Postoji jedna rečenica koja se redovito ponavlja kad god se otvori tema seksualnog nasilja:

„Zašto žene to nisu ranije prijavile?“

To pitanje zvuči racionalno. Administrativno. Gotovo čisto. A zapravo je jedno od najnepoštenijih pitanja modernog društva.

Svojom objavom na Instagramu to je savršeno objasnio Grof Darkula:

• Muškarac može biti osuđen za seksualni napad i postati predsjednik
• Muškarac može zlostavljati djevojčice i zadržati ugled 
• Muškarac može biti povezan s mrežom seksualnog zlostavljanja i ostati cijenjeni političar 
• Muškarac može biti nasilnik i održati reputaciju filantropa i brižnog oca
• Muškarac može voditi mrežu zlostavljanja i godinama biti zaštićen
• Muškarci mogu imati novac, veze i odvjetnike i izbrisati svoju odgovornost za najgnjusnija djela 

I onda se netko usudi pitati zašto žene ne prijavljuju nasilje?

Moć briše odgovornost?

Sociolozi već desetljećima upozoravaju na fenomen “power immunity” koji otkriva neformalni, ali duboko ukorijenjeni sustav u kojem društvena, politička i financijska moć smanjuje percepciju krivnje. U kontekstu započete teme, što je muškarac moćniji, to je teže zamisliti ga kao počinitelja. Što je ugledniji, to se nasilje lakše racionalizira.

Istraživanja pokazuju da žrtve seksualnog nasilja nad kojim stoje ekonomski i politički moćni muškarci imaju znatno manju vjerojatnost da će dobiti institucionalnu zaštitu, čak i kad postoje dokazi. Ne zato što dokazi nisu dovoljni, nego zato što su ulozi previsoki.

Drugim riječima, problem nikad nije bio u istini. Problem je u tome tko je nosi, a tko gubi ako se ona izgovori naglas.

Epsteinov slučaj kao ogledalo sustava

Objava milijuna stranica dokumenata, fotografija i materijala povezanih s mrežom seksualnog zlostavljanja koju je vodio Jeffrey Epstein nije tek još jedan šokantan arhiv. Ona je zapravo ogledalo sustava.

Imena su isplivala, detalji su procurili, optužbe su bile monstruozne, ali sustav se nije pomaknuo. I to ne zato što ne zna što se dogodilo, nego zato što se jako dobro zna kome bi istina mogla nauditi.

Na tim materijalima, prema javno dostupnim navodima, pojavljuju se imena muškaraca iz politike, financija, zabave i globalnog biznisa. Optužbe koje prate te muškarce variraju od seksualnog zlostavljanja maloljetnica do organiziranog kriminala. No ono što najviše upada u oči nije samo težina optužbi, nego izostanak posljedica.

A to nije pravna greška. To je politička odluka. Sustav je dizajniran da štiti one koji ga financiraju, a ne one koje melje.

Žene ne prijavljuju nasilje jer sustav već ima odgovor

Svaka žena zna barem jednu ženu koja je progovorila - i požalila. Onu koja je izgubila posao, prijatelje, mir. Koju su razvlačili po medijima, analizirali poruke, motive, odjeću, emocionalne reakcije. Kojoj su rekli da je sama kriva ili da nije trebala.

Psiholozi ističu da većina žrtava ne šuti iz straha od napadača, nego iz straha od sustava. Od procesa u kojem će njihova trauma biti secirana, relativizirana, dovedena u pitanje, preko medija koji će tražiti drugu stranu pa sve do društva koje će pitati za odjeću, alkohol, poruke, prošle veze. U takvom kontekstu, prijava nasilja nije čin pravde, nego akt samouništenja.

Istraživanja potvrđuju da sekundarna viktimizacija (ponovno proživljavanje traume kroz institucije) ima dugoročnije posljedice na mentalno zdravlje nego sam čin nasilja. 

Sustav ne samo da ne štiti žene, nego ih dodatno kažnjava zbog pokušaja da se zaštite.

No, s druge strane, kad moćan muškarac bude optužen, javnost traži nijanse i kontekst kroz izjave poput: “Pričekajmo da vidimo”, “Nije sve crno-bijelo”, “I on ima obitelj” i slično. U tom kontekstu, ženska šutnja nije kukavičluk, nego vrlo promišljena strategija.

Normalizacija muške brutalnosti i romantizacija jakih muškaraca

Postoji i kulturna dimenzija koju rijetko želimo priznati. 

Muška agresija, dominacija i emocionalna hladnoća često se pakiraju kao snaga, liderstvo, odlučnost. Ženska bol, s druge strane, tretira se kao nusprodukt.

U tom okviru, nasilnik može biti “kompliciran”, “kontroverzan”, “nesavršen genij”, a žena je uvijek ili žrtva ili lažljivica, nikad osoba s pravom na pravdu.

Još jedna opasna romantizacija je ideja da je emocionalna distanca znak zrelosti i snage. Stereotipi u koje mnogi i dalje vjeruju su:

• Muškarac koji ne pokazuje osjećaje je čvrst.
• Muškarac koji ne priznaje pogrešku je principijelan.
• Muškarac koji ignorira bol drugih je fokusiran.

Istraživanja povezuju rigidne modele muškosti s većom sklonošću nasilju, smanjenom empatijom i poteškoćama u emocionalnoj regulaciji, a ono što slavimo kao čvrstoću često je emocionalna disfunkcija. No, ono što je najžalosnije je činjenica da je ta disfunkcija društveno prihvatljiva dok god proizvodi profit, rezultate ili politički kapital.

No, važno je ovo reći jasno: problem nisu svi muškarci. Problem je sustav koji dosljedno bira zaštititi moć umjesto ranjivosti. Koji gradi institucije u kojima novac i veze brišu odgovornost, a tišina postaje jedini siguran izbor.

I dok god živimo u svijetu u kojem je reputacija moćnog muškarca vrednija od života žene, pitanje “zašto nisu prijavile” ostat će ne samo glupo, nego i okrutno.

Krajnje je vrijeme da se svi ponaosob (ali i kao društvo) pitamo zašto sustav i dalje radi točno ono za što je dizajniran, štiti moćne, a slama one bez zaštite?

Izvor naslovne fotografije: Pexels