Negdje između prvog jutarnjeg gutljaja kave i automatskog podizanja mobitela da provjeriš notifikacije, dogodila se jedna velika krađa — netko ti je ukrao sadašnji trenutak. Ili točnije, ti si ga sama predala. 

Bilo je dovoljno da ti zasvijetli ekran i da ti mozak iz trenutne stvarnosti preskoči u svijet filtriranih stvarnosti, pažljivo podešenih kutova i instantnih validacija. Psiholozi za to imaju termin: digitalna disocijacija.

Što je digitalna disocijacija?

Fenomen u kojem fizički jesi na jednom mjestu, ali si mentalno (i emocionalno) odselila u digitalni prostor najbolji je opis digitalne disocijacije. To je onaj osjećaj kad si na večeri s prijateljima, ali tvoje oči bježe prema ekranu, prsti prate algoritam, a mozak pokušava formirati savršenu rečenicu za Instagram story, umjesto da zaista čuje rečenicu prijatelja preko puta i da uživaš u događaju u kojem sudjeluješ.

Prema istraživanju University of California, Irvine, prekidi pažnje uzrokovani notifikacijama ili samoiniciranim skrolanjem mogu nas vratiti u puni fokus tek nakon 23 minute. Ako tome dodamo podatke koji pokazuju da prosječna odrasla osoba dnevno provede više od 4 sata na mobitelu, dobit ćemo zastrašujući zaključak koji kaže da nam pola dana odlazi na prozore u tuđe živote, dok nam vlastiti život prolazi u pozadini.

Također treba naglasiti da digitalna disocijacija nije samo navika, nego simptom. Ona predstavlja kombinaciju našeg biološkog nagona za traženjem dopamina i dizajna platformi koje žele zadržati našu pažnju i um što je dulje moguće. I dok je nekad bijeg od stvarnosti značio otići na putovanje, pročitati knjigu ili meditirati, danas znači otvoriti aplikaciju i gledati kako drugi ljudi prikazuju svoje živote.

Kultura gledanja, a ne življenja

Antropolozi bi rekli da smo stvorili novu vrstu društvene arheologije. Vlastite živote bilježimo kao da će jednog dana netko kopati po njima i sastavljati priču. Problem u svemu tome je što više brinemo kako će ta priča izgledati, nego kako ćemo se mi osjećati dok je živimo.

U poslovnom svijetu, digitalna disocijacija nosi još jednu ironiju: dok pričamo o bivanju u trenutku i mindfulnessu na leadership radionicama, istovremeno dokumentiramo svaki korak, ne da bismo ga bolje zapamtili, nego samo da bismo ga objavili i pokazali drugima. Novije generacije su pritom majstori u balansiranju dvaju paralelnih identiteta — onog koji radi i onog koji objavljuje da radi.

Što se događa u mozgu kad živimo u online svijetu?

Neuroznanstvenici su već godinama svjesni kako digitalne interakcije preplavljuju naš dopaminski sustav. Svaka notifikacija, lajk ili share djeluje kao mali jackpot. Slažu se da taj tip nagrade pokreće iste neuralne putove kao i kockanje ili šećer.

Uz to, prekomjerno korištenje društvenih mreža povećava razinu kortizola, hormona stresa, posebno kad smo izloženi prevelikoj količini informacija, uspoređivanju ili negativnim vijestima. Posljedica koju dobivamo je osjećaj iscrpljenosti čak i nakon odmora uz telefon.

Ali zašto se bojimo ili ne možemo isključiti? Postoji realan FOMO (fear of missing out) i on nije samo fraza iz memova. Evolucijski gledano, pripadnost grupi bila je ključ preživljavanja. Danas algoritmi igraju na istu kartu, odnosno na strah da ćemo propustiti neku važnu vijest, trenutak ili interni vic. Problem je što ta “važnost” najčešće nestane unutar 24 sata, ali trag u našem fokusu i emocionalnom balansu ostaje puno dulje.

Povratak iz digitalnog paralelnog svemira

Važno je naglasiti kako digitalna disocijacija neće nestati sama od sebe, niti će se Instagram, TikTok ili LinkedIn probuditi jedno jutro i odlučiti: “Hej, možda bismo trebali ljudima dati manje razloga da nas otvore 50 puta dnevno.” Ta promjena mora doći od nas samih.

Ne radi se o tome da bacimo mobitel u more, nego se radi o donošenju mikroodluka. Ostavi mobitel kad ideš na kavu, ne dokumentiraj svaki trenutak, dopusti sebi da nešto doživiš samo za sebe. Kad vratiš tu malu privatnost trenutaka, vratit ćeš i prisutnost.

Ako u svakom važnom trenutku gledaš svijet kroz ekran, jednog ćeš dana shvatiti da si zapravo živio u Instagram storyju, a ne u vlastitom životu. Pritom se sjeti da story nestaje nakon 24 sata.

Most do stvarnosti

Digitalna disocijacija nije samo moderni fenomen koji možemo ignorirati ili podcijeniti kao prolaznu tehnološku fazu. To je duboka i višeslojna transformacija našeg načina postojanja, percepcije i povezivanja s drugima. Dok se tehnologija uvlači u svaki kutak naših života, ona istovremeno briše granice između stvarnog i virtualnog, izazivajući nas da preispitamo što znači biti prisutan.

No, kako možemo izgraditi mostove natrag do stvarnosti? Kako vratiti sposobnost da uživamo u onom jednostavnom, ali dragocjenom osjećaju da budemo ovdje, sada, potpuno i bez ometanja?

Odgovor nije u potpunom odbacivanju digitalnog svijeta jer on je postao sastavni dio naše kulture, poslovanja i društvenih odnosa te kao takav ima i brojne prednosti. Radi se o svjesnom odabiru da točno znamo kad, kako i zašto koristimo tehnologiju. 

Stručnjaci za mentalno zdravlje sve češće govore o važnosti “digitalne higijene”. Radi se o pravilima koja nam pomažu da se smanji mentalni šum i poveća fokus. To može biti tako jednostavno kao isključivanje notifikacija, određivanje offline sati ili pak ulaganje u hobije koji uključuju svjesne trenutke bez ekrana.

Istovremeno, moramo osvijestiti i dublju dimenziju ovog problema: digitalna disocijacija često je simptom neispunjenih emocionalnih potreba. U trci za produktivnošću, priznanjem i društvenim statusom, zaboravljamo njegovati odnose i vlastitu unutarnju ravnotežu. Povratak u sadašnjost znači i ponovno povezivanje s vlastitim osjećajima, ali i sa stvarnim ljudima oko nas.

Za sve mamagere (i tatagere) koji osjećaju da žive na dva fronta, pravi je izazov naučiti biti “ovdje” bez žrtvovanja digitalne povezanosti koja nam donosi toliko dobrih stvari. Ključ je u balansu, svjesnosti i namjernosti. Jer, na kraju dana, život se događa upravo u tim trenucima koje smo spremni doživjeti potpuno, a ne ih samo zabilježiti i objaviti.

Ako uspijemo pronaći tu ravnotežu, ne samo da ćemo se osloboditi osjećaja da živimo u tuđim pričama, već ćemo ponovo moći kreirati svoje autentične trenutke, one koje vrijedi pamtiti još dugo nakon što story na Instagramu istekne.

Izvor naslovne fotografije: Pexels