Profesionalni put glazbenice Lu Jakelić nije bio obilježen brzim hitovima i ispraznim melodijama koje se konzumiraju u pet sekundi i zaborave u deset. Nema prilagođavanja trendovima samo zato što algoritam tako kaže. Ono što njena glazba ima je nešto puno rjeđe (i monumentalnije) – iskrenost, autentičnost i posvećenost glazbi koja diše, osjeća i ostavlja trag.

Ususret novom koncertu koji će se održati 11. travnja u zagrebačkom Saxu, razgovarali smo s Lu o iskrenim i hrabrim temama koje mnogi vole držati ispod površine. Ulaznice možete nabaviti na linku.

Dok mainstream glazba igra na sigurno, a brza konzumacija sadržaja diktira pravila igre, Lu bira teži put – onaj koji vodi do ljudi koji ne traže samo glazbu, već i smisao. Kako je izgledao taj put, s kakvim se izazovima suočavala i zašto vjeruje da prava autentičnost uvijek nađe svoj prostor – otkrila nam je u ovom intervjuu. Pročitajte.

D: Glazba je umjetnost, ali i tvoj posao. Kako balansiraš između kreativnosti i realnosti da od toga moraš živjeti?

L: Prije svega, kreativna industrija je nestabilan prinos novca. Umjetnici često kombiniraju dnevne poslove i umjetničku karijeru kako bi prvenstveno moglo uopće ulagati u svoje projekte. Idealna situacija je kada ti ono što stvaraš plaća račune i uzdržava godinu, ali za to je potrebna poslovna pozadina. Nekad je to dobar tim, booking agent, menadžment, merch, umreženost, agencija, čak i žanr koji diktira kakav tip koncerata ćeš imati najčešće. 

Kao autorica, sretna sam što godišnje vidim financijski rast u svom djelovanju i što se u moj krug javljaju ljudi koji jednako teško zarađuju za svoj kruh. Zato i u drugima prepoznaju kvalitetu. 

Osobno sam radila mnoštvo različitih poslova kako bi mogla održati samostalno svoju karijeru. Od cvjećarne, konobarenja, prodaje solarnih panela, sinkronizacije... bilo je ustajanja u cik zore, čišćenja blata na koljenima dok istovremeno snimam emisije na televiziji, sve do propitkivanja ega moram li zaista tako. Ne žalim ni jednu sekundu jer sam toliko naučila o sebi, ljudima i granicama, a posebice o poštovanju koje imam za ljude koji to vide i cijene i obrnuto. 

D: Koliko se glazbena scena promijenila otkad si započela karijeru? Jesu li, prema tvom mišljenju, društvene mreže više pomogle ili odmogle glazbenicima?

L: Mislim da je glazbena industrija oduvijek slična po svojoj funkciji i prirodi. Scena se mijenja ovisno o društvu i trendovima. Ono što ostaje isto, je priroda ljudi kojima umjetnost treba kada odrasteš i duhovno si gladan. Tada svi tražimo utjehu i izlaz - u glazbi, knjigama, filmovima.  Mislim da tu spada moja glazba, ona nije fast food i brzo probavljiva. Može postati, uz kreativne odrednice u produkciji ili poslovnu estetiku, ali to mi zasad nije prirodno. 

Ono što mi jest prirodno su upravo društvene mreže, jer su mi (s obzirom na to da menadžment još uvijek vodim sama) najbrža i najbliža spona s publikom. Tako sam započela s obradama na YouTubeu, pa videima na Facebooku, a danas najviše pričam sa svima njima na Instagramu. Na dane kad poželim posustati i teško mi je, uvijek dođu intuitivno barem 2-3 poruke da je nekom moja glazba pomogla i radi toga ja zaista mogu dalje još bolje i jače. 

D: Kako izgleda stvarnost glazbenika u Hrvatskoj? Ima li mjesta za autentičnost ili publika još uvijek traži “sigurne” hitove?

L: Za autentičnost u nama uvijek ima mjesta ako želimo raditi na sebi i prihvatiti iznova svaki dan da sve ovo nije sprint, nego maraton. To je teško, ali bogato iskustvom, na osobnoj razini koja se onda preslikava u tvoj poslovni okoliš. 

U industriji rijetko kad postoji pripremljeno mjesto za autentičnost. To mjesto ti osigurava jedino puno rada i publika po putu koja će ti pružiti tu zaslugu, ako ti vjeruje. Sigurne hitove traže mediji (smijeh). Bitno je da postoji raznolikost!

D: Mnogi misle da su glazbenici samo “umjetničke duše”, a rijetko ih se percipira kao ozbiljne poduzetnike. Što ti misliš o tome i kako ti gledaš na sebe u tom kontekstu?

L: Slažem se. Rijetko tko zna koliko je u umjetničkoj profesiji ispod sante leda zamrznutih bolnih kostiju od ostalih funkcija koje ti sam moraš provoditi i naučiti raditi da uopće preživiš. Na vrhu sante si umjetnik, npr. konkretno glazbenik, a ispod tog: menadžer, booker, snimatelj, montažer, autor, vlastiti osobni asistent, ponekad stilist, računovođa, producent spotova, diskograf, psiholog, vođa benda, autor pjesama i tekstova, promotor.... Da ne zaboravim da je netko u tome svemu možda i roditelj ili skrbnik obitelji na bilo koji način. 

Osobno sam vlasnica svog obrta i radim sve gore navedeno otprilike 7 godina. Tu i tamo se dogodi pomoć po putu i na tom sam zahvalna, ali realno, ako ne proizađe od mene prve, neće se magično ponuditi ili odraditi. Ali, lijepo je s vremena na vrijeme vidjeti da se trud prepozna i da ti suradnju nude kreativne agencije, bookeri ili drugi kreativci. Tu se puniš dodatnom energijom i onda sve dobiva smisao. Svrhu si moraš davati sam, a smislom te nagradi publika i/ili vraćeni trud i ulog. 

Potrebno je više radionica za umjetnike na kojima možemo naučiti gdje su outleti kojima se možemo obratiti; jer stvarno ne moramo sve uvijek sami. I možda pokoji intervju, da netko iz iskustva na to podsjeti. 

D: Kako izgleda tvoje donošenje poslovnih odluka – slušanje intuicije, savjetovanje s drugima ili kombinacija svega?

L: Kod mene osobno je "po osjećaju", jako slušam to šesto čulo (zato se drugi album i zove tako), no to je više sredstvo za procjenu. 

Za poslovne odluke mi je velika pomoć moj producent i trenutačna booking agencija. Prije njih, dobar stari internet i mojih tisuću pitanja na dnevnoj bazi da se informiram i zaštitim koliko mogu. 

Rekla bih da je uvijek važno slušati sebe, ali kolega u timu, dobar prijatelj koji se uopće ne bavi glazbom, i recimo odvjetnik na liniji - neće škoditi. 

D: Tvoje pjesme su emotivne i iskrene. Koliko je teško izložiti se publici na tako osobnoj razini?

L: Meni nije teško jer je to moj način preživljavanja. Trebam konekciju i te pjesme, u konačnici, bilo što što radim - tad ima smisla. 

Pjesme znaju unaprijed puno bolje od moje psihe što trebam, one kao da su sinapse potrebne mojim neuronima da dišem, razumijem, osjećam se živom. 

I danas mi je dovoljno samo jedno lice u publici da se to dogodi, a kamoli kad rasprodamo koncert, kad ih je par stotina. Eventualno mi bude teško pokazati novu pjesmu producentu, često mislim da to ništa ne valja, dok ne prođe prva minuta pjesme (smijeh). 

Teške su mi druge stvari, boriti se protiv struje, nekad imati dovoljno vjere sama u sebe (jer energiju trošim dnevno na druge stvari spomenute gore u poslu), biti ustrajna i strpljiva u čekanju mjesta za autorsku glazbu... Strpljen, spašen! 

D: Žene u biznisu (pogotovo glazbenom) često i dalje ocjenjuje prema izgledu, dok se muškarcima ocjenjuje talent. Kako se nosiš s tim?

L: Dnevno se fokusiram na sve svoje snage i posebnosti na kojima radim: elokventnost, retoriku, humor, pronicljivost, autorski rad, kreativnost. Često se podsjećam da je izgled najmanje zanimljiva potvrda našeg identiteta jer ti prazna školjka ne vrijedi nešto, osim što je lijepa za zadržati. Želim ljudima biti podsjetnik da je čovjek puno više i da trebamo jedni druge. Naravno da imam nesigurnosti, ali ako mi se teško nositi s tim neke dane, ne bojim se potražiti potvrdu da vrijedim više od ljudi koje volim. U toj ranjivosti mislim da se događa i napredak. Posebice kada si tu potvrdu barem 2 od 7 dana u tjednu možemo dati i sami. 

Ova komparacija i nejednakost u pitanju često se događa u medijima i sve manje imam problem to istaknuti ili jednostavno reći - ne/da/sljedeće pitanje. 

D: Kako bi izgledala glazbena industrija u idealnom svijetu u kojem nema (rodnih) stereotipa?

L: Tako da bi ona opet iskopala neki drugi alat koji donosi rivalstvo ili nejednakost, kako bismo bili više nesigurni i odustajali ili se više borili za svoje mjesto, dok se novac i svijet okreće... Mislim da je tajna u samostalnim umjetnicima koji dokazuju da, kad ideš protiv takve struje, možeš proizvesti još veću magiju. 

Treba se truditi raditi na sebi da onda u drugima vidiš suputnike i učitelje, onda se možemo spajati i podupirati, privući publiku kojoj to treba i ultimativno uopće ne ovisiti o nekom velikom stroju koji "kao" diktira pravila. 

D: Jesi li ikada napisala pjesmu koja ti je bila previše osobna da bi je pustila van?

L: Jesam, a onda sam je ipak pustila (smijeh). To su npr. Zidovi s drugog albuma koji su na svoj red čekali dvije godine. Možda su sve moje pjesme previše osobne, ali uz let i slijetanje u neko drugo srce, postanu manje moje, više tuđe - i tu osjetim lakoću i prihvaćanje. 

Ima ih još, eno čekaju svoj red na boarding. 

D: Koji glazbenici/e te najviše inspiriraju i zašto? Koja ti je no.1 pjesma svih vremena i zašto?

L: Alanis Morissette, Amy Winehouse, Freddie Mercury, Kurt Cobain, Joni Mitchell, Stevie Nicks, Billie Eillish, David Bowie, Dolly Parton, Elton John, Urban, Josipa Lisac, zaustavite me... Pronađi zajedničko svima u nizu (smijeh). 

Privlače me drugačiji svjetonazori, umjetnička vizija i bunt, zauzimanje za sebe na nekoj staničnoj razini gdje ti jednostavno iznutra osjećaš da je to nešto tvoje. 

Nema šanse da izdvojim jednu pjesmu, nemam tu snagu odabira i drskost u sebi (smijeha). Bila bi to više playlista mojih "no.1" pjesama. 

Ali ako baš moram, mogu reći pjesmu koja mi nikad neće dosaditi u svim verzijama - Stairway to heaven od Zeppelina i to tribute grupe Heart uživo (ima na YouTubeu). 

D: Što bi radila da ne radiš glazbu? Postoji li paralelni svemir u kojem si nešto potpuno drugo?

L: Čisto sumnjam, meni je to toliko blisko da mislim da sam u prošlim životima bila glazbenica ili vještica ili oboje (smijeh). Vjerojatno bih opet bila neki vid glazbe, producentica ili ono što sada radim uz svoju glazbu - mentorica u školi pjevanja. 

Mislim da bih možda mogla biti u filmskoj industriji iza kamere ili pak, na nekoj farmi sa životinjama i biljkama. 

D: Kako izgleda tvoj savršeni dan?

L: Kišni dan, šetnja, snimanje glazbe, dobra kava,  čitanje, ljudi koje jako volim ili samoća. Sve to igra da sam mirna, a onda sretna. 

D: Kako se nosiš s kritikama – ignoriraš, analiziraš ili te pogode?

L: Obrnutim redom bilo je prije koju godinu - pogađalo me, pa bih analizirala i onda pokušala ignorirati. 

Danas biram jednu opciju od tri - konstruktivnu kritiku ponekad izanaliziram i prihvatim, a ono što je govor mržnje ignoriram. 

Naučila sam si dati perspektivu. Ako ja svoj život posvećujem kreativnosti i umjetnosti da uradim kolektivno dobro, i znam koliko vremena i energije trošim za to, zašto bih pobogu, povjerovala osobi koja radi suprotno? I to još negdje iza ekrana, bez imena. Mora da je taj želudac jako zelene boje.

D: Što bi poručila svojoj 18-godišnjoj sebi? Što si tada trebala znati, a nisi?

L: Nisam trebala ništa znati više od onog što da jesam. Jedino što bih voljela istaknuti je da je lijepo sjetiti se da u odrasloj dobi postajemo one osobe koje bi zaštitile mlađe nas. 

Tu bih joj već imala za reći samo da je savršena takva kakva je i da će po putu biti teško, ali veličanstveno. I da čuva te svoje suze i široki osmijeh za posebne ljude, najviše za sebe. 

Izvor portretnih fotografija: Joanna Paciorek, Karmen Oblak 

Izvor koncertnih fotki: Koncertna fotografija iz privatne kolekcije