Ako u današnje vrijeme samo deset minuta provedete na društvenim mrežama, lako biste mogli zaključiti da živimo u vremenu u kojem je postalo moderno mrziti muškarce.

Komentari poput: "Danas muškarci više ništa ne smiju reći", Feminizam je postao mržnja prema muškarcima", “Svi muškarci ispadaju nasilnici” pojavljuju se gotovo svakodnevno. 

Ali možda je samo stvar u tome da postavljamo pogrešno pitanje jer ne bismo trebali toliko raspravljati o tome mrze li žene muškarce, nego zašto se kritika stoljećima ukorijenjenih nejednakosti tako često doživljava kao osobni napad. 

Kad govorimo o "mržnji", govorimo li o osjećajima ili o moći?

Danas se često događa da žena javno progovori o seksizmu, nasilju, nejednakim plaćama ili nevidljivom mentalnom opterećenju koje nosi u obitelji, a odgovor glasi: "Zašto toliko mrziš muškarce?" 

Ipak, mržnja nije isto što i kritika. Nije isto što i ljutnja. Nije isto što i zahtjev za promjenom.

Zanimljivo je koliko rijetko isto pitanje postavljamo kada muškarci stoljećima govore o ženama kao manje sposobnima, emocionalnijima ili prirodno stvorenima za određene uloge. To nas dovodi do još jednog neugodnog pitanja: jesmo li kritiku sustava zamijenili optužbom za mržnju prema muškarcima?

Ženski glas stoljećima nije bio samo nepoželjan, nego je bio kažnjavan

Često se kaže da su društvene mreže postale grubo mjesto za žene. I jesu. No prije internetskih komentara postojali su mnogo brutalniji načini ušutkavanja.

Npr, u Velikoj Britaniji i Škotskoj koristila se tzv. scold's bridle, željezna naprava poznata i kao "uzda za grđenje". Stavljala se ženama koje su proglašene previše glasnima, svadljivima ili neposlušnima. Metalni dio ulazio je u usta i onemogućavao govor, dok je žena javno ponižavana ulicama grada.

Drugdje su žene optužene za preljub ili vještičarenje bile sakaćene, mučene ili javno kažnjavane. Primjerice, u dijelovima Indije stoljećima je postojala praksa sati, prema kojoj su udovice završavale na pogrebnoj lomači svojih muževa. Povjesničari naglašavaju da je praksa bila složena i regionalno različita, ali činjenica je da su mnoge žene izgubile život pod pritiskom društvenih normi.

Dakle, povijest nas uči nečemu vrlo neugodnom: kad su žene stoljećima bile ušutkavane, kažnjavane ili isključivane, to se rijetko nazivalo mržnjom. Nazivalo se tradicijom, redom, moralom i zaštitom društva.

Zašto danas neke muškarce vrijeđa razgovor o privilegijama?

Psiholozi to nazivaju obrambenom reakcijom identiteta. Kad ljudi osjećaju da se dovodi u pitanje skupina kojoj pripadaju, kritiku sustava lako doživljavaju kao kritiku sebe osobno.

Istraživanja pokazuju da ljudi često snažnije reagiraju na informacije koje dovode u pitanje njihov društveni identitet nego na same činjenice. Drugim riječima, kad netko kaže: “Patrijarhat je ženama stoljećima ograničavao prava”, dio publike čuje: "Svi muškarci su loši".

I iako to nisu iste rečenice, naš mozak ih ponekad tako prevede.

Feminizam nije nastao zato što su žene mrzile muškarce

Ovo je jedan od najvećih i najčešćih stereotipa modernog doba. Feminizam nije nastao iz mržnje, nego iz činjenice da žene nisu imale prava. Nisu mogle studirati, nisu mogle posjedovati imovinu, nisu mogle odlučivati o vlastitom tijelu, ni otvoriti bankovni račun bez dopuštenja supruga u mnogim državama i to sve do druge polovice 20. stoljeća.

Feminizam nikada nije bio pokret protiv muškaraca kao osoba. To je bio pokret protiv društvenih, pravnih i kulturnih obrazaca koji su ženama ograničavali slobodu, a to nije isto.

Kao što borba protiv rasizma nije borba protiv određene rase, tako ni borba protiv seksizma nije borba protiv jednog spola. No u javnim raspravama te se dvije stvari često namjerno ili nenamjerno miješaju jer očito je lakše reći da vas netko mrzi, nego priznati da sustav možda nije (bio) pravedan.

Najveći problem nisu muškarci ni žene, problem su stereotipi

Suvremena žena i mama često mora biti uspješna zaposlenica, prisutna majka, organizatorica obiteljskog života i osoba koja sve stiže s osmijehom na licu. Suvremeni muškarac i tata istovremeno se suočava s očekivanjem da bude snažan, emocionalno dostupan, financijski stabilan i aktivan roditelj. I ono u čemu se posebno slažemo je da oboje nose teret stereotipa. 

Žene se i dalje češće procjenjuje prema tome koliko su dobre majke (i supruge), a muškarce prema tome koliko zarađuju ili pokazuju emocije. Patrijarhat nije ograničavao samo žene. On je muškarcima često namijenio ulogu ljudi koji ne smiju plakati, ne smiju pokazati slabost i moraju vrijediti onoliko koliko mogu pružiti. 

Zbog toga razgovor o ravnopravnosti ne bi trebao biti rat spolova, nego razgovor o tome kakvo društvo želimo ostaviti svojoj djeci.

Primjećujete li kako nikada nismo imali više prostora za govor, a istovremeno se toliko bojimo nečijeg glasa? Ne zato što je glasan, nego zato što nas tjera da preispitamo ono što smo godinama smatrali normalnim.

Povijest nas uči da promjene gotovo nikada ne počinju ugodnim razgovorima, nego pitanjima koja izazivaju nelagodu. Zašto su žene stoljećima morale šutjeti? Zašto se i danas glasna žena češće opisuje karakterom nego argumentima? I zašto dio društva zahtjev za ravnopravnosti još uvijek čuje kao objavu rata muškarcima?

Možda odgovor nije u tome da jedni počnu manje govoriti. Možda je odgovor u tome da svi počnemo bolje slušati jer društvo koje se ne boji ženskog glasa ne postaje manje muško. Postaje jednostavno pravednije.

Izvor naslovne fotografije: Pexels