Negdje između (pre)ambicioznih ciljeva i prešutnih očekivanja "da se sve mora stići", poduzetnica Izabela Laura odlučila je reći - dosta.

Naša sugovornica je sve samo ne generična poduzetnica s Insta citatima o self-careu i neonskim planerima. Dok gradi svoju karijeru, paralelno rastavlja i sastavlja ono što je ostalo od ideje da se "mora moći sve". Organizirala je konferenciju o burnoutu jer je shvatila da nas kultura „izdrži još malo“ vodi ravno u zid.

Svi se slažemo, burnout nije modni termin i nije prolazna kriza. To je egzistencijalno pitanje našeg vremena. I ako mislimo ozbiljno o zdravlju, održivosti i istinskoj produktivnosti, vrijeme je da ga konačno prestanemo gurati pod tepih i počnemo o tome govoriti otvoreno, bez uljepšavanja.

Upravo tako, bez rukavica, razgovarali smo s Izabelom Laurom. Jer svi znamo – kad gori, najvažnije je imati nekog tko zna gdje je najbliži izlaz.

D: Burnout je postao nova epidemija modernog radnog svijeta. Što Vas je osobno potaknulo da se bavite baš ovom temom?

I: Osobno iskustvo poprilično gadnog burnouta i spoznaja da većina poduzetnika u nekom trenutku pregori. Unatoč svom napretku, ali i umjetnoj inteligenciji, kao da još uvijek ne znamo raditi pametnije. Mene zanima zašto je tome tako i što sve možemo i trebamo bolje i pametnije, kao pojedinci, kao tvrtke, ali i sustav rada, kao društvo. 

Po meni, burnout otkriva dvije stvari:

• Da u načinu na koji pristupamo radu, karijeri ili bio kojem životnom polju (jer burnout ne mora biti vezan uz posao) nešto ne štima. Tu leži i naša osobna odgovornost.
• Drugo, u sustavu rada, postoje stvari koji ne funkcioniraju – obrasci i načini rada, tempo, satnica koja više nije kompatibilna s životom koji danas vodimo. 

Mene zanima (raz)otkrivanje tih bolnih mjesta te kreiranje boljih rješenja. 

D: Što mislite, zašto o burnoutu pričamo tek kad već gori i kako ga možemo prepoznati ranije?

I: Mislim da se puno toga krije u onom famoznom savjetu koju smo vjerujem svi čuli nebrojeno puta, a to je „Izdrži“. I mene je jedna osoba prije nekoliko godina pitala: „A zašto ti to ne možeš izdržati", referirajući se na jedan jako ponižavajući i toksičan poslovni odnos koji sam imala. Taj me odnos izjedao iznutra i izvana. Izdrži jer lova koju ti ta suradnja donosi je dobra. 

I dok nekada treba izdržati prolaznu neugodu dok stvaramo nešto, sasvim je druga stvar biti u odnosima, ulogama i položaju koji za nas dugoročno nisu dobri. Koji više uzimaju i štete nego daju. 

„Ako osjećam da nešto nije dobro za mene, ne rezonira sa mnom i nakon 24 ili 48 sati, odustat ću od toga. NE IDEM PROTIV SEBE“. To je primjer dobrog postavljanja granica, a koji je jedna psihoterapeutkinja koju pratim podijelila na društvenim mrežama. 

Sudionici konferencije govorili su o raznim simptomima, od migrena, probavnih tegoba, lupanja srca (iako vam je sa srcem sve u redu), osjećaja „nemam više što dati“, ne može se ustati iz kreveta. Zatim nedostatak motivacije za rad (svakome se nekada nešto ne da, ali ovdje se misli na dugotrajniji nedostatak motivacije i izostanak osjećaja smisla za ono što radimo), nezadovoljstvo s time što radimo i osjećaj jednog doslovnog povraćanja i mučnine i pri samoj pomisli na posao. 

Veća sklonost konfliktima, nedostatak energije i osjećaj stalne iscrpljenosti, smanjeni kapaciteti za rad, manje možete i s druge strane, sporiji ste, mozak sporije radi. Ja sam recimo imala i izrazite upale mišića –nesvjesno bih stiskala mišiće dok sam radila za laptopom. 

Znamo mi jako dobro kada nešto ne štima, samo ne smatramo da je vrijedno ili da imamo pravo stati, promotriti što se zbiva i nešto promijeniti. Većini nas treba crveni alarm, a tu dolazimo do naših uvjerenja, vrijednosti i prioriteta. Naših osobnih, obiteljskih, društvenih. I tu je korijen problema, ali ujedno i rješenje. 

D: Koje su najveće zablude koje ljudi imaju o burnoutu?

I: Da će ga se riješiti vikend odmorom ili godišnjim odmorom.

Nažalost, jednom kada pregorimo, oporavak traje jako dugo. Mjesecima, nekada i godinama. Stanite na tren pa zaista shvatite što sam napisala: GODINAMA. 

Godinama niste u mogućnosti raditi koliko želite i trebate, niste u stanju participirati u drugim životnim i kućanskim obvezama, aktivnostima, svi odnosi oko vas pate, a mnogi se i narušavaju, pogotovo ako bliskim ljudima oko vas nije jasno zašto vi odjednom NE MOŽETE. Osjećate se loše, nevrijedno, potučeno. 

D: Koliko nas zapravo zna razliku između stresa i burnouta?

I: Doktorica Lea Murn, ujedno i specijalizantica psihijatrije te psihoterapeut, u nekoliko navrata je na konferenciji istaknula koliko je važno stalno osluškivati sebe. Biti u tom nekom dijalogu sa sobom da primijetimo kada nam nešto nije u redu. Tako možemo na vrijeme napuniti baterije, maknuti se iz odnosa i okruženja koje nam ne donosi dobro. Drugim riječima – bolje se pobrinuti za sebe. To nije samo naše pravo, to je naša obveza. 

No smatram da se svijest o toj brizi za sebe i što to zapravo znači tek počinje razvijati i rasti. Moju generaciju, a da ne govorim one prije, nitko nije učio tim zaista osnovnim stvarima za život i zdravlje. Obratiti pažnju na sebe i na svoje tijelo, postaviti granice, zaštititi sebe. 

D: Može li se uspješan biznis voditi bez konstantnog izgaranja?

I: Mora se moći voditi jer burnout nije dio održivog načina poslovanja.

Ako je poduzetništvo maraton, to znači da pametno moramo isplanirati sve svoje dionice da bismo izdržali cijelu utrku. 

Pregorijevanje ostavlja nekad i nepovratne posljedice na naše zdravlje, na naš mozak i to nije nešto s čime bismo se trebali igrati. Promjena načina na koji percipiramo rad, načina na koji vežemo svoju vrijednost uz svoj posao, načina na koji smo navikli raditi nije lagana i neće se dogoditi preko noći. Ali ona se MORA dogoditi jer stvari trenutno ne funkcioniraju dobro. Promjena je neminovna, a na nju će jako utjecati i umjetna inteligencija. 

D: Kako kao lider prepoznati burnout u svom timu prije nego što bude kasno?

I: Ako uzmemo primjer priče koju je doživjela Adriana Deželić, stručnjakinja za održivost (i održivo radno mjesto), dok je radila u bankarskom korporativnom sektoru, prva stvar je BITI ČOVJEK. Ne se ponašati prema svojim zaposlenicima kao da su naranče koje ćeš baciti u smeće i zamijeniti novima kada istisneš sok iz njih. 

D: Trebaju li tvrtke imati strategiju prevencije burnouta, baš kao što imaju strategije rasta? Treba li burnout postati KPI za zdravlje kompanije?

I: Mislim da danas, u vremenu u kojem preko 82 % white-collar radnika i 53 % menadžera na svjetskoj razini iskušava burnout, kao nam je Ivana Štulić prezentirala, zdrava radna kultura mora biti jedan od prioriteta svake tvrtke. 

Europska unija trenutno provodi program burnout prevent, toliko je problem postao prisutan. A ne razara samo karijernu ulogu pojedinca, već i svaki aspekt njegovog života. Ako je radnik zdrav, motiviran, zadovoljan, dobro, moći će više i doprinijeti samoj tvrtki. Ono što smo posebno istaknuli na konferenciji, bila je mogućnost prilagodbe načina rada pojedincu.

U kakvim uvjetima pojedinac može dati najviše od sebe? Ostvariti najviše svog potencijala, a pritom najviše i doprinijeti tvrtki?

Nismo svi isti, pa zašto onda svima nametati isti uske i ograničavajuće okvire koji nikome ne donose dobro?

Jedan od primjera tih okvira koji mene osobno proganja cijeli život jest i fiksno (osmosatno) radno vrijeme koje u mnogim branšama, pogotovo onima koje se bave izrazitim intelektualnim djelatnostima, više ne drži vodu. 

Svašta se tu može raditi, od edukacija, psihoterapije, mijenjanja kompanijske kulture, upoznavanja svojih zaposlenika. No koliko god to zvučalo sve dobro, može biti i preplavljujuće za poslodavce, pogotovo u kontekstu svih silnih obveza u ovom ludom tempu pod kojim živimo. 

I zato mislim da treba ići korak po korak i gledati ono što je realno i izvedivo u ovom sad razdoblju. Ponekad i neke male promjene mogu napraviti puno. 

D: Što mislite, koliko nas je zapravo spremno priznati da ne možemo više?

I: Puno je lakše to napraviti kada čujete i shvatite da zaista niste sami i da nije to sve „samo u vašoj glavi“ i da nekada jednostavno ne treba „izdržati“, kao što kažu jednoj mojoj prijateljici koja radi u školi, a u kojoj svi profesori pucaju po šavovima. 

Ne trebaju nam priče u rukavicama, treba nam ono što vi novinari zovete „MESO“, gola, sirova priča, točno onakva kakva je. 

Upravo se oko toga vrti Radi pametnije, živi bolje projekt i konferencija o burnoutu. 

D: Kako balansirati želju za izvrsnošću i potrebu za mentalnim mirom?

I: Za tim odgovorom i ja još uvijek tragam. Trudim se slušati sebe i vagati u situacijama u kojima nisam sigurna, svjesna da mogu pogriješiti. Stvar je i toga što zapravo želimo, koje nas vrijednosti vode kroz život i posao. To je korijen.

Ono što smatram bitnim reći jer će nekome tko ovo čita doći kao olakšanje jest ne da ne trebamo, nego ne možemo sve u isto vrijeme.

Netko je otporniji, fizički, mentalno, netko je krhkiji, no kako smo zaključili i na konferenciji – ako predugo, stavljamo previše toga na sebe, bez da se adekvatno brinemo o sebi i uzimamo odmor, samo je pitanje vremena kada će fitilj pregorjeti. 

D: Mama, liderica, partnerica – gdje točno počinje burnout kod žena koje sve moraju stići?

I: Mislim da je u našem okruženju (ne)postavljanje granice, u poslu i privatnom životu, i to pogotovo kod žena, stavka koja umnogome doprinosi burnoutu. 

Novopečena mama, inače moja mentorica, coach i poduzetnica, Andreja Rambrot Malenica, govorila je upravo o toj temi. Kako se zauzeti za sebe, kako reći „NE“ bez da osjećamo krivnju. Htjeli ili ne htjeli to priznati, taj „ne“ nas puno toga može spasiti, a jako ga je teško reći u poslovnom okruženju, a još teže u privatnom. 

2023. godina je bila godina kada sam jako vježbala postavljanje granice i moram reći da mi je to promijenilo život nabolje za jako puno. Krivnja je i dalje tu, ali ona se smanjuje s vremenom, a vi se bolje osjećate oko sebe jer se zauzimate za ono što je vama važno. I poštujete sami sebe. A to je jako važno za naš odnos sa samima sobom koji je ujedno i najdugotrajniji koji ćemo imati u životu. 

D: Koja je Vaša osobna strategija kad Vas sustigne umor koji ne prolazi?

I: Ovisno o tome u kakvoj sam situaciji. Kod mene, kao vjerujem, i kod mnogih drugih, financije i osnovna egzistencija su značajki faktori koji izazivaju mnogo brige (zato smo na konferenciju pozvali i stručnjakinju za poslovne financije Dubravku Lacić).

S druge strane, možda radim nešto što mi je u tom trenutku ključno za samoostvarenje, poput ove konferencije. Nekada ću nešto delegirati, nekada odraditi, a uzeti onoliko odmora i pauze koliko je to moguće u tom trenutku (začudili biste se kako je nekada dovoljno malo da se napunimo; može biti par omiljenih pjesmi dok pospremamo stan, pola sata trčanja ujutro, deset minuta za popiti kavu u miru – ključno je da dopustimo ugoditi si). A potom isplanirati duži period odmora i „punjenja“ kada završi ta situacija/zadatak koji moram odraditi. 

Primjećujem da sam puno bolja u davanju sebi dozvole za odmor i ono što mi je bitno – u mom slučaju jutarnja tjelovježba, obroci pojedeni u miru, dobar san te serije iz devedesetih i knjiga prije spavanja. 

D: Postoji li prostor za ranjivost u poslovnom leadershipu?

I: Koliko mislite da biste se mogli poistovjetiti s liderom koji je plastičan i savršen kao barbika? Ranjivost je ključ povezivanja s ljudima jer otkriva našu ljudskost. 

Po meni, lider je osoba koja se ne boji pokazati da je načinjena od krvi i mesa, koja je dobro upoznata sa svojim jakim i slabim stranama, te zna kako motivirati i inspirirati druge da pronađu svoje jake točke i potencijale, ali i da prigrle „nedostatke“. U suprotnom, jednom kada se pritisne ta bolna točka koja je ostavljana po strani cijelo vrijeme, strah me je pomisliti kakva bi eksplozija to bila. 

D: Kako izgleda organizirati konferenciju o burnoutu? Kako je uopće nastala ideja da se burnout “formalizira” kroz jednu ovakvu konferenciju?

I: Iscrpno je i turbulentno, kada nemate mehanizam koji vas sa strane gura, što ja nemam jer je ovo moj projekt. A ja sam samo mala poduzetnica iz Zadra koja traži svoju svrhu i način kako da izgradi iz nje održivi biznis. 

Ideja je došla od moje želje da organiziram konferenciju na temu koja je meni bitna, a na kojoj bih mogla pokazati svoje organizacijske, ali i voditeljske vještine te brusiti svoj specifični stil moderiranja i javnog nastupa. Kroz rad s mentoricom, došli smo do toga da bi tema prve konferencije trebala biti baš burnout. 

Nakon prve konferencije u Zadru, shvatila sam koliko je ljudima potrebno na tako otvoren i podržavajući način pričati o toj temi, a i koliko toga se tu još ima za reći i prodrmati. Tako da je sada to postala „konferencija o burnoutu za poduzetne ljude“ koju želim sljedeće godine napraviti i u Zagrebu, a potom i odvesti u druge zemlje regije i Europske unije. 

Uz to, želja mi je raditi i voditi manje evente, meet-upove na kojima ćemo govoriti o toj, ali i sličnim temama vezanim uz biznis, mentalno zdravlje i pametniji način rada. 

D: Što Vas je najviše iznenadilo u reakcijama publike? Je li burnout tema koja rezonira jače nego što ste mislili?

I: Dok ovo pišem, taman mi stiže mail gospodina iz jedne velike riječke tvrtke kako je oduševljen s konferencijom, mojim moderiranjem, organizacijom. Ljudi su jako prepoznali važnost toga što radimo i jednom kada dođu na konferenciju, izađu oduševljeni. Prije svega načinom na koji govorimo o toj temi. 

Ali nije ih lako privući, nije lako doći do publike i komunicirati tu razliku, čak i meni koja sam se 6 godina bavila brendiranjem i komunikacijom. 

Konferencija je jako puno, ljudi imaju neku percepciju toga što će dobiti koja je temeljena na prijašnjim iskustvima. A naša konferencija je dosta drugačija. Temelji se na kontinuiranoj interakciji s publikom i otvorenosti koja ne može ne izazvati pažnju. 

D: Koje su teme koje se možda nisu našle na programu ove godine, ali Vam “stoje u ladici” za iduću?

I: Želim dublje i konkretnije zaroniti u naš radni dan i radnu godinu. Uperiti prstom u ono što ima, a što nema smisla. Stvari koje se mogu mijenjati. Želim više govoriti o našim kapacitetima, tjelesnim odgovorima, našem mozgu i posljedicama koje na naš mozak i tijelo može ostaviti burnout. Isto tako, veza mozga i crijeva – kako bolje čuti što nam tijelo poručuje. 

I dalje ćemo se baviti burnoutom na osobnoj, kao i organizacijskoj razini. Također, ono što je moja čvrsta odluka jest da svaka konferencija obuhvaća i perspektivu tijela, ne samo uma (ove godine to je učinila fizioterapeutkinja Petra Komar Donda). 

D: Što razlikuje ovu konferenciju od klasičnih “motivacijskih” evenata?

I: Od trenutka kada otvaram konferenciju, mislim da je sudionicima jasno da ovo neće biti baš kao neka druga konferencija jer nisu susreli voditelja koji tako otvoreno, iskreno govori. 

Jako smo orijentirani na publiku, da su oni angažirani, da drže pažnju, da se ustanu kad je previše sjedenja, da mogu postaviti pitanja, a ne šest sati sjediti. 

D: Kako ste povezali partnere i sponzore s temom burnouta – koliko je tržište uopće spremno pričati o ovome?

I: U duhu konferencije bit ću vam potpuno iskrena i reći da je bilo jako teško doći do pravih ljudi. Bilo je puno ružnih stvari u procesu organizacije ove konferencije koje su me zapanjile i poljuljale moju vjeru u ljude i institucije. Puno hladnoće i neprofesionalnosti sam doživjela u procesu organizacije, no s druge strane, bilo je divnih, ljudi – čitaj primarno poduzetnika koji su mi strahovito pomogli. 

Selma Čmelik iz marketinške agencija Zona plus koja je radila divne vizuale, Višnja Željeznjak iz Eduze, moj partner u životu i sve više u poslu, web developer Matej Hanzlić, volonteri s riječkog sveučilišta. 

Ono što želim, čemu se nadam i na čemu ću raditi jest da dođemo do većih partnera i sponzora koji će prepoznati vrijednosti i važnost ovog projekta te podržati projekt u većem obujmu. To je apsolutno nužno da se ovo nastavi, ali je ujedno i jako vrijedno. 

D: Što biste voljeli da svaki posjetitelj ove konferencije osjeti kad ode kući – više jasnoće, više mira ili možda više hrabrosti?

I: Da je u redu osjetiti da ne možeš više i reći „ne“, neću više izdržavati, imam pravo živjeti i raditi s lakoćom, a ne s kontinuiranom glavoboljom i grčem u crijevima i želucu. 

Kada sam ja doživjela burnout, osjećala sam se strašno krivom – zašto ja to ne mogu izdržati, kao da nešto nije u redu sa mnom. I da, morala sam mijenjati način na koji radim, kao i s kime radim i s kime sam okružena. Ali isto tako, ta hustle kultura, ta slika poduzetnika koji radi dan i noć, to je upravo samo to, neka predodžba koja na duge staze ne drži vodu. 

Mi je želimo razbiti i kreirati novu, koja ima više smisla i za ljude i za poduzeće. Želim da se ljudi osjete motivirano i inspirirano da se zauzmu za sebe. Da im se otvori možda neka nova perspektiva i da osjete da u sebi mogu naći snagu koja im je potrebna za život i posao koji žele. 

Izvor fotografija: Tanja Kanazir, Domagoj Anzulović