Ako ste ikada pokušali svom djetetu ugasiti crtić, oduzeti tablet ili prekinuti igricu – znate o čemu govorimo. Suze, vikanje, pregovaranje, pa i pravi mali “slom živaca”. I dok se osjećate kao najgori roditelj na svijetu, u glavi vam prolazi misao: “Zašto jednostavno ne može shvatiti da je dosta?”

E pa – upravo zato što ne može. Djeca ne mogu sama regulirati svoje korištenje ekrana. To je odgovornost odraslih, koliko god nam ponekad bilo teško.

Zašto je djeci tako teško maknuti se od ekrana?

Djeca vole ekrane jer su puni boja, zvuka, pokreta i stalno nude novi podražaj. To je mozak koji još uči kako se fokusirati i regulirati – i zato ekrani mogu biti gotovo neodoljivi.

Ipak, prema istraživanjima, prekomjerna upotreba ekrana povezuje se s lošijim snom, manjom pažnjom, slabijom emocionalnom regulacijom i problemima u socijalnim odnosima. Djeca koja previše vremena provode pred ekranom često imaju manje razvijene vještine igre, kreativnosti i komunikacije.

No, važno je razumjeti i roditelje: odgajati djecu danas nije isto kao prije 20 godina. Ekrani su svuda, djeca rastu u digitalnom svijetu, a roditelji sami često posežu za mobitelom kao “čuvarom mira” kad su iscrpljeni. I to je u redu – nitko nije savršen. Ali postaviti jasne granice ipak je nužno.

Zašto dijete ne može “samo shvatiti” da je dosta?

“Roditelji često očekuju da će dijete samo ‘shvatiti’ kada je vrijeme za kraj korištenja ekrana – ali to nije djetetova odgovornost. Njihov mozak jednostavno još nije dovoljno razvijen da se samoregulira, zato ta uloga mora biti na nama, odraslima.”

priča nam psihologinja Tara Lučev iz Psidacta. 

Ako svojoj djeci često govorite: "prestani više biti na mobitelu” ili “dosta je crtića, idi raditi nešto drugo”, vrtite se u krug i vjerojatno ne postižete rezultate. Zašto?

“Djeca su premala da bi procijenila koliko im treba ekrana ili kada je vrijeme za kraj – baš kao što ne odlučuju sami kad će obuti jaknu zimi ili kad će ići spavati. Na nama je da ih vodimo. Isto tako, naša je odgovornost da podnesemo bijes, tugu i frustracije djeteta kad mu se ograniči ekran, jer djeca jednostavno još nisu sposobna sama se regulirati."

Dakle, djeca trebaju vanjsku regulaciju, odnosno jasna pravila i granice koje postavlja roditelj. A roditelj mora izdržati djetetove teške osjećaje – suze, ljutnju, bijes – i ne prebacivati odgovornost na dijete.

Pravila moraju biti jasna i konzistentna

Nema koristi od pregovora. Pravila treba postaviti unaprijed i jasno, primjerice:
“možeš pogledati dva crtića poslije vrtića” ili “možeš igrati igricu pola sata dnevno”

“Jasna i konzistentna pravila su ključ: sat ekrana dnevno ili pola sata crtića – bez pregovora. Dijete treba vanjsku regulaciju, a mi moramo biti dosljedni”

Najbolje je da se ekrani koriste u zajedničkoj prostoriji – kako biste i vi mogli vidjeti sadržaj i povremeno ga komentirati. Tako ekran postaje zajedničko iskustvo, a ne usamljeno povlačenje u sobu.

Različite dobi, različita pravila

Naravno, nije realno očekivati da ista pravila vrijede za djecu različitih dobi, jer svaka dob nosi svoje izazove.

•  Vrtićka dob (2–6 godina)
  Djeca ove dobi trebaju ponajviše slobodnu igru, kretanje i interakciju s odraslima. Ekran neka bude iznimka, a ne pravilo – maksimalno sat vremena dnevno, i to uz roditeljsku prisutnost. Ako dijete počne protestirati kad se ekran ugasi, pokažite empatiju: “Znam da ti je teško kad završimo crtić, baš ti je bilo zabavno. Ali sad je vrijeme za igru s kockama.”

• Osnovna škola (7–12 godina)
  Ovdje djeca već koriste tehnologiju i u obrazovne svrhe, ali granice i dalje moraju postojati. Dogovorite s djetetom kad i koliko koristi ekran. Primjerice, nakon domaće zadaće može pola sata igrati igricu. Budite dosljedni – ako kažete pola sata, onda je to pola sata, ne 45 minuta. Djeca na toj dobi jako testiraju granice i traže “još malo”. A uvijek možete i iskoristiti stari trik pa uzeti joystick ili tipkovnicu u svoju torbu kad idete na posao, tada ste sigurni da neće igrati igrice kada vas nema kod kuće. 
• Tinejdžeri (13+)
  Tinejdžeri koriste ekrane i za druženje s vršnjacima. Potpuna zabrana u ovoj dobi može ih izolirati. Umjesto toga, razgovarajte o odgovornom korištenju – gdje, kad i koliko. Dogovorite “zone bez ekrana” (za stolom, prije spavanja) i potičite ravnotežu s drugim aktivnostima – sportom, hobijima, druženjem uživo.

Empatija, ali i čvrste granice

Kad ugasite ekran, tantrumi i ljutnja su očekivani. To ne znači da ste pogriješili, nego da vaše dijete uči kako podnijeti frustraciju. A to je vještina koja će mu trebati kroz cijeli život. Važno je da pokažete razumijevanje i da priznate njegov osjećaj, ali to ne znači da trebate popustiti i dopustiti još pola sata samo zato što plače ili viče. Time biste poslali poruku da se granice mogu mijenjati kad je dovoljno buke, a upravo je suprotno potrebno – dosljednost.

Kad roditelj ostane smiren i dosljedan, dijete s vremenom nauči da granice postoje i da ih se ne može pregovarati. To ne znači da će protesti nestati preko noći, ali će ih dijete postepeno lakše podnositi. I to je zapravo najbolji dar koji mu dajete – učenje da neugodne emocije može izdržati, a da svijet ne propadne.

Roditelji su primjer

Ne možemo očekivati da dijete posluša našu, skoro pa, naredbu “pusti mobitel”, dok ga istovremeno vidi u našim rukama od jutra do večeri. Djeca promatraju i oponašaju, pa je važno da i sami pokažemo kako se koristi tehnologija. To znači da i roditelji trebaju imati “pauze od mobitela” – za vrijeme obroka, prije spavanja ili dok provodite vrijeme zajedno.

Kada dijete vidi da roditelj zna odložiti ekran i fokusirati se na trenutak, to mu šalje poruku da i ono može učiniti isto. Osim toga, zajednički trenuci bez ekrana daju djetetu ono što mu je najpotrebnije – osjećaj povezanosti i sigurnosti. Na kraju dana, djeci nisu najvažniji crtići ili igrice, nego iskustvo da roditelj vidi, sluša i provodi vrijeme s njima.

Što nikako ne činiti

Jedna od najvećih pogrešaka je korištenje ekrana kao nagrade ili kazne. Kad kažete “ako budeš dobar, dobit ćeš mobitel” ili “nema crtića jer si bio zločest”, ekran postaje još vredniji i poželjniji. Umjesto da ga tretirate kao zabavu koja ima svoje granice, vi ga pretvarate u sredstvo moći i kontrole. Tako ekran dobiva emocionalnu težinu koju uopće ne bi trebao imati.

Druga česta greška je potpuno zabraniti ekrane. Možda zvuči idealno – “moje dijete neće gledati crtiće” – ali u praksi to vodi u izolaciju. Djeca danas žive u digitalnom svijetu i razgovori među vršnjacima često se vrte oko sadržaja s ekrana. Ako im uskratimo pristup u potpunosti, riskiramo da se osjećaju isključeno i nepripremljeno za društvo u kojem odrastaju.

I naposljetku, roditelji se često srame kada njihovo dijete burno reagira na gašenje ekrana. Ali tantrum, plač ili bijes nisu znak da ste loš roditelj. To su normalne reakcije djeteta na granice i frustraciju. Ono što dijete u tom trenutku treba jest roditelj koji ostaje miran i čvrst, a ne roditelj koji odustaje jer mu je neugodno.

Granice nisu kazna, nego zaštita

Djeca ne trebaju sama naučiti “kad je dosta”. To je posao roditelja – da postave granice, da izdrže dječje teške osjećaje i da budu dosljedni. Tehnologija može biti korisna, ali samo ako je u ravnoteži s igrom, kretanjem, druženjem i odmorom.

Odgajati dijete u digitalno doba nije lako. Pritisak je ogroman – s jedne strane osjećate krivnju kad popustite i date ekran, a s druge strane osjećate umor od stalnog postavljanja granica. Ali baš u tim trenucima važno je sjetiti se da granice nisu kazna, nego zaštita. Svaki put kad djetetu pokažete da vrijeme ispred ekrana ima svoj početak i kraj, vi mu pomažete razviti unutarnju disciplinu i otpornost.

Ekrani neće nestati iz naših života. Ali ono što možete učiniti jest naučiti svoje dijete kako ih koristiti, a da oni ne preuzmu kontrolu. A najbolji put do toga su jasna pravila, dosljednost i roditeljska prisutnost. I zapamtite - nitko nije savršen - ni vi, ni vaše dijete, a ni vaš odgoj. I to je u redu. 

Izvor naslovne fotografije: Pexels