U društvu koje još uvijek vrednuje mušku snagu i izdržljivost, lako je “ostati slijep” na teret koji mnogi muškarci nose sami, bez podrške. Studeni, kao mjesec muškog zdravlja, prava je prilika za otvoriti oči i vidjeti zašto muškarci često šute o onome što ih muči, ali i za edukaciju o tome što učiniti da prekinemo taj začarani krug tišine. Za sve muževe, tatagere, prijatelje, partnere, djedove. Svi u životu imamo neke muškarce kojima smo sigurno potrebni, čak i onda kada nam to ne daju do znanja, ili ne znaju kako da to učine. 

„Budi jak i snažan, pravi muškarci ne plaču“ 

Postoji li veća i opasnija zamka tradicionalne muškosti od ove? Većina muškaraca odrasta u uvjerenju da je “pravo muško” onaj koji ne pokazuje slabost, da žene ne vole “plačljivce”, da se o osjećajima ne priča. Odrastajući s takvim pravilima, mnogi se muškarci nauče nositi sami sa svojim problemima, često osjećajući da priznati emocionalnu borbu znači biti manje muževan. S vremenom, ovo postaje obrazac u kojem se muškarci izoliraju, naučeni da sve moraju rješavati sami i u tišini. Ali nitko ih ne upozori na osjećaj težine i na usamljenost koja dolazi s osjećajem da sam moraš podnijeti sav teret koji nosiš. 

U društvu koje naglašava mušku snagu i izdržljivost, rijetko se otvara prostor u kojem bi muškarci mogli podijeliti svoje osjećaje bez straha od osude ili stigme. Ovaj duboko usađeni stereotip često vodi do osjećaja usamljenosti i unutarnje borbe, stvarajući tihi pritisak koji mnogi teško podnose.

 Sram od razgovora o mentalnom zdravlju

Premda društvo čini korake prema normalizaciji mentalnog zdravlja, mnogi muškarci još uvijek osjećaju sram pri samoj pomisli na razgovor o tome. Strah od etikete "slabosti" ili "nestabilnosti" tjera ih da skrivaju ono što ih muči. Misle si, “kako mogu svi - tako ću i ja, mogu ja to riješiti sam sam sobom”. Kao rezultat toga, ostaju bez prijeko potrebne podrške, iako ju trebaju pa pate u tišini, a njihov teret ostaje nevidljiv i često nepriznat i neprepoznat.

Postoje i oni muškarci koji na otvoreno pitanje o tome kako se osjećaju i muči li ih nešto, grade zidove i zatvaraju se emocionalno, uvjeravajući sami sebe da je sve u redu. Tvrde da im nije ništa i da je samo “takav dan”, da su umorni, da imaju puno posla. 

Mentalni problemi ostaju neprepoznati

Iz tog razloga, mentalni problemi kod muškaraca često “prolaze ispod radara”. Ljutnja, zatvorenost, nemir, nezdrave metode suočavanja s problemima – sve ovo su pokazatelji da njihovo mentalno zdravlje nije u redu, ali se te teškoće pogrešno tumače kao  “karakterne crte” ili “loš dan” i budu zanemarene, a zapravo kriju pravi, dublji problem. 

Muškarcima kao da je teško priznati i sebi i drugima da nisu dobro, da trebaju pomoć, podršku, da razmišljaju o čudnim stvarima. Zašto? Zato što se boje etikete “slabića”. Pa neće valjda kao curice pričati o osjećajima s prijateljima? 

“Nije terapija za mene”

Čak i kad dođu do točke kad im pomoć postane potrebna, mnogi muškarci teško pronalaze dostupne resurse. Visoke cijene, stigmatizacija terapije i osjećaj da “terapija nije za njega” sve su to prepreke koje muškarcima otežavaju traženje pomoći. 

Podaci pokazuju da i jednom kada odu na terapiju, muškarci puno češće traže terapiju lijekovima jer žele to “što prije riješiti”. Traže prečicu kojom bi preskočili duboke razgovore koji zahtijevaju ranjivost, otvorenost i zadiranje dublje u sebe. Sve su to znakovi koji pokazuju koliko su naučeni ne pokazivati emotivnost i ranjivost, ni pred kim.

Što učiniti i kako pomoći? 

Danas je više nego ikada, važno otvoreno govoriti o mentalnom zdravlju i kreirati prostor gdje je ranjivost prihvaćena, a ne osuđena. Mentalno je zdravlje napokon postala rasprostranjena tema o kojoj govore svi, pa tako i muškarci iz javnog života. 

Svi se zajedno moramo potruditi i shvatiti da biti ranjiv i potražiti pomoć zapravo znači biti snažan, preuzeti kontrolu. 

Isto tako, edukacija o mentalnom zdravlju trebala bi postati dijelom obrazovanja u školama. To bi pružilo prostor za dijalog o mentalnom zdravlju od malih nogu, jer nažalost, ne možemo zažmiriti da činjenicu da i tinejdžeri sve češće dižu ruku na sebe. 

Potrebno je dati muškarcima priliku da pronađu psihološku pomoć, podršku ili terapiju u nekom obliku koji im je praktičan i u kojem se osjećaju sigurno. Možda su to grupne terapije, možda neki mentorski programi. Potrebno je učiniti ih dostupnima i manje stigmatiziranima. Terapija ne bi smjela biti tabu, već dio mentalne higijene. 

Muška prijateljstva

Bitno je ne zanemariti i snažan aspekt u životu svakog muškarca, a to su muška prijateljstva. Prijateljstvo nije samo odlazak na sport ili pivo, priče o autima ili politici. Ovime ne umanjujemo ni jednu od tih tema ni druženja, samo želimo naglasiti da je u životu važno osjećati podršku ljudi oko sebe. Pravi prijatelj neće vam se narugati ako mu kažete “Ej, nisam dobro, želim s nekim popričati o stvarima koje me muče”. Nećete biti manje muško ako priznate da stvari u vašoj glavi ne funkcioniraju kao prije i da se bojite kako ne možete sami doći do rješenja. 

Redefinirajmo mušku snagu

Statistike o visokoj stopi samoubojstava među muškarcima neće se promijeniti ako se mi ne promijenimo i ne počnemo razgovarati, pružati podršku i mijenjati ideju što znači biti muškarac u današnjem svijetu. Traženje pomoći ne bi trebalo biti znak slabosti, već znak snage. Prava otpornost nije u tome da sam podnosiš sve poteškoće, već u pronalaženju hrabrosti da kažeš “trebam pomoć.” 

Izvor naslovne fotografije: Pexels