Stvarnost u kojoj se gravitacija ne ponaša kako biste očekivali, gdje su zidovi iskrivljeni, a ono što vidite i ono što je uopće nije ista stvar - to nije scena iz filma Christophera Nolana, već svakodnevica u Muzeju iluzija, fenomenu koji je krenuo iz Hrvatske, osvojio svijet i u 2025. slavi svojih prvih 10 godina.

Na čelu te iluzionističke revolucije stoji Roko Živković, čovjek koji je, umjesto da ostane zarobljen u korporativnoj realnosti, odlučio stvoriti svijet u kojem stvarnost nije tako rigidna. Njegova priča nije samo o optičkim varkama, nego prava inspiracija vezana za poduzetništvo, obitelj i neprestano istraživanje ljudske percepcije.

Pročitajte više u intervjuu u nastavku.

B: Uskoro slaviš 10 godina Muzeja iluzija, a iza te priče nalazi se nezapamćeni uspjeh. Čestitam ti na tome, za početak. Što misliš da Muzej iluzija nudi ljudima, a što im možda nedostaje u svakodnevnom životu?

R: Hvala ti na čestitkama! Kada smo pokretali Muzej iluzija prije gotovo deset godina, naša ideja bila je stvoriti mjesto koje će ljude iznenaditi, zabaviti i potaknuti ih na razmišljanje. Vjerujem da Muzej nudi upravo to – prostor u kojem posjetitelji mogu doživjeti svijet na potpuno drugačiji način, izaći iz rutine i svakodnevice te se prepustiti igri percepcije i perspektive.

U današnjem svijetu, koji je prepun informacija i digitalnih sadržaja, ljudima često nedostaje taj osjećaj čuđenja i istraživanja kroz vlastito iskustvo. Mi nudimo interaktivno okruženje koje ih potiče na angažman, eksperimentiranje i zajedničko uživanje u trenutku – bilo da dolaze sami, s obitelji ili prijateljima. Osim toga, Muzej iluzija nije samo zabava, već i prilika da se kroz optičke varke i znanstvene fenomene bolje razumije kako funkcionira naša percepcija i mozak.

Gledajući unatrag, ponosan sam na to koliko smo narasli i kako smo uspjeli našu ideju proširiti na međunarodnu razinu. No, najvažnije mi je da Muzej i dalje ostaje mjesto koje ljudima pruža nešto drugačije, nešto što ih iznenadi i ostavi ih s osmijehom – a možda i s novim načinom gledanja na svijet.

B: Jednom si prilikom rekao da si napustio korporativni svijet kako bi svojoj djeci pružio djetinjstvo kakvo zaslužuju, kako bi više vremena mogli provoditi zajedno. Što smatraš ključnim elementima zdravog i ispunjenog djetinjstva danas i kako se kao roditelj brineš da svojoj djeci pružiš baš to?

R: Kad sam napustio korporativni svijet, nisam to napravio samo zbog poslovnog iskoraka, nego i zato što sam shvatio koliko je važno biti prisutan u životima svoje djece. Današnje odrastanje potpuno je drugačije od onog kakvo smo mi imali – djeca su stalno okružena ekranima i gomilom digitalnog sadržaja, ali im često nedostaje ono najvažnije: stvarna iskustva, kretanje, istraživanje i, najbitnije, razgovori licem u lice, a ne preko aplikacija.

Ne želim braniti tehnologiju, nego ih usmjeravati, poticati da razmišljaju svojom glavom i istražuju svijet oko sebe. Zato smo Tomislav i ja u Muzeju iluzija od početka inzistirali na edukativnom dijelu priče. Htjeli smo stvoriti mjesto koje budi znatiželju i učenje kroz igru. A osobno, najviše cijenim to što svojim curama mogu pružiti svoje vrijeme, pažnju i priliku da kroz putovanja i nova iskustva uče o svijetu. Taj iskorak iz zone komfora i zajednički doživljaji ostavljaju najjači trag – i na njih i na mene.

B: Kako misliš da današnji način života, uz ekrane i brzi tempo, utječe na dječju maštu i sposobnost učenja? Kako se ti kao roditelj nosiš s tim izazovima?

R: Današnji način života definitivno stavlja pred djecu drugačije izazove nego što smo ih imali mi. Ekrani su im stalno nadohvat ruke, sve je brzo, dostupno odmah i bez previše truda. Mislim da to, s jedne strane, može smanjiti strpljenje i upornost, a s druge strane, ako se ne pazi, može ograničiti maštu jer djeca dobivaju gotove slike i informacije, umjesto da ih sama stvaraju i istražuju svijet kroz igru.

Vjerujem da se svi roditelji danas trude pronaći balans. Tehnologiju ne vidim kao neprijatelja, ali smatram da treba postojati granica. Pokušavamo svoje cure poticati na što više igre, aktivnosti i istraživanja – bilo kroz putovanja, prirodu ili jednostavno druženja. Trudimo se omogućiti im raznolika iskustva i poticati na samostalno razmišljanje i zaključivanje.

Kad u Muzeju Iluzija vidim da se klinci oduševe nekom iluzijom i počnu razmišljati o tome kako i zašto nešto funkcionira, znam da smo uspjeli barem malo potaknuti tu njihovu radoznalost i maštu.

B: Muzej iluzija nudi iskustvo koje potiče znatiželju i aktivno sudjelovanje. Misliš li da su takvi prostori postali potrebniji nego ikad u današnjem svijetu u kojem djeca (a i mi odrasli) provodimo toliko vremena u virtualnom okruženju?

R: Apsolutno! Mislim da su prostori poput Muzeja iluzija danas potrebniji i traženiji nego ikad. Tome svjedoči mnoštvo novih mjesta u gradu koja upravo na tom tragu serviraju iskustva! Svi mi previše vremena provodimo u virtualnom svijetu, gdje su informacije servirane, a interakcija često pasivna. 

Upravo zato tražimo novitete koje traže naš angažman, istraživanje i razmišljanje. Kad dođeš u muzej, ne možeš samo sjediti i gledati u ekran – moraš se kretati, isprobavati, istraživati kako stvari funkcioniraju. Svakodnevno radimo na tome da potičemo znatiželju i učenje kroz vlastito iskustvo, što je danas sve rjeđe. Navike posjetitelja se mijenjaju, svi tražimo što nas potiče da svakodnevno ljestvicu dižemo više, ne samo u ponudi već i u besprijekornoj usluzi. 

B: Postoji li neka iluzija ili eksponat u Muzeju koji si osobno osmislio inspiriran svojim iskustvom i jesu li ti ikada tvoje djevojčice dale neku ideju ili bile izvor vlastite ideje za novi eksponat?

R: Na početku cijele priče, Tomislav i ja bili smo uključeni u svaki detalj Muzeja iluzija – od ideja za eksponate do postavljanja prvih prostora. No, kako je muzej rastao i širio se svijetom, postalo je jasno da to ne možemo raditi sami. Danas iza svega stoji vrhunski Metamorfozin RND tim u Oroslavju, na što sam izuzetno ponosan. Oni razvijaju, testiraju i usavršavaju nove eksponate, a svi naši iluzionistički hitovi iz Hrvatske putuju u muzeje diljem svijeta.

Što se tiče mojih cura, one su u muzeju doslovno kao doma – prošle su kroz sve iluzije stotinu puta. No, s obzirom na to da su u tinejdžerskim i pred-tinejdžerskim godinama, trenutačno ih više zanimaju fotkanje i filteri nego optičke varke. Najčešće s društvom biraju najbolji kut za fotke.

B: Misliš li da danas previše podcjenjujemo moć vlastitog uma u doba preopterećenosti informacijama i može li nam ta stalna dostupnost informacija, multitasking i brza zabava, utjecati na percepciju stvarnosti? Jesmo li zbog toga lakše podložni iluzijama?

R: Definitivno. Sve informacije dostupne su nam u sekundi, a sve manje se oslanjamo na vlastito promišljanje i kritičko razmišljanje. Stalni multitasking i brza konzumacija sadržaja mogu nas učiniti površnijima – mozak se navikava na kratke, brze impulse, a teže mu je dulje zadržati fokus i dublje analizirati stvari.

Zbog toga smo sigurno i podložniji iluzijama, ne samo optičkim nego i onima u svakodnevnom životu. Kad imamo informacijski overload, lakše nam je servirati "istinu" koja možda i nije takva kakvom se čini. Upravo to je ono što Muzej iluzija na zabavan način pokazuje – da naša percepcija nije nepogrešiva i da je važno propitkivati svijet oko sebe. Naš je mozak daleko moćniji alat nego što mu danas često dopuštamo da bude.

B: Koristiš li neke mentalne vježbe ili tehnike da bi održao svoj um „oštrim“? Možeš li preporučiti neku zanimljivu vježbu za jačanje kognitivnih sposobnosti?

R: Za mene je fizička aktivnost ključna – najčešće tenis. To je moj način da "očistim glavu", izbacim stres i održim fokus. Tenis nije samo fizički sport, već i mentalna igra – traži strategiju, brze odluke i prilagodbu, što mi definitivno pomaže i u svakodnevnom razmišljanju.

Ako bih trebao preporučiti jednu vježbu za jačanje kognitivnih sposobnosti, pozivam vas da dođete u Muzej iluzija i složite neku od naših dilemma igara. U ponudi ih je više od stotinjak, a dokazano jačaju kognitivne sposobnosti jer potiču kritičko razmišljanje, donošenje odluka i strateško planiranje. Aktiviraju se različiti dijelovi mozga koji su odgovorni za analizu, rješavanje problema i predviđanje posljedica. Odlične su za trening uma, ali i strpljenja.

B: Koliko tehnologija pomaže, a koliko odmaže u doživljavanju iluzija? Možemo li u budućnosti očekivati virtualne verzije Muzeja iluzija?

R: Tehnologija sigurno pomaže u doživljaju iluzija, jer omogućava stvaranje efekata koji bi bili teško izvedivi bez nje. Digitalne iluzije, poput onih u virtualnoj stvarnosti, mogu pružiti dublje, interaktivne doživljaje koji nadmašuju klasične optičke iluzije. S druge strane, previše tehnologije može i ometati samu čaroliju iluzije. Iluzije u Muzeju su posebno zanimljive jer nas natjeraju da se aktivno angažiramo – fizički se krećemo, gledamo iz različitih kutova, tražimo odgovore. Kao i na svim poljima, vjerujem da je balans odgovor i rješenje. 

Što se tiče budućnosti, spremamo mnoštvo noviteta koji će dodatno obogatiti doživljaj posjetitelja, ali nećemo otkrivati adute unaprijed. Pozivamo sve naše posjetitelje da i dalje budu dio našeg puta, kao što su to bili proteklih 10 godina i otkriju čaroliju iluzija sami. 

B: Imaš bogatu poduzetničku povijest iza sebe, ali i ogromno iskustvo u svijetu marketinga. Kada sva ta iskustva i znanja uzmeš u obzir, što bi rekao, može li se koncept iluzije primijeniti i na posao – primjerice, postoje li "iluzije" u poduzetništvu koje ljudi često ne prepoznaju dok ih ne iskuse?

R: Iluzija je primjenjiva na sve životne aspekte, pa tako i ovaj poslovni. Primjerice iluzija brzog uspjeha. Stvarnost katkad ne može biti dalja od toga. Pravi put do uspjeha pun je nesigurnosti, neuspjeha, pokušaja i pogreški te prepreka koje se ne vide na površini. Uz društvene mreže svakodnevno smo svjedoci iluzija savršenih života, besprijekorno sređenih i konstantno veselih osoba, uspješnih na svakom koraku. Svima je posebno u poslu cilj privući pažnju, no iluzija postaje stvarnost tek kada, u našem slučaju, posjetitelj, osjeti stvarnu korist i vrijednost priče. Tada priča o uspjehu postaje manje iluzorna.

B: Kad bi mogao stvoriti potpuno novu iluziju koja opisuje moderni svijet, kako bi izgledala?

R: Možda u budućnosti složimo Sobu Uma – svojevrsni "Mindscape”. Zamislite sobu u kojoj svojim mislima oblikuješ prostor koji te ispunjava, veseli i čini da se osjećaš kao najbolja verzija sebe. Ulaziš u potpuno bijelu sobu, ali kad kreneš razmišljati o svom sretnom mjestu, prostor se mijenja – boje, zvukovi i oblici se prilagođavaju vašim mislima. Netko bi mogao stajati na plaži uz šum valova, dok bi se drugome soba pretvorila u koncertnu dvoranu ili zen vrt. Ne znam kako bismo korigirali redove da takva soba zaista postoji? Moram vidjeti s RND timom kako to izvesti, pa detalje doznate u Ilici 72.

B: Kaže se da svatko od nas živi u svojoj verziji stvarnosti jer naš mozak interpretira svijet na svoj način. Kako to objašnjavaš kroz iskustva Muzeja iluzija? Znači li to da je iskustvo muzeja za svakog posjetitelja zapravo individualno iskustvo?

R: Apsolutno! Muzej iluzija savršeno demonstrira kako svaki mozak interpretira stvarnost na svoj način. Naše iluzije nisu samo vizualni trikovi – one su dokaz da naš mozak stalno obrađuje informacije, popunjava praznine i prilagođava stvarnost na temelju vlastitih iskustava i očekivanja. 

Primjerice, neki posjetitelji u Vortex tunelu osjećaju blagu dezorijentaciju dok drugi prođu kroz njega i više puta uvijek jednako oduševljeni, stvar je drugačije interpretacije istog sadržaja! Često čujemo drugačije dojmove posjetitelja koji nas posjete više puta. U tom smislu, Muzej iluzija nije samo prostor zabave, već i ogledalo individualne stvarnosti svakog od nas.

B: Kad bi mogao živjeti u iluziji po svom izboru – recimo, u simulaciji poput one iz filma "Matrix" – bi li to učinio? Ako da - zašto da, a ako ne - zašto ne?

R: Zvuči kao trik pitanje, baš u duhu Muzeja iluzija!

S jedne strane, živjeti u iluziji po vlastitom izboru zvuči primamljivo. Ali s druge strane, iluzije su zanimljive upravo zato što ih možemo prepoznati i razotkriti. Da stalno živimo u simulaciji, izgubili bismo sposobnost razlikovanja stvarnog od nestvarnog, a s vremenom bi i one najljepše dosadile. Možda vikend boravak u personaliziranoj iluziji? 

B: Postoji li neka poslovna greška koju si napravio pa iz nje naučio i izvukao neku vrlo važnu pouku? Ili si taj trenutak pogreška-pouka magistrirao još u marketingu prije samog pokretanja Muzeja iluzija?

R: Naravno, kao i svaki poduzetnik, i mi smo prošli kroz mnoge faze učenja iz vlastitih pogrešaka. Jedan od takvih trenutaka bio je pokušaj pokretanja Mozgaonice – pametne igraonice. Cilj je bio stvoriti prostor posvećen isključivo edukaciji djece i grupa, koristeći didaktičke igre za poticanje kreativnog razmišljanja i rješavanja problema. Međutim, ubrzo smo shvatili da sama edukacija, bez elementa zabave, ne privlači dovoljno interesa. Kroz to iskustvo i iskustvo muzeja potvrdili smo da je edukacija upakirana u zabavu učinkovitija i privlačnija. Djeca, a i odrasli, najbolje uče kroz interaktivne i zabavne aktivnosti koje potiču njihovu znatiželju i angažman. 

B: Koja je po tebi najčešća greška koju danas rade mladi poduzetnici kad krenu graditi vlastiti posao? 

R: Greške su dio posla. Treba se fokusirati na cilj, biti uporan i nastojati naučiti iz svake situacije. U poduzetništvu, najvažniji faktor je nikada ne odustati, bez obzira na prepreke na koje naiđemo. Svaka ideja, pa čak i kad ne ide kako smo planirali, donosi dragocjene lekcije koje nas pripremaju za sljedeći korak.

B: Kada bi mogao razgovarati sa svojim partnerom Tomislavom Pamukovićem, ali s onom njegovom verzijom iz 2015. godine, što bi mu rekao/poručio (u kontekstu svega što ćete zajedno proći kroz stvaranje ideje Muzeja iluzija)?

R: Vjerujem da smo imali kristalnu kuglu da bi nama i našim obiteljima uštedjeli puno živaca.

U tom kontekstu bi valjda išla i poruka; Pamuk izdrži.

B: Jel' ti se ikada dogodilo da uđeš u Muzej iluzija i da ga više ne vidiš kao vlastiti projekt, već da ga doživiš kroz oči posjetitelja? Kakav je to osjećaj?

R: Odličan je osjećaj kad nešto stvoreno od vas postaje veće od vas samih. Sad najradije dođem na event u muzej, kad me pozovu.

Izvor naslovne fotografije: Roko Živković