Vrijeme o kojem govorimo nema službeni naziv. Ne pojavljuje se u kalendaru i ne postoji aplikacija koja će vas podsjetiti na njega. Nitko vam ga neće rezervirati, ali svi znamo kada dolazi. To je upravo onaj sat nakon što djeca zaspu, nakon što mailbox utihne i nakon što perilica završi svoj posljednji ciklus. Nekome je to čak i ono vrijeme nakon što partner ode spavati. 

Govorimo o posljednjem slobodnom satu u danu u kojem ne želimo biti zaposlenici, ni roditelji, ni partneri, a ni ljudi koji rješavaju tuđe probleme. Želimo biti samo... mi.

Paradoks je što upravo taj sat često provodimo skrolajući po društvenim mrežama, gledajući "još samo jednu epizodu serije" ili besciljno pregledavajući internetske trgovine. 

Ne zato što je to najbolji način provođenja vremena, nego zato što odbijamo priznati da je dan gotov te da u njemu nismo imali gotovo uopće vremena za sebe. I upravo u tome skriva se jedan od najzanimljivijih psiholoških fenomena modernog života.

Revenge bedtime procrastination 

Psiholozi već nekoliko godina govore o pojavi poznatoj kao revenge bedtime procrastination, odnosno o odgađanju odlaska na spavanje kako bismo vratili osjećaj kontrole nad vlastitim vremenom.

Koncept je postao globalno poznat tijekom pandemije, ali nije nastao tada. Sam naziv prvi se put proširio iz Kine, gdje su ga opisivali kao oblik "osvete" za dane u kojima pojedinac nema dovoljno slobodnog vremena. Dakle, ne ostajemo budni zato što nismo umorni, nego zato što tijekom dana gotovo nismo živjeli za sebe.

Istraživanja su pokazala da je ovaj obrazac izraženiji kod ljudi koji tijekom dana imaju nizak osjećaj autonomije. To znači da o njihovo vremenu uglavnom odlučuju drugi ljudi i okolnosti. Slične zaključke donose i istraživanja provedena na Sveučilištu u Chicagu, koja povezuju kronični stres, iscrpljenost i odgađanje sna kao pokušaj vraćanja osobne kontrole.

Posljednji sat u danu tako postaje emocionalna kompenzacija. Ne kupujemo vrijeme, ali kupujemo osjećaj da dan ipak nije prošao bez nas.

Jesmo li postali ovisni o osjećaju da smo napokon sami?

Posljednji slobodni sat u danu nije bijeg od posla, ali mnogi će se složiti da je bijeg od uloga. Nije lako biti mama, tata, šef, kolega, partner, vozač, kuhar te administrator vlastitog života.

Tek kada svi ti identiteti na trenutak utihnu, ostaje osoba koja (s potpunim pravom) želi deset minuta potpune tišine.

I nije slučajnost da upravo navečer odjednom poželite čitati knjigu, istraživati nove lokacije za putovanja, gledati dokumentarac, uređivati fotografije, naručiti biljke za balkon ili učiti strani jezik.

Harvardski istraživači koji proučavaju donošenje odluka ističu da kreativni impulsi često dolaze tek kada mozak više nije bombardiran obavezama. Kada prestane "gasiti požare", počinje razmišljati o željama. Problem je jedino u tome što je tada već iscrpljen.

Taj je paradoks gotovo bolan: cijeli dan radimo kako bismo stvorili bolji život, a onda jedini dio tog života počinje kada smo već toliko umorni da ga jedva možemo doživjeti. 

To je kao da cijeli dan pripremate savršenu večeru, a onda izgubite apetit. I možda upravo zato posljednji slobodni sat ima gotovo romantičnu vrijednost. On nije dug ili kvalitetan, ali je naš.

Vrijeme koje ne mora biti produktivno

Talijani u svom jeziku imaju fenomenalan izraz: Il dolce far niente koji označava užitak koji leži u tome da ne radite ništa. Tu nije riječ o lijenosti, nego o sposobnosti da postojimo bez osjećaja krivnje.

Ne mora svaki slobodan sat u danu biti iskorišten, niti donijeti novu vještinu. Ne mora završiti objavom na Instagramu, ne mora biti okarakteriziran kao kvalitetno vrijeme. On može biti samo običan sat u kojem sjedite na balkonu i gledate kako se gase svjetla u susjednim zgradama. Sat u kojem pijete čaj koji se ohladio, u kojem slušate kišu ili u kojem jednostavno ne proizvodite ništa. 

U vremenu koje veliča učinkovitost, upravo je beskorisno vrijeme postalo ono najvrjednije.

Rekli bismo da najveći luksuz ove godine nije skupi sat, automobil ili egzotično putovanje. Možda je najveći luksuz jedan običan sat bez notifikacija, bez očekivanja, bez uloga, bez osjećaja da nekome nešto dugujemo.

Ne zato da bismo bili produktivniji sutra, nego zato da bismo se večeras ponovno sjetili tko smo onda kad nitko ništa ne traži od nas. Možda upravo u tom posljednjem slobodnom satu ne bježimo od sna, nego pokušavamo spasiti komadić dana koji će, barem nakratko, pripadati samo nama samima.

Izvor naslovne fotografije: Pexels