Postoji nešto gotovo okrutno u tome kako život, u samo jednom trenutku, može preokrenuti sva tvoja očekivanja. Dođeš na pregled, iščekuješ otkucaje koji potvrđuju rast novog života, a umjesto toga, dobiješ tišinu. Neostvareni pobačaj (engl. missed abortion) medicinski je termin, ali on ni u kojem slučaju ne može obuhvatiti psihološki i emocionalni pakao koji dolazi s njim. 

No, ovo nije priča samo o medicinskom fenomenu. Ovo je priča o tome kako društvo ne zna kako nositi ovu vrstu gubitka. O tome kako ženama poručujemo da prebrzo prijeđu preko onoga što ih je razorilo. O tome kako umjesto podrške dobiju klišeje, a umjesto priznanja neugodnu šutnju. Vrijeme je da razbijemo taj zid i ženama koje prolaze kroz takvo nešto jasno i glasno poručimo da nisu same.

Što je neostvareni pobačaj?

Neostvareni pobačaj - dvije riječi koje u sebi nose neizrecivu bol, zbunjenost, gubitak i tiho pitanje: „Zašto ja?“ 

Ništa te ne može pripremiti za trenutak kada ti liječnik, umjesto radosnog osmijeha i potvrde da je sve u redu, sa suosjećanjem i teškim izrazom lica kaže da bebi više ne kuca srce.

Iako pobačaj (u bilo kojem obliku) nosi sa sobom kompleksnu mrežu emocija, neostvareni pobačaj ima jednu posebnu, dodatnu okrutnost – tijelo još uvijek „misli“ da si trudna, iako je život u tebi stao. Tijelo još proizvodi hormone, većina žena i dalje ima “trudničke simptome”, a njihovo srce i dalje nosi planove i snove za dijete koje nikada neće doći.

Problem s ovom vrstom gubitka je što je on gotovo nevidljiv. Društvo te ne priprema na to. Nema protokola za razgovor s osobom koja je izgubila dijete koje „još nije postojalo“ u očima drugih. Kolege će očekivati da se vratiš na posao u ponedjeljak, prijatelji će reći nešto u stilu „barem znaš da možeš zatrudnjeti“, a većina savjeta svodi se na mehaničke medicinske činjenice – što se događa s tijelom, što su opcije, kako dalje.

Ali tko govori o onome što se događa s dušom?

Prvi koraci kroz bol

Moj put kroz ovu bol započeo je upravo nepovratnim rečenicama. Sjedila sam u ordinaciji, nesvjesna rečenice koja mi je upućena. Iako sam na pregled stigla pripremljena na ono najgore, u trenutku glasnog izgovaranja rečenice “Simona, bebi srce više ne kuca”, dio mene slomio se. Suze su same krenule. 

Dok mi je liječnica objašnjavala medicinske postupke i što sljedeće moram učiniti te kamo otići, glava je bila prazna, a ja nijema, tupa. Odlučila sam se za medikamentozni pobačaj kod kuće. Nije bilo straha, samo misao: „Moram kroz ovo proći. Bit će bolno, ali preživjet ću.“ Nisam tada znala da se na takvu bol ne možeš pripremiti.

Neizdrživi trenuci

Prvi sati donijeli su grčeve, bol, krvarenje. Ubrzo su bolovi postali jači, a umor i iscrpljenost su me pritiskali. Ipak, ono na što me nitko nije pripremio bio je prizor. Tamo, u toj surovoj realnosti, gdje se život i smrt sudaraju, suočila sam se s neizdrživom istinom. 

Taj trenutak kada sam shvatila što se događa, kada sam shvatila da pustiti vodu znači pustiti i dio sebe, bio je trenutak kada sam se slomila. Više nisam bila hrabra. Više nisam mogla racionalizirati. Suze su same krenule. Osjećaj gubitka, praznine i nevjerice preplavio me u naletima. Taj dio mene, nestao je, a s njim je otišao i dio moje duše.

Tišina koja previše govori

Nakon tog dana, šutnja u kući bila je preglasna. Svaki kutak sobe podsjećao je na ono što se dogodilo. Noći su bile najgore. Misli su me opsjedale, vrtjele se u krug bez izlaza. Teško je bilo biti sama sa sobom, sa sjećanjem na taj trenutak, s pitanjima na koja nije bilo odgovora. Tuga me preplavljivala u valovima, iznenada i snažno, kao plima koja briše sve pred sobom.

Kada netko izgubi dijete koje se već rodilo, postoje rituali. Sprovod, sućut, prostor za tugovanje. Kada izgubiš trudnoću, često ostaješ bez ičega – osim svoje boli. Mnoge žene prolaze kroz neostvareni pobačaj bez da su uopće dobile priliku reći da su bile trudne. I onda, kada se dogodi gubitak, ni ne znaju kako reći da nešto oplakuju. Kako reći „izgubila sam bebu“ kad nitko ne zna da je postojala?

Upravo zato je važno razbiti tišinu. Ovakav gubitak nije manje značajan, nije manje bolan, nije nešto preko čega se samo „ide dalje“.

Snaga u riječima i zajedništvu

Pomogli su mi razgovori. Suprug, premda i sam u boli, bio je moj oslonac. Njegove riječi, dodiri, pa čak i samo prisutnost u tišini, pomogli su mi da ne potonem. 

Počela sam tražiti i druge žene koje su prošle isto. Svaka priča koju sam čula bila je drugačija, ali bol je bila ista, razumijevanje potpuno. Tada sam shvatila da nisam sama. Moja bol nije nevidljiva, moj gubitak nije nevažan.

Povratak u tijelo kroz pokret

Fizički oporavak došao je kroz pokret. Tijelo koje je pretrpjelo takvu traumu trebalo je ponovno osjetiti život. Postpobačajno razdoblje, vrlo je slično postpartum razdoblju. Iako je bila rana trudnoća, tijelo je ušlo u promjenu i već je samo znalo što ga očekuje. Znala sam i ja, no nisam očekivala da ću se osjećati toliko slabom. 

Kroz lagane šetnje i vježbe disanja, vraćala sam osjećaj u svoje tijelo. Posebice trbušnu regiju koja je nekako u donjem dijelu ostala “zaštopana”. Svaki korak bio je mali podsjetnik da sam još uvijek tu, da još uvijek dišem, da ću iz ovoga izaći, koliko god se to tada činilo nemoguće. 

Život nakon gubitka

Dani prolaze, a bol se mijenja. Nije nestala, niti će ikada, ali je drugačija. Postala je dio mene, ali me više ne guši. Naučila sam živjeti s njom, dati joj mjesto, ali ne dozvoliti da me definira. S vremenom, učila sam pronalaziti ljepotu u novim stvarima, u sitnicama koje prije nisam primjećivala.

Moja priča, tvoja snaga

Ovo iskustvo promijenilo me zauvijek. Dio mene jest nestao, ali drugi dio me oblikovao u nekoga jačeg, nekoga tko zna koliko je život krhak i vrijedan. Nekome drugome možda moje riječi neće značiti puno, ali ako barem jedna žena kroz njih osjeti da nije sama, da njena bol nije nevidljiva, onda moja priča ima smisla. Jer nitko ne bi trebao prolaziti kroz ovo u tišini.

Neostvareni pobačaj nije rijetkost, ali način na koji ga društvo tretira često ostavlja žene same u svojoj boli. Vrijeme je da normaliziramo razgovor o gubitku trudnoće, da o njemu više, češće i glasnije govorimo, da otvorimo prostor za podršku i razumijevanje. Jer svaki gubitak (čak i onaj koji nije bio vidljiv izvana) zaslužuje priznanje - i utjehu.

Nisi sama. A tvoja priča vrijedi biti ispričana.

Izvor naslovne fotografije: Pexels