U vremenu u kojemu financijska neovisnost gotovo ima status moralne vrijednosti, pitanje tko u vezi zarađuje više, a tko manje (ili tko uopće ne zarađuje) više nije samo privatna stvar. Sve to postalo je društveni komentar, meme, politički stav, materijal za rasprave na LinkedInu, a pogotovo za šaputanja među prijatelji(ca)ma.

Priznati da te partner financijski uzdržava u 2025. nosi tonu pretpostavki. Da si lijena, neambiciozna, udobno smještena u zlatnom kavezu. Da si žrtvovala svoju karijeru zbog nečijeg tuđeg uspjeha ili, ne daj Bože, vlastite komocije. A što ako si zapravo samo donijela promišljenu, svjesnu, partnersku odluku?

Financijska ovisnost: stvarna sramota ili lažna krivnja društva?

Ali stanimo malo na loptu. U vremenu u kojem su karijere postale identitet, a inbox nikad nije prazan, možda je vrijeme da prestanemo gledati na financijsku ovisnost kao na krajnji grijeh odrasle osobe.

Zanimljivo je kako smo, iako na glas promoviramo feminizam, ravnopravnost i slobodu izbora, još uvijek skloni šutjeti kada se žena odluči iz bilo kojeg razloga osloniti na primanja svog partnera. Neki to još nazivaju i uzdržavanjem, kao da se radi o ovisnosti, a ne o ravnoteži. Financijskoj dinamici unutar odnosa koja, usput rečeno, nije ničiji posao osim onih dvoje ljudi u vezi.

Pa zašto nas onda to još uvijek tako žulja? Zašto žene koje odgajaju djecu, studiraju, brinu o obitelji ili grade biznis od nule osjećaju potrebu opravdavati svoj ekonomski status? I je li stvarno moguće biti feministica, a istovremeno živjeti od partnerove plaće?

Pitanje je kompleksno, ali itekako važno jer odgovori govore više o društvu u kojem živimo, nego o samim odnosima. Što se događa kad karijera (privremeno ili dugoročno) stane, a tuđe primanje postane tvoja financijska stvarnost?

Tko nosi kruh u kuću i zašto nas to još uvijek opterećuje?

Još uvijek živimo pod sjenom mnogih stereotipa. Jedan od glavnih je da je muškarac provider, a žena mora dokazati da nije “sponzoruša”. A ako su uloge obrnute i ona zarađuje, a on doma kuha, tada on mora imati posebnu titulu poput “modernog muškarca” da bi ga društvo pustilo na miru.

Od djetinjstva mnogi muškarci slušaju istu mantru: “Zaradi. Osiguraj. Budi muško.” Pa kad dođe do točke gdje partnerica zarađuje više ili, još dramatičnije, kad ga uzdržava, ego zna itekako zaškripati.

Prema studiji American Sociological Review, muškarci čiji prihod ovisi o partnerici, imaju 20 % veću vjerojatnost da pate od anksioznosti, a u nekim slučajevima i od osjećaja srama. Ne zato što ih netko optužuje, već zato što su duboko programirani da se osjećaju kao da ne ispunjavaju svoju ulogu. Kao da njihova vrijednost visi na tankom koncu. Ili - točnije, na iznosu njihove plaće.

S druge strane, reći “da, trenutno me partner uzdržava” često je interpretirano kao poraz, slabost, neuspjeh. Posebno ako si žena s diplomom, karijerom “na pauzi” i djetetom u naručju. Ili ako si poduzetnica u nastajanju, a još nemaš tri ulagača i osam zarađenih nula na računu.

No realnost je takva da je puno nijansi između potpune financijske neovisnosti i potpune ovisnosti. Većina nas pliva upravo tu – u sivoj zoni kompromisa, podrške i dogovora. I to je sasvim u redu.

Partnerstvo nije natjecanje

Jedna plaća koja trenutno “drži krov nad glavom” nije automatski znak moći. Možda on radi od 9 do 5, a ti za to vrijeme kuhaš, pospremaš, vodiš troje klinaca u vrtić, doktoru, bedinaš ih kad su bolesni, brineš o tome da ničega ne nedostaje u frižideru i slično. Možda imaš ideju za genijalni startup koji će sutra plaćati račune i njemu i tebi. Možda si u fazi pregrupiranja, restarta, liječenja, roditeljstva, studiranja ili naprosto pauze od svega.

U zdravim vezama, podrška ne znači natjecanje. Financijska ravnoteža se ne mjeri tko više zarađuje, već tko više daje – vremena, energije, ljubavi, pažnje. I dok god su granice jasne, komunikacija otvorena i obostrano dogovorena, koga briga tko je uplatio stanarinu?

Moralna panika: žene bez svojih primanja

Internet voli “neovisne žene”. One koje ustaju u 5 ujutro, joggiraju do jutarnjeg sastanka, lansiraju aplikaciju, vode firmu i doje bebu između sastanaka. Svi drugi navodno propuštaju svoju emancipaciju.

Ali što ako je sloboda zapravo mogućnost da izabereš? Možda ti partnerova podrška trenutno omogućuje da pišeš roman. Ili otvoriš handmade biznis o kojem sanjaš. Ili ne radiš ništa jer si jednostavno – iscrpljena.

I guess what? Nisi manje vrijedna. I nisi manje feministica. Jer prava jednakost znači i pravo da priznaš: “Da, trenutno me partner uzdržava. I to je naš izbor.”

Dakle, u ljubavi, kao i u kuhinji, sve je stvar balansa. Previše soli – i jelo je nejestivo. Previše ega – i odnos postaje arena. A novac? On je začin koji sve može dignuti na višu razinu, ali i zakuhati do točke pucanja ako se s njim ne barata pažljivo.

Ali vremena se mijenjaju. Iako još uvijek živimo s duhovima prošlih normi, sve više muškaraca izlazi iz tog krutog kalupa provider za sve – i redefinira što znači doprinositi vezi. Nekima to znači raditi manje kako bi više bili prisutni doma. Nekima znači podržavati partnericu koja zarađuje više – bez osjećaja manje vrijednosti. A nekima znači i dalje težiti većim prihodima, ali iz vlastitih razloga, ne zato što ih društvo tjera.

Istovremeno, žene također evoluiraju u svojoj percepciji financijske moći. Ne traže više “sponzora”, nego saveznika. I sve manje toleriraju emocionalnu lijenost skrivenu iza maske “ja donosim novac”. Financijski odnosi, ako su zdravi, ne bi smjeli biti utrka – već dogovor.

Zato, je li važno tko koga uzdržava?

Da! Ali ne zbog toga što zarađuješ ili ne – već kako to oblikuje vaš odnos.
Je li tvoj doprinos u novcu, vremenu, podršci, emocijama? Je li taj doprinos prepoznat? I na kraju krajeva, jeste li zaista u ovome zajedno?

Kad padnu karte, nećete se držati za bankovni račun. Držat ćete se za ruke.

Izvor naslovne fotografije: Pexels