Zamislite ovu situaciju: Tata je sam s djetetom, u parku, na igralištu ili čak u trgovini i prvi komentar koji dobije je: “A gdje je mama?” Kao da tata nikako ne može biti jedini zadužen za dijete. Kao da je on tu na privremenom radu, neka vrsta zamjene dok mama obavi tko zna kakve važne stvari. I svaki put kad se to pitanje postavi, potvrđuje se prešutni stav društva da su očevi, čak i kad su fizički prisutni, tek sekundarni „igrači“ u ovoj priči.

“A gdje je mama?” je pitanje koje se ne treba ni postavljati. Jer iza tog pitanja, svaki put se skriva duboko ukorijenjena ideja da su majke jedine i primarne skrbnice – one koje bi uvijek morale biti tu, negdje iza ugla, spremne uskočiti. U svijetu u kojem je jednaka podjela roditeljske odgovornosti navodno već ostvarena, zašto se majke i dalje tretira kao jedine istinske roditelje?

Rodni okovi u roditeljstvu

Isto je i obrnuto. Nebrojeno puta sam izašla iz kuće, u trgovinu, poštu, na neki zdravstveni pregled, na kavu s prijateljicom – i gdje god da odem, koga god da sretnem, uvijek dobijem pitanje: „A gdje je mala?“ ili „A tko je s malom?“ Besmislenijeg pitanja u životu nisam čula, a osim što je glupo i nepotrebno, još je i u rangu s onim „A što čekate“ kada je trudnoća u pitanju. 

Zadiranje u nečiju privatnost i izravno uplitanje u organizaciju vremena mame koja bi valjda trebala “500 %” svog vremena provoditi kao sijamski blizanac sa svojim djetetom (djecom). Baš uvijek se nađe netko spreman podsjetiti me na moju “pravu” ulogu. 

Taj pritisak i neprestana očekivanja prema majkama dolaze s cijelim paketom neizgovorenih normi. A stvarnost? Istraživanja sve češće pokazuju da, kada se očevi istinski uključe u roditeljstvo, dijete ima niz prednosti u emocionalnom i kognitivnom razvoju. No, društvo, čini se, još uvijek sumnja. Ili još gore – u startu to odbacuje kao opciju.

Kada muškarac kaže da “čuva djecu dok je mama na poslu”, kao da je napravio hvalevrijedan podvig. No, guess what - to nije pomoć, to je roditeljstvo. Nažalost, kad majka izađe iz kuće, javnost odmah osjeti potrebu da pita gdje je dijete, kao da njena majčinska odgovornost ne prestaje nikad, bez obzira na to je li trenutno kod kuće ili ne.

Ovaj model uključivanja očeva nije samo u interesu majki, već i djece, koja iz ovakvog pristupa roditeljstvu dobivaju uravnoteženiji pogled na svijet. Djeca koja vide oca kao emocionalno prisutnog roditelja uče da roditeljstvo nije samo ženski posao. Ako bi društvo prestalo s pretpostavkom da su majke jedini stup obitelji, možda bismo odgojili generaciju koja neće imati ovakve predrasude.

Mentalni teret majki

Mnoga istraživanja pokazuju da, iako su roditeljske odgovornosti formalno podijeljene, žene još uvijek snose veći emocionalni i mentalni teret roditeljstva. Ovaj fenomen poznat je kao mentalni teret i obuhvaća sve one nevidljive odgovornosti poput planiranja dječjeg rasporeda, brige o obrocima, ili pomoć u školskim aktivnostima. Društvo još uvijek očekuje da majke budu spremne uskočiti u svakom trenutku, dok se od očeva često ne traži isti angažman. Na neki način, ženama kao da je prešutno društveno uvjetovano da budu glavni operativci obitelji – ona osoba koja drži sve konce, čak i kad formalno rade istu količinu posla kao njihovi partneri.

Čak iako moderni očevi današnjice možda sudjeluju u kućnim poslovima i odgoju, emocionalna i mentalna odgovornost najčešće ostaje na majkama. To uključuje brigu o nadolazećim cijepljenjima, rezervacijama kod zubara, odabiru rođendanskih poklona za prijatelje i sl. Svaki detalj, svaki podsjetnik – sve to podrazumijeva pažnju i energiju. Ponekad to uključuje i najbanalnije zadatke, poput brige na to kad treba kupiti novi par cipela u slučaju da preraste staru obuću. Majke su te koje uglavnom pamte te, nazovimo ih nebitne detalje – ili ih je barem društvo uvjerilo da je to njihov zadatak.

Pitanja koja moramo početi postavljati

Nije dovoljno da žene traže ravnotežu – i muškarci moraju preuzeti dio tog tereta, ali onako istinski i predano, bez ponašanja kao da pomažu suprugama i partnericama. Evo nekoliko pitanja koja bismo svi trebali postavljati:

Koliko su oba roditelja uistinu uključena? Ne samo u fizičke zadatke poput kupovine namirnica, već i u emocionalno planiranje, organiziranje i sve one nevidljive brige.

Koliko često razgovaramo o podjeli zadataka? Mnoge žene osjećaju da ne smiju delegirati jer to znači da su manje dobre majke.

Koliko su poslodavci fleksibilni? Pružanje fleksibilnosti roditeljima, a ne samo majkama, osigurava da oba roditelja mogu ravnopravno sudjelovati u obitelji.

Kad oba roditelja shvate da dijeljenje tereta nije samo fizičko, već i mentalno, otvaramo vrata stvarnoj ravnoteži. Onda to prestaje biti stvar muških i ženskih uloga i postaje stvar zajedničke odgovornosti.

Roditelji koji žele promjenu, moraju biti spremni preispitati ove norme. Pustite da vaš partner bude ravnopravan roditelj. Kada vas netko pita “Gdje ti je dijete” jer ste izašli na poslovni sastanak, slobodno se nasmijte i recite: “S ocem, gdje bi drugdje bilo?” Poanta je da djeca rastu u zdravijem okruženju kad oba roditelja ravnopravno sudjeluju.

Svijet se mijenja, ali to možemo ubrzati samo ako počnemo mijenjati svoje pretpostavke i pitanja koja postavljamo. Kultura koja prihvaća i cijeni podjednako angažirane majke i očeve nije daleka fantazija. Ona je nužna – za dobrobit roditelja, za budućnost djece, a u konačnici i za društvo u kojem svi jednako dijelimo odgovornost.

Izvor naslovne fotografije: Pexels