Kad ste posljednji put zastali i stvarno osjetili taj poznati trenutak kaosa (ne onaj uredski kaos ili gužvu na cesti, već onaj sirovi, životni kaos koji dolazi kad dijete ispituje granice vaše ljubavi, strpljenja i postojanosti)?
Zamislite da ste učiteljica koja vodi razred s 25 učenika, od kojih jedno dijete nosi dijagnoze ADHD-a i autizma. Sad dodajte roditelje pune sumnji, inspekcije koje vire iza ugla i nepregledne sastanke koji se bave pitanjima asertivnosti i prilagodbe. Sve to samo je početak priče o učionici u kojoj se nalaze djeca s drugačijim sposobnostima.
Sav taj kaos možda i nije loša stvar, ako ga gledamo iz kuta u kojem on oblikuje srž odgoja i zajedništva. Djeca s poteškoćama u ponašanju (ili s drugačijim sposobnostima) nisu prepreka, već prilika za rast. Ne samo njihov, već i naš. I ovo nije priča o problemima. Ovo je priča o ljubavi, strpljenju i dosljednosti. O tome kako jedan učitelj, uz podršku zajednice, može oblikovati sudbinu djeteta koje svi drugi žele odgurnuti. U nastavku, teksta pročitajte kako izgleda svakodnevna borba i trijumf nad predrasudama i što to znači za sve nas — učitelje, roditelje, djecu, i društvo u cjelini.
Prije nego što ispričam svoje iskustvo u radu s djecom s drugačijim sposobnostima, napominjem kako u tekstu ne spominjem pravo ime djeteta. Ime i spol su izmišljeni.
Radim kao profesor u razrednoj nastavi oko 40 godina. Broj djece s poteškoćama, nažalost, povećava se iz generacije u generaciju, a ja sam u protekle četiri godine imala sreću imati u razredu dijete s poteškoćama (drugačijim sposobnostima ). Vjerujte mi, bio je to period prepun bura i oluja, padova i uspona, no ne znam tko je postao bogatiji iskustvom…taj period koji ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Iako je za odgoj djece s drugačijim sposobnostima potrebna povećana količina ljubavi, strpljenja, upornosti, a nadasve dosljednosti, za mene ne postoji vrjedniji poklon od rečenice koju sam dobila nakon četiri godine druženja: “Hvala ti što si vjerovala u mene kada nitko drugi nije“.
U samom početku prvog razreda bilo je otpora i roditelja i druge djece, kao i puno posjeta inspekcije, no sve smo to prebrodili s puno ljubavi i strpljenja. Najvažnije je drugu djecu u razredu osnažiti da prihvate takvo dijete kao dio svoje zajednice, da ga ne stigmatiziraju, da ga ne odbacuju. To sam postizala svakodnevnim pričanjem priča. Kada je iskrsnuo „problem“, nastavni proces se prekidao i zajedno u krugu smo rješavali nastalu situaciju. Potrebno se „naoružati“ strpljenjem, mirnoćom glasa, postojanosti, dosljednosti, edukacijom, ali i tehnikama disanja.
Osim djece, važno je smiriti roditelje i tog djeteta i druge djece u razredu. Broj roditeljskih sastanaka s temama vezanim uz ADHD, asertivnost i samopouzdanje, prestala sam brojati. Ipak, najvažnije je djecu s drugačijim sposobnostima ne stigmatizirati, a to se najčešće čini. Vjerujte mi, u nekim trenucima nisam znala kome je teže - meni ili tom predivnom mališanu. Izboriti se s poteškoćama i prevenirati nepoželjno ponašanje nije jednostavno. Vrlo je važno na koji način djeci dajete upute, odnosno instrukcije. Način komunikacije je vrlo važan. Potrebno je da upute i zahtjevi koji se od njih traže budu izgovoreni točno, jednostavno i primjereno dobi i poteškoći djeteta. Kada ne razumiju ono što želite od njih, dolazi do burnih reakcija. U većini slučajeva razina samopouzdanja tih mališana je vrlo niska i izrazito lako ih možete “izbaciti iz tračnica” (ili kako ja volim reći - izuti iz cipela).
Ovo su samo neke smjernice koje sam ja upotrebljavala u radu. Meni su zaista poslužile i odnos je svakim danom bivao sve uspješniji. No, da se ne zavaravamo, bilo je tu i padova i trenutaka kad sam trebala ostati najdosljednija osoba na svijetu, a to nisam mogla. Ipak, nadam se da će moje iskustvo i savjeti pomoći mnogim drugim učiteljima, roditeljima, učenicima, pa i svima ostalima tko se nađe u blizini djeteta s drugačijim sposobnostima.
7 uputa za rad s djecom s drugačijim sposobnostima
Jasno sam opisivala ono što sam željela, kakvo ponašanje sam očekivala, odnosno što je bilo potrebno da napravi
Na primjer, moje rečenice nisu glasile : „Sakupi knjige, Janko”, govorila sam, „Janko, molim te sakupi knjige sada i stavi ih na policu ili u torbu.”
Upute idu postupno, jedna za drugom
Neovisno imali poteškoće ili ne, puno uputa odjednom zbunjuje sve mališane. Kada je Janko dobio puno uputa odjednom, shvatio je da može birati što će raditi. Naravno, uvijek bi odabrao ono što mu odgovara i zaboravio što sam tražila od njega. Stoga ako želite da izvrše sve što ste zamislili, idite polako, jedna po jedna uputa. Kada sam primijetila da kod Janka postoji tenzija, pričekala sam s uputama ili započela s jednostavnijim i direktnijim uputama. Teško je u tim trenucima ostati pribran, no nestrpljenje rezultira neuspjehom. U prvom razredu, moj Janko nije imao asistenticu. Ona nam se pridružila u drugom razredu i njezina pomoć bila nam je neprocjenjiva. Janko je išao u razred s još 25 mališana koji su me trebali. Ako želite da djeca s drugačijim sposobnostima izvrše sve zadatke, podijelite ih u manje, s jasnim uputama. Na primjer, “prvo pospremi sobu”. Budite ustrajni dok to ne naprave, a “nakon toga, pročitaj ili napiši dogovoreno”, “sada možeš prošetati psa”… Ono što je važno je - dosljednost.
Upute trebaju biti jednostavne i kratke
Kratke upute su lakše za pamćenje i razumijevanje. U opisivanju zadataka koje trebaju ispuniti, pokušajte koristiti što manje riječi. Neka vas ne zbuni dužina popisa uputa, to iskoristite za učenje neke nove vještine.
Pitanja ili izbori nisu dobar oblik komunikacije
Sigurna sam da vam je cilj da dijete prati upute i da ih izvršava, a na vama je da mu ne dopustite mogućnost da na vašu uputu kaže “ne”. To ćete izbjeći tako da upute ne postavljate u obliku pitanja ili izbora. Nikako ne završavajte zahtjev s rečenicom “U redu (OK)?” jer ona signalizira vašu nemoć, a dijete osjeća da može birati da li će ga ispuniti ili ne. Pokušajte izbjegavati ovakve rečenice: „Hoćeš li molim te staviti čašu u perilicu?” Preporučljivo je reći: „Molim te stavi čašu u perilicu, sada.”
Ponovite upute samo jednom s vremenskim intervalom, prije nego odlučite izreći opomenu
Kada uputu ili zahtjev ponovite više puta, djeca tada učite da ju mogu shvatiti manje ozbiljno nego što vi to želite. Tako ispituju granice vaše strpljivosti i dosljednosti. Oni mogu čekati da povisite glas, da zaprijetite kaznom i možda tek tada odluče izvršiti ono što tražite ili će reagirati tako burno da će vas “izbaciti iz tračnica”. Vjerujem da vam to nije cilj. Negativne interakcije su nažalost dosta česte u obiteljima u kojima su prisutna djeca s poteškoćama. Znam da vam nije lako, no budite uporni, dosljedni i čvrsti u postavljanju granica. Mališani s poteškoćama su nesigurni i stoga ispituju do kuda mogu ići. Vaša postojanost je njihov najveći oslonac.
Upute neka budu u pozitivnim terminima
Skloni smo djeci govoriti što nije dobro da rade, što moraju prestati raditi ili se prestati nedolično ponašati, a ono što dobijemo je buntovnost, prkos i slično. To su normalne reakcije. Pokušajte sve okrenuti na pozitivu i jasno reći što bi željeli da radi, kako da se ponaša. Na taj način, mi mu pomažemo da razvija vještine i da negativno ponašanje zamijeni pozitivnim. Na primjer, umjesto „Prestani se neprestano gurati dok stojiš u redu,” uputa može biti: „ Pokušaj stajati u redu tako da prijatelju staviš ruku na rame.” Uvijek ih pohvalite kad izvrše ono što ste od njih zatražili jer tako dobivaju na vrijednosti i jačaju samopouzdanje. Govore da lijepa riječ i čarobna vrata otvara - pa koristimo ih više.
Koristite instrukcije u edukativne svrhe
Uvijek koristite upute kao pravila pri postavljanju granica u određenim socijalnim situacijama ili interakcijama. Dijete tada zna što da očekuje, što se od njega očekuje i koje su posljedice za nepoštovanje pravila u tim situacijama. Korisno je tražiti od djeteta da vas gleda u oči dok ponavljate pravila vezana za socijalne situacije prije nego započne te aktivnosti. Ono što je univerzalno pravilo za sve je postavljanje zadataka s ljubavlju i poštovanjem, s uvažavanjem osobnosti. Ovo je osobito važno za djecu s drugačijima sposobnostima i djecu s problematičnim ponašanjem jer su to djeca čije je ponašanje najčešće posljedica osjećaja da nisu prihvaćena i da ih se ne poštuje.
Za kraj, molim vas prigrlite djecu s drugačijim sposobnostima, nemojte biti razočarani jer nisu onakvi kakvi ste željeli da budu. Uz vašu ljubav i podršku, napredovat će i jednog dana bit ćete jako ponosni na njih.
Najdragocjeniji dar koji možemo dati našoj djeci je mogućnost da pronađu unutarnje zadovoljstvo i mir.
Izvor naslovne fotografije: Pexels
