Današnji datum na koji obilježavamo Međunarodni dan svjesnosti o gubitku i bacanju hrane, podsjetnik je da živimo u svijetu u kojem se godišnje baca čak 1,3 milijarde tona hrane. To je dovoljno da se nahrani cijela populacija gladnih na planetu i to dvaput. 

No iza globalnih brojki krije se i nešto svakodnevno i, priznajmo, pomalo smiješno, a to je pitanje tko jede ostatke dječjih obroka?

“Mamin frižider” i psihologija ostataka

Psiholozi opisuju roditeljsku odluku da pojedu djetetove ostatke hrane kao emocionalno racionaliziranu odluku jer bacanje hrane stvara osjećaj krivnje, pogotovo kad se radi o onome što smo pažljivo pripremili za djecu. Dodajte tome umor i manjak vremena i dobit ćete cijelu generaciju roditelja koja jede komadiće i ostatke.

Studija Sveučilišta Cornell pokazala je da roditelji koji redovito konzumiraju dječje porcije, unose u prosjeku oko 200 kalorija više dnevno - nesvjesno, stojeći pokraj stola. To možda ne zvuči puno, ali kroz godinu se pretvara u nekoliko kilograma viška te možda i još važnije - u trajno oblikovane prehrambene obrasce.

Bacanje hrane: luksuz koji si ne možemo priuštiti

Prema podacima FAO-a, čak 40 % voća i povrća u kućanstvima završi u smeću. I dok bacanje hrane često zamišljamo u kontekstu restorana i supermarketa, realnost je takva da se najveći gubitak događa upravo u obiteljskim kuhinjama, a djeca su, naravno, glavni generatori ostataka. Njihova nepouzdanost u apetitu (danas žele pet hrenovki, sutra ih neće ni pogledati) stvara male, ali stalne viškove. A ti viškovi na globalnoj razini tvore ekološku i ekonomsku bombu.

Znanstvenici naglašavaju da ako bismo bacanje hrane tretirali kao državu, bila bi treći najveći emiter CO₂ na svijetu. Drugim riječima, svaki odbačeni komadić pizze nije samo grižnja savjesti, nego i klimatski problem.

Roditeljski multitasking: između grižnje savjesti i praktičnosti

Tu dolazimo do još jedne važne dimenzije ove priče - roditeljskog multitaskinga. Mame i tate često žive u paralelnim ekonomijama hrane. Jedno je ono što kuhamo djeci (zdravo, balansirano, organsko), drugo je ono što završimo jedući mi (brzi snack, preostala pasta, banana na izdisaju).

To nije samo navika, to je simbol nevidljivog mentalnog i fizičkog rada u kućanstvima. Majke posebno osjećaju pritisak da se ništa ne smije baciti, što ih često gura u ulogu onih koje će prve pojesti ostatke da se ne bace. Ironično, u društvu koje istovremeno potiče zero waste i kult tijela, roditelji se često nalaze u paradoksu hrane: ili baciti pa osjećati krivnju ili pojesti pa osjećati krivnju.

Možemo li drugačije?

Odgovor nije jednostavan, ali postoji. Stručnjaci za prehranu i održivost predlažu nekoliko strategija:

• Smanjivanje porcija za djecu - jer bolje je nadodati nego baciti.
• Planiranje obroka: roditelji koji planiraju tjedne jelovnike bacaju i do 30 % manje hrane.
• Kreativna reciklaža: od ostataka riže možete napraviti rižoto, od banane smoothie.
• Obrazovanje djece: učenje o hrani i poštivanju hrane od malih nogu.

I, možda ono najvažnije, normalizirati bacanje hrane kao neizbježan dio života, ali ga svesti na minimum. Jer nije sve na roditeljima. Sustav prehrambene industrije, marketing i društvena očekivanja imaju puno veći udio u kreiranju problema.

Ako nam dječji tanjuri mogu pokazati bilo što, onda je to činjenica da bacanje hrane nije samo ekološki i ekonomski problem, nego i kulturni. Govori o tome kako vrednujemo rad, vrijeme i životne resurse.

I možda baš na Međunarodni dan svjesnosti o bacanju hrane vrijedi stati i zapitati se nije li došlo vrijeme da prestanemo gledati ostatke kao problem i počnemo ih vidjeti kao priliku - za kreativnost, održivost i novu, zdraviju prehrambenu kulturu?

Izvor naslovne fotografije: Pexels