Svojevremeno smo radile istraživanje o stereotipima, sigurno se sjećate. Između ostaloga, saznale smo da žene u prosjeku troše više vremena za neplaćeni rad (generalno gledano, održavanje kućanstva). Nismo se pretjerano iznenadile. A iskreno, ni tema o kojoj pišemo danas nije nas previše šokirala ili iznenadila. Nekako smo sve to znale, a vjerojatno ćete i same imati isti taj osjećaj nakon pročitanog članka. Ali nekad se treba ponovno suočiti sa stvarima koje znamo i koje automatski obavljamo, kako bi možda (samo možda) drugi put postupile i odlučile drugačije ili možda tražile više za sebe. Dakle. Mankeeping. Krenimo.

Što je mankeeping?

Ovaj termin došao je od poznate psihologinje Angelice Ferrare, koja se u svojim radovima (ovaj link je downloadable) i podcastu često bavi temama intimnosti, maskuliniteta, muško ženskih odnosa i prijateljstva.

Prema njoj, mankeeping se definira kao rad koji žene preuzimaju kako bi nadoknadile gubitke u društvenim mrežama muškaraca u svojem životu i smanjile teret izolacije koji muškarci osjećaju s obzirom na svoju obitelj, vezu ili prijatelje. 

Tri su glavna postulata koji podupiru ovu teoriju: 

• žene obično pružaju povećanu emocionalnu podršku muškarcima koji je nemaju na drugim mjestima
• pružanje te podrške od strane žena oblik je rada
• žene doživljavaju opterećenje u pogledu vremena i dobrobiti kada taj rad nije jednako uzvraćen. 

Mankeeping je zapravo nova ekstenzija teorije kinkeepinga Carolyn Rosenthal, a kinkeeping je tek tema za sebe. Ako ne znate, ovaj pojam podrazumijeva rad uključen u održavanje i jačanje obiteljskih veza, uključujući organiziranje društvenih događaja, sjećanje na rođendane, slanje darova itd. Znate, ono kad vi razmišljate o tome kada je njegovoj mami rođendan i što ćete kupiti. Ukratko, mislim da ste dobile sliku.

Svaki peti muškarac nema bliske prijatelje?

Istraživanja pokazuju da žene većinom preuzimaju emocionalne potrebe muškaraca u svom životu (i ne samo njegove, tu si i djeca i roditelji), što čini samo dodatno opterećenje na njihovo ionako preopterećeno mentalno stanje. Angelica F. dodaje da je dodatni razlog za to i podatak koji pokazuje da svaki peti odrasli muškarac nema bliske prijatelje. 

Žene su one koje su većinom spremnije graditi i održavati značajna prijateljstva u kojima mogu podijeliti brige, tražiti savjete i osjećati potpunu emocionalnu podršku, dok se muškarci samo nekako prirodno oslanjaju na dugogodišnja prijateljstva, a u kojima se ne osjećaju nužno safe to share. To što zajedno piju pivo nakon treninga ne znači nužno da se osjećaju dovoljno blisko da se otvore i pričaju o problemima koji ih muče na poslu, obitelji ili čak u vezi s partnericom ili čisto onako, životno. Ta postepena izolacija koja se događa ima i jako loš utjecaj na mentalno zdravlje muškaraca, koje je ionako dosta narušeno i o kojem se nekako premalo priča.

I ponavljam, ovdje govorim o nekoj većini, postocima, podacima do kojih sam došla. Ne tvrdimo da su svi muškarci isti. Ne želimo se prepustiti pretjeranoj generalizaciji. I sama tvrdim da postoje iznimke i muškarci koji su dručagiji i drugačije funkcioniraju i razmišljaju (e sad, možete reći da oni potvrđuju pravilo, a i ne morate). 

Ako nekoga voliš, nije ti teško biti podrška

Odmah da razjasnimo i istaknemo - biti s nekim u vezi ili braku podrazumijeva da u toj osobi imate utjehu i podršku i isto tako da i ta osoba u vama ima isto. Obavljanje tog, nazovimo ga, emocionalnog rada, nije "loše", niti je inherentno mjesto društvene nejednakosti. Kada oba partnera u vezi ulažu jednaku količinu emocionalnog rada, to dovodi i do drugih pozitivnih ishoda samog odnosa. Zadovoljniji smo i sretni u njemu, oboje. 

Ali kada taj rad i trud dolazi samo s jedne strane, tu dolazi do problema i preopterećenosti. Odnos ne funkcionira ako jedna strana samo “istovaruje” emocije, a druga se strana s njima sama nosi. Istraživanja pokazuju da je stopa izgaranja (burnout) žena dvostruko veća u odnosu na muškarce. Razlog se vjerojatno krije djelomično i u neplaćenom kućanskom radu koje obavljaju žene, u brizi za starije, djecu (možda i mankeepingu?). 

Znate, žene su nurturing type, njima je to prirodno. A možda ipak nije ako dožive burnout?

I problem nastaje baš tamo, u stavu da je ženama to prirodno i da se ne “troše” emocionalno u tome.  Tako primjerice Ferrare navodi kako će muškarci u većem broju vjerovati da su ponašanja koja čine emocionalni rad jednostavno dio normalnog funkcioniranja veze, dok su žene sklonije od muškaraca kategorizirati takva djela kao posao (možda jer ga češće moraju obaviti).

Potrudite se da emocionalni rad nije nevidljiv

Cilj ovog teksta nije bio zaključiti da su muškarci samo velika djeca za koju žene preuzimaju brigu. Cilj je samo bio osvijestiti da u vezama i životu itekako postoji emocionalni rad. Da se odnosi, kako ljubavni, tako i obiteljski i  prijateljski, neće održati sami od sebe. Da na njima treba raditi i truditi se da ostanu jaki kakvi jesu. I da je puno lakše kada se obje strane, bilo kojeg odnosa, uključe u taj emocionalni rad. Vrijeme je da on prestane biti nešto nevidljivo ili nešto što se podrazumijeva. Kako bi odnos bio ispunjavajući, potrebno je osjećati priliku biti i jak i ranjiv i dati i primiti utjehu. Graditi intimnost, razumijevanju i podršku s obje strane jednako. 

Možda će se opet naći oni koji će komentirati da sanjam o utopiji i previše fantaziram. Ali eto, valjda sam luda pa ne pristajem, niti ću ikada pristati, na manje.

Izvor naslovne fotografije: Pexels