ova filozofija možda zvuči brutalno, ali je i nevjerojatno oslobađajuća te u konačnici i poticajna.

Muškarci i kukanje

Kada su muškarci u pitanju, kukanje dobiva jednu sasvim drugačiju dimenziju. Površinski izgleda kao da muškarci manje kukaju jer ne žele priznati slabost. No, istina je da su oni često zarobljeni u vlastitim problemima, internaliziraju frustracije i umjesto da traže rješenja, zaglave u emocionalnoj izolaciji. Iako kukanje ne izražavaju na glas, ono se odvija u njihovim glavama, potiče stres, anksioznost i osjećaj nemoći.

Prema istraživanju Američke psihološke udruge, muškarci su skloniji izbjegavati suočavanje s problemima nego žene, često se povlačeći u destruktivne obrasce poput prekomjernog rada, opijanja ili klasičnog muškog bježanja – ignoriranja problema dok ne nestane. Spoiler alert: problemi nikad ne nestanu sami od sebe.

Zašto je ovo važno?

Od malih nogu, muškarcima se govori da trebaju biti jaki, ne pokazivati slabost i biti glavni za rješavanje problema. Ovo zvuči kao pohvala, ali u praksi znači da muškarci često osjećaju pritisak da baš sve riješe sami, bez priznanja da im treba pomoć. Prema studiji Men and Masculinity s Harvard University, muškarci se češće boje neuspjeha jer ga doživljavaju kao udar na njihovu identitet, a ne samo na situaciju u kojoj se nalaze.

Muškarci se suočavaju s nevjerojatnim društvenim pritiskom da budu „alfa“. No, moderno doba zahtijeva novu vrstu snage. Onu koja uključuje emocionalnu inteligenciju, introspekciju i spremnost da se djeluje čak i kad su uvjeti daleko od idealnih. Prestanak kukanja nije samo individualna stvar. Kada muškarci preuzmu odgovornost, postaju bolji uzori za svoju djecu, produktivniji zaposlenici i ravnopravniji partneri.

Zato, prestanimo tražiti izlike. Kukanje je najlakše i dolazi gotovo prirodno, ali trud i djelovanje je ono što zapravo mijenja živote. Svijet nije mjesto koje te čeka da dođeš k sebi. On ide dalje, sa ili bez tebe. Vrijeme je da pogledaš sebe u ogledalo i postaviš pitanje: „Što je to što mogu učiniti danas da mi sutra bude bolje?“ Jer, na kraju dana, promjena uvijek počinje od nas samih.

Izvor naslovne fotografije: Pexels