Zamislite da izađete na pozornicu nakon godina stvaranja lijepe glazbe, iskustva i života, a publika, umjesto da sluša vaš glas, mjeri vašu liniju. Upravo to se dogodilo Nelly Furtado. Pjevačica koja je definirala zvuk ranih 2000-ih, umjesto da bude sinonim za slavlje zbog povratka glazbi, postala je tema tabloida, komentara i memeova na račun svog izgleda.
Upravo ovdje leži najveći problem našeg digitalnog doba: tuđe tijelo postalo je sadržaj, a mi, voajeri s WiFi-jem i previše slobodnog vremena, postali smo neslužbena body police jedinica.
Zašto baš ona?
Nelly Furtado nije prva, niti će biti posljednja meta internetskog sramoćenja. Ali njezin slučaj mnoge pogađa u živac jer spaja tri elementa: nostalgiju (odrasli smo na njezinim pjesmama, pa mislimo da imamo pravo pratiti i komentirati “što se dogodilo” s njom), rodni stereotip (muškarcima godine donose “karizmu”, a ženama “problem”) te u konačnici scenu i kameru (kad žena ponovno zakorači u svjetla reflektora, tijelo postaje breaking news, a glazba fusnota).
Drugim riječima, Nelly nije problem. Problem smo mi - kolektivna porota koja glasa lajkovima i komentarima.
Što fat-shaming zapravo znači?
Iako se često brani dobrim namjerama (tipa “brinem za zdravlje”), istraživanja jasno pokazuju da fat-shaming povećava stres i kortizol (što vodi do debljanja, a ne mršavljenja), pojačava simptome depresije i anksioznosti, potiskuje ljude iz društvenih i poslovnih prostora, ruši motivaciju za zdravo ponašanje i često dovodi do poremećaja hranjenja.
Psiholozi čak govore o začaranom krugu stigme, odnosno što više sramoćenja, to veća vjerojatnost nezdravih navika i daljnjeg sramoćenja. Ukratko: fat-shaming nije ni terapija ni savjet, nego otrov upakiran u lažni moralizam.
Tko je pozvan komentirati nečije tijelo?
Ponudit ćemo odmah kratak i jasan odgovor: nitko. Osim ako vas osoba sama pita, i to u sigurnom, privatnom kontekstu. Javnost, portali i stručnjaci s kauča sigurno nisu pozvani.
Novinar može kritizirati nastup, glazbu, ideju. Modni kritičar može analizirati kroj i estetiku. Ali komentirati nečije tijelo (oblik, težinu, godine) nije kritika. To je kao da uđete nekome u kuhinju, otvorite frižider i prokomentirate što bi trebao ili ne bi trebao jesti. Bez poziva. Bez prava. Bez ukusa.
Ako već govorimo o tijelu, pokušajmo barem govoriti o autonomiji, pravu da se osoba osjeća sigurno u (internetskom) prostoru, pravu na izbor bez javne kazne. To je minimalni standard pristojnog društva.
Također, pitamo se zašto žene poput Nelly dobivaju etiketu “zapustila se”, dok muškarci na istim pozornicama postaju “šarmantni gospodini u godinama”? Svi jako dobro znamo da starenje ima dvostruke standarde pa muškarci s godinama dobivaju na karakteru, a žene gube tržišnu vrijednost. Barem tako tvrdi stereotip koji se uporno reproducira u medijima. I dan-danas vrlo je jasno vidljiv rodno obojen ageizam u industriji zabave i popularne kulture. Nije čudo da je komentar o ženskom tijelu lakši, brži, klikabilniji.
To je dvostruki standard koji je toliko duboko ukorijenjen da ga često ni ne primjećujemo. Sve dok ne shvatimo da ga i same žene počinju reproducirati, komentirajući tuđa tijela kroz isti filter.
Mediji + algoritmi = savršen poligon za fat shaming?
Zašto je ova tema svugdje? Zato što se isplati. Fat-shaming i šok naslovi imaju tri stvari koje algoritam obožava:
- emociju (bijes, gađenje, čuđenje),
- reakciju (klik, komentar, share),
- polarizaciju (mi vs. oni).
Mediji love klikove, platforme zanima zadržavanje pažnje, a cijenu plaćaju oni čija su tijela pretvorena u javni sadržaj. Danas Nelly, sutra netko drugi. Preksutra ćemo to možda biti mi ili naše kćeri, u nekoj manjoj, lokalnoj verziji istog fenomena.
Ipak, licencu za tuđe tijelo nitko nema. Ni publika, ni mediji, ni algoritmi. Tijelo nije projekt za javnu recenziju. Tijelo je dom, a dom se ne komentira, nego se poštuje.
Ako bismo to naučili, možda bismo napokon mogli poslušati pjesmu do kraja bez da brojimo ičije konfekcijske brojeve.
Izvor naslovne fotografije: Nelly Furtado Instagram // Foto: @anthonynusca @bittersweetmusicfestival