Koliko puta u životu ste čule da ste „previše”, „”premalo”, „nedovoljne” ili „pogrešne”? Čak i onda kada ste od sebe davale daleko više od onog što ste bile u mogućnosti. Previše ste puta to čule, zar ne? Možda vam se zbog toga raspao brak ili biznis. Možda je vaše kako fizičko, tako i psihičko zdravlje patilo zbog toga. Ono što je sigurno je sljedeće – gotovo čitav život jasno su vam davali do znanja da ste drugačiji i vi ste zbog toga u većoj ili manjoj mjeri patili. A opet lista žena kojima su pripisivali navedene epitete, a koje su usprkos tome mijenjale svijet, poduža je. Frida Kahlo, Marie Curie i Emily Dickinson samo su neka od imena na ovom opsežnom popisu.

Danas znamo da ove žene nisu bile neprilagođene već neurodivergentne, a biti neurodivergentan znači imati mozak koji funkcionira drugačije od onog što se obično smatra „normalnim“.

Ne lošiji - samo različiti

Neurodivergentnost obuhvaća spektar: ADHD, autizam, disleksiju, dispraksiju, diskalkuliju, Tourette, poremećaje ličnosti, kompleksnu traumu i mnoge druge. Svaka od tih „razlika“ nije ništa drugo nego drugačiji način funkcioniranja mozga – ne lošiji, samo različit. I važno je razumjeti da to nije samo nešto što je „poremećeno“ ili „nepravilno“, već nešto što stvara jedinstven pogled na svijet .

Lea Ivančić Žic, terapeutkinja, logopedinja, coach za neurorazličite osobe, sama neurorazličita osoba i autorica prve knjige na prostoru Balkana koja govori o ADHDu i autizmu kod odraslih „Stani, diši, pusti, pleši” to objašnjava na sljedeći način:

„Zamisli to kao različite verzije iste igre. Iako svi igramo, pravila igre nisu ista za svakoga, a neki od nas imaju specifične talente koji se ne prepoznaju nužno odmah. Kao da netko igra s likom kojem su snaga direktni napadi, a drugi koji je čarobnjak i najbolje napada iz daljine. U toj metafori, maskiranje o kojem ću više pričati kasnije, je kao da pokušavaš kao čarobnjak igrati strategijom ratnika - i čudiš se što te neprijatelj svaki put pokosi isprve”.

Žene su posebno pogođene

Iako neurodivergentnost ne poznaje spol, Ivančić Žic ističe da problemi s neprepoznavanjem iste posebno pogađaju žene. Upravo je zato dio knjige posvetila fenomenu maskiranja kod žena. Riječ je o prilagodbi koja uključuje pretjeranu pristojnost, perfekcionizam, socijalno glumljenje, potiskivanje autentičnih reakcija i dugoročne posljedice ovog ponašanja, kao što su burnout, depresija, poremećaji hranjenja i somatizacije, odnosno poremećaji u kojem se psihički i emocionalni problemi izražavaju na tjelesnim simptomima. Osobe sklone somatizaciji žale se na bolove u glavi, želucu, grudima, rukama, nogama, na teško disanje, otežano gutanje, slab vid ili na bolne menstruacije, iako se kod njih ne mogu naći nikakvi organski uzroci.

Za kliničare, ovo je podsjetnik da se dijagnostički kriteriji često manifestiraju drugačije kod žena, što može dovesti do pogrešne dijagnostike (npr. granični poremećaj ličnosti, depresivni poremećaji, socijalna fobija), a za neurodivergentne žene, pa i muškarce, da je s njima sve u redu.

Što je uopće neurodivergentnost?

No, znamo li i dalje što neurodivergenost uopće jest? Ivančić Žic to lijepo objašnjava u svojoj knjizi koja je puno više od dijagnostičkog vodiča. Ona je emocionalni priručnik za sve one koji su se ikad osjećali kao izvanzenamljci u ovom svijetu.

„Neurotipični ljudi obično nemaju problema s usmjeravanjem pažnje na jedan zadatak i držanjem fokusa, dok neurodivergentni ljudi (posebice oni s ADHD-om) mogu lako biti ometeni vanjskim podražajima ili vlastitim mislima. Nije stvar u tome da se „ne možeš skoncentrirati“, nego da ti pažnja funkcionira kao reflektor, a ne kao laserska zraka – svijetli široko, ponekad kaotično, ali u tom kaosu zna pronaći ono što drugima promakne”, 

objašnjava Ivančić Žic.

Što dalje?

Bitno je istaknuti da autorica u knjizi ne donosi samo načine kako da prepoznamo svoju pa i tuđu neurodivergentnost, već donosi i konkretne alate kako preživjeti neurorazličitost u svijetu koji slavi kopije, ponizne i one koji ne iskaču iz mase. Ujedno donosi i brojne osobne priče pa tako i svoju te na taj način otvoreno progovara o izazovima, sramu, traumama, ali i darovima koje neurorazličitost nosi.

Topla i brutalno iskrena „Stani, diši, pusti, pleši” knjiga je koja pomaže da bolje razumijemo sebe, pronađemo mir u kaosu i naučimo graditi život u skladu sa svojim ritmom, a svi oni koji žele prestati pokušavati biti „normalni” i početi biti „svoji”, o ovoj knjizi moći će više čuti na promociji u Zagrebu 8.10. u 19.h u centru Knap na adresi Ivanićgradska ulica 41A.

Dođite! Jer ako negdje neće biti glupih pitanja i ako ćete se negdje napokon osjećati prihvaćeno, to je definitivno ovaj event.

Izvor naslovne fotografije: Tea Čizmek Mesarić