Neki prostori ti daju energiju čim u njih uđeš, a neki je polako izvlače iz tebe bez da to odmah primijetiš. Tek kad se zastaviš i pogledaš oko sebe, shvatiš koliko tvoj svakodnevni mir ovisi o tome kako te prostor prima.

Kad ti prostor prestane ići na živce

Ponekad se promjena u domu dogodi jer nešto pukne, doslovno. Žarulja pregori, polica se nakrivi, vrata više ne sjedaju kako treba. Ali ima i onih trenutaka kad shvatiš da ti nešto u prostoru ne odgovara, i to ne zato što je fizički pokvareno, nego zato što ti crpi energiju svaki put kad prođeš kraj njega. Možda je to stol koji se pretvorio u stalnu točku odlaganja ili komad namještaja koji je ostao iz nekog starog rasporeda, a sad više nema ni funkciju ni smisao.

To je onaj trenutak kad počinješ razmišljati o svjesnom stanovanju – prostoru koji te ne opterećuje, nego podržava. Kad iz njega izbacuješ sve što ti zadaje male, svakodnevne udarce pažnje. I onda, odjednom, prostor prestane biti mjesto koje od tebe stalno nešto traži i postane pozadina u kojoj se možeš opustiti. U toj tišini, u tom “ništa se ne mora odmah”, glava postane lakša.

Mindfulness bez truda i bez aplikacije

Mindfulness, barem onaj u koji ja vjerujem, ne događa se samo na meditacijskoj prostirci. On je i u načinu na koji ulaziš u svoj dom. Ujutro, kad otključaš vrata nakon što si bacio smeće, ili navečer, kad ih zatvoriš iza sebe. Ako te na pragu dočekaju hrpe stvari koje ti govore “pospremi me” ili “riješi me”, teško je ostati u sadašnjem trenutku. Ali ako vidiš kutak bez ekrana u kojem te čeka šalica kave, ili stol koji je spreman samo za ono čime se sad baviš, prostor ti daje ono što od njega tražiš – prisutnost.

Balans u domu ima i svoju koreografiju: funkcionalnost za obitelj, privatnost za pojedinca i ljepotu za duh. To je stalno pregovaranje između zajedničkog i osobnog. Otvoreni prostori koji potiču druženje, ali i zaklonjena mjesta gdje se možeš povući kad ti je potreban mir. Jer, bez obzira koliko voliš ljude s kojima dijeliš dom, ponekad ti treba prostor u kojem čuješ samo vlastite misli.

Radni kut i kut za ništa

Rad od kuće je možda najveći test odnosa s vlastitim prostorom. Kućni ured ne bi trebao biti improvizirani kut na kuhinjskom stolu. To je mjesto koje ti daje mentalni signal: sad radiš. Jednako važno, dom mora imati i onu suprotnu točku – prostor koji ti govori: sad se oporavljaš. To ne mora biti cijela soba. Može biti fotelja kraj prozora u kojoj ne radiš ništa “produktivno” ili balkon koji ljeti postaje tvoj dnevni boravak na otvorenom. Ta izmjena između fokusa i opuštanja sprječava da ti dom postane beskonačan popis zadataka.

Balans u interijeru podrazumijeava dinamiku. Nema točke kad sve završi i kažeš: gotovo, sad je savršeno. On se stalno mijenja kako se mijenja i život unutra. Ali ako jednom postaviš temelje – ako prostor oblikuješ tako da te podržava, a ne iscrpljuje – onda te te promjene ne izbacuju iz takta.

Jer dom nije samo adresa, kvadratura ili raspored prostorija. Dom je osjećaj da se u njega vraćaš jer želiš, a ne zato što moraš. Dom je prostor koji te ne opterećuje, nego ti daje mjesta da dišeš. Dom je ono mjesto gdje, kad zatvoriš vrata, znaš da si tu – i to ti je dovoljno.

Izvor naslovne fotografije: Vecteezy